Dok su se u Generalnom tajništvu Biskupske sinode u Vatikanu još žurno analizirali izvještaji biskupskih konferencija diljem svijeta o biskupijskoj fazi sinodskoga hoda čitave Crkve (2021. – 2023.) te su se na temelju njih pripremali materijali za kontinentalna okupljanja, katolički biskupi jedne od najvećih crkvenih zajednica na Zapadu, one u Sjedinjenim Američkim Državama, objavili su dokument punoga naziva »Nacionalni sažetak biskupijske faze Božjega naroda u SAD-u za Sinodu 2021. – 2023.«. Riječ je upravo o jednom od spomenutih izvještaja koji su poslani u Vatikan.
Prema dokumentu američkih biskupa, u SAD-u živi oko 66,8 milijuna katolika u 178 latinskih (rimokatoličkih) (nad)biskupija i 18 (arhi)eparhija istočnih katoličkih Crkava. U sinodskim je konzultacijama sudjelovalo oko 700 tisuća vjernika, što će reći više nego svaki stoti katolik. Sinodski je hod po biskupijama ponudio oko 30 tisuća različitih prigoda za izjašnjavanje i raspravu, s kojih je u biskupije pristiglo 22 tisuće izvještaja. Radi veće preglednosti biskupije su najprije podijeljene na više regija koje su najprije napravile međuizvještaje, koji su se onda slili u nacionalni sažetak koji je poslan u Vatikan, a potom objavljen.
Kao što u uvodu kaže predsjednik Odbora za nauk Konferencije katoličkih biskupa SAD-a biskup Brownsvillea Daniel Flores, nacionalni sažetak »jednostavno pokušava vjerno izraziti ono što se očitovalo u konzultacijama«, i to ne sve – jer je to s obzirom na opisani opseg konzultacija nemoguće – nego »šire teme za koje se činilo da prevladavaju u biskupijama i regijama SAD-a«.
Posebnost dokumenta očituje se u otvorenu i iskrenu iznošenju problema s kojima se suočava Crkva u vremenu velikih društvenih promjena, a opet se ne zatvara nadi, kojoj temelj nalazi poglavito u prisutnosti Gospodnjoj u euharistiji. Ta dvojnost problematičnih točaka i nade očitovala se od početka sinodskoga hoda po biskupijama. »Ovdje u SAD-u početak biskupijske faze Sinode dočekan je s kombinacijom uzbuđenja, pomutnje i skepticizma. Više je biskupija registriralo izvjesnu bojazan, pa i protivljenje, kad su počele sa sinodskim osluškivanjem – od onih koji su osjećali da će proces biti uzaludan preko onih koji su se bojali što će se promijeniti pa do klerika i osoblja na župama koji su ga doživjeli kao odveć zahtjevnu zadaću. Ipak, kako je Sinoda napredovala, mnogi su bili iznenađeni razinom zauzimanja i bogatstvom koje je nadišlo njihova očekivanja. Često je zamijećeno oko koliko su se toga sudionici složili kad su slušali jedni druge«, stoji među ostalim u dokumentu, koji često citira reprezentativne dijelove regionalnih izvještaja.
U prvom dijelu sažetak govori o »trajnim ranama«, od kojih su prva, prema izvještaju, i dalje spolne zloporabe u Crkvi, koje »ne samo da su nagrizle povjerenje u hijerarhiju i moralni integritet Crkve, nego su stvorile i kulturu straha zbog koje se ljudi klone ulaženja u međusobni odnos, a time i iskustva osjećaja pripadnosti i povezanosti za kojim čeznu«. Druga rana su »učinci pandemije koronavirusa«, koji su dodatno »ubrzali trend neangažiranosti i pojačali izolaciju i usamljenost mnogih«. »Velik broj vjernika još se nije vratio bogoslužju«, kaže se. S druge strane odsutnost bogoslužja »pojačala je osjećaj koliko je važno iskustvo Crkve te posebno euharistije za život vjere«.
Jedva da postoji medijski izvještaj o objavljivanju inače poduljega sažetka a da nije barem djelomično citirao sljedeće retke: »Još jedna trajna rana koja je našla velik odraz u sinodskim konzultacijama jest iskustvo da je Crkva duboko podijeljena. Sudionici su osjetili tu podjelu kao duboku bol i nesigurnost. ‘Kao što je rekao jedan sudionik, dijeleće političke ideologije prisutne u našem društvu uvukle su se u sve aspekte naših života.« Podjele se ne odnose samo na različite prosudbe političkih pitanja. »U sinodskim se konzultacijama odrazila podijeljenost glede slavljenja liturgije. ‘Žalosno, slavljenje euharistije također se doživljava kao područje podjele unutar Crkve.
Najčešće pitanje koje se odnosi na liturgiju odnosi se na slavljenje pretkoncilske mise.’ Žalilo se na ograničen pristup Misalu iz 1962. godine. Mnogi su osjetili da razlike glede toga kako slaviti liturgiju ‘kadgod dosežu razinu animoziteta’. ‘Ljudi i s jedne i s druge strane govorili su da se osjećaju osuđivano od onih koji drugačije od njih prosuđuju’«, stoji u sažetku.
Ni tu se nacionalni sažetak ne zaustavlja, nego kaže: »Mnoge regionalne sinteze kao tešku su sablazan navele doživljeni nedostatak jedinstva među biskupima u Sjedinjenim Državama, čak i nedostatak jedinstva pojedinih biskupa sa Svetim Ocem. Čini se da taj doživljeni nedostatak jedinstva unutar hijerarhije ima povratni učinak služeći kao opravdanje za podjele na mjesnoj razini. Ljudi na objema stranama političkoga spektra podigli su logore protiveći se ‘drugima’, zaboravljajući da su jedno u Kristovu tijelu. Stranačke su se politike uvukle u propovijedi i služenje, a taj je trend među vjernicima stvorio podjele i zastrašenost.«
Velik dio dokumenta posvećen je zahtjevu za snažnijim zajedništvom, suodgovornošću i sudjelovanjem sviju u životu Crkve. I tu se, načelno, može reći da su sudionici sinodskih savjetovanja zamijetili da se marginalizacije koje postoje u društvu u dobroj mjeri preslikavaju i na život Crkve. Tek kao primjer na tom se polju navodi različit ekonomski status, rasizam, problem imigranata, nedovoljna vidljivost žena… U tom se kontekstu raširena praksa da različite nacionalne i jezične zajednice slave mise na svojim jezicima navodi kao svojevrsni dvosjekli mač. Prednosti takve prakse u multinacionalnoj, multikulturnoj i useljeničkoj zemlji kakva je SAD ne treba posebno isticati. No mana je upravo u opasnosti da se različite zajednice, koje pripadaju istoj Kristovoj Crkvi, rijetko ili nikako ne nađu zajedno na euharistiji. Pritom je važno istaknuti da sažetak upravo u euharistiji prepoznaje ono što ona u svojoj biti i jest, mjesto okupljanja i susreta, mjesto nadilaženja podjela, izvor autentične sinodnosti ili, rečeno kombinacijom simboličkoga i teološkoga govora, kolijevka iz koje se uvijek nanovo rađa i izgrađuje jedno Kristovo tijelo.
I pitanje žena u Crkvi, čak konkretno žena koje rade u crkvenim ustanovama, došlo je snažno do izražaja u sinodskim savjetovanjima. Tako se, primjerice, kaže: »Bilo je želje za snažnijom ulogom žena – kako laikinja tako i redovnica – u upravljanju, razlučivanju i oblikovanju odluka u njihovim župama. ‘Ljudi su spominjali različite načine na koje bi žene mogle izvršavati ulogu vodstva, uključujući propovijedanje i ređenje za đakone i svećenike. Ređenje za žene nije se prije svega predstavljalo kao rješenje problema nedostatka svećenika, nego kao stvar pravednosti.«
Premda su problemi koji su izišli na vidjelo slični kao i u mnogim europskim zemljama, američki izvještaj – za razliku od mnogih glasova u nekim europskim zemljama – ničim ne prejudicira niti nastoji nametnuti rješenja koja bi zadirala u crkveni nauk ili u stožere tradicije. I dok s jedne strane iznosi probleme s kojima se vjernici suočavaju te poziva na promišljanje o njima, s druge strane odražava uvid vjernika da je potrebno snažnije promicati prokušane crkvene vrjednote, kao što je veće zajedništvo, poglavito između vjernika i laika, da je svima u Crkvi potrebno iscjeljenje, da je klericima potrebna bolja formacija kako bi bolje razumjeli ne samo svijet u kojem djeluju, nego očito i vlastite vjernike, da su laicima, posebno obiteljima, potrebni snažnija pastoralna pratnja i kateheza kako bi u svijetu koji se sve više diferencira mogli dublje shvatiti, a onda i živjeti vlastitu vjeru… Zbog svega navedenoga nacionalni američki sažetak biskupijske faze sinodskoga hoda može u mnogočemu biti nadahnuće mnogim mjesnim Crkvama i izvan SAD-a.
