SDS-OV DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (22) U urbanističkom planu grada Rijeke nisu predviđena mjesta za crkve

SDS-u nije promakla ni proslava bl. Ozane u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima u Rijeci
Nizanka donosi dokumente iz dosjea Službe državne sigurnosti o Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i prvom riječko-senjskom nadbiskupu, iz kojih se može vidjeti u kakvu je društveno-političko-represivnu ozračju djelovala tamošnja mjesna Crkva, ali i metodologija rada jugoslavenske tajne policije.

Potrebna je temeljitija analiza SDS-ovih izvješća o katoličko-pravoslavnim susretima u to doba da bi se barem približno moglo odgovoriti na pitanje jesu li jugoslavenske vlasti ekumenske susrete smatrale pozitivnima, posebice u kontekstu njihova proklamiranoga »bratstva i jedinstva«, ili zbog ideoloških partijsko-svjetonazorskih razloga nisu blagonaklono gledali na njih, smatrajući da su oni u biti »zbijanje redova reakcionarnih elemenata« (u ovom slučaju i katoličkih i pravoslavnih). Odgovor se na to pitanje ne može iščitati ni iz izvješća doušnika »Brace« poslanoga Državnoj bezbjednosti u Rijeci 30. travnja 1965., koje sadrži samo činjenične podatke. Usputno, »Braco« je, najvjerojatnije, netko iz redova klera jer je blagovao s biskupom i svećenicima, a osim toga samo je crkveno-teološki pismena osoba mogla rabiti pojam »pontifikalan«.

»Pričao je (biskup Burić, op.a.) kako su ih na povratku u zemlju zadržali na našoj Carini više od 6 sati i kako su im htjeli oduzeti knjige koje su nosili iz Rima. Teškom mukom pustili su ih natrag u Trst da ostave te knjige tamo. Po povratku ponovno su ih dobro pretresli, čak da su brojili sličice, krunice i križiće.«

»Dana 27.IV. o.g. dominikanci iz Rijeke proslavljali su sv. Ozanu (blaženu, op. a.) i tada je kod njih u crkvi Burić Dr. Viktor imao pontifikalnu misu, a svećenik – dominikanac imao je propovijed u kojoj je govorio o zaslugama sv. Ozane. Poslije mise priređena je večera na kojoj su pored biskupa Burića, biskup Pavlišić Josip, svećenik Djurek Viktor gvardijan sa Trsata, svećenik kapucin Leanader Leskovar, tajnik biskupije Perkan Danijel i pravoslavni sveštenik Radovanović Lazo iz Rijeke. U svojoj zdravici biskup Burić je izrazio zadovoljstvo što se među njima nalazi i pravoslavni sveštenik Radovanović, jer da su oni svi po krvi braća i da im je poziv zajednički, te da u tom pravcu i koncil ulaže velike napore kako bi čim prije došli do sjedinjenja svih kršćanskih crkava.«

Biskupa napalo Staleško društvo

No jugoslavenska tajna policija u nekim se slučajevima nije morala služiti doušnicima da bi doznala sadržaje različitih razgovora biskupa Burića jer je redovito dobivala iscrpna izvješća sa susreta predstavnika državnih i crkvenih vlasti, kao što je to slučaj o Burićevu susretu 23. lipnja 1965. u Skupštini općine Rijeka s njezinim potpredsjednikom Dušanom Jardasom. Službenu obavijest o razgovoru Državnoj bezbjednosti Rijeka poslala je riječka Skupština općine. Dobro ju je spomenuti jer se iz nje vidi s kojima se problemima susretala riječka mjesna Crkva te godine.

»Nakon općeg razgovora iz kurtoazije, prešao je (biskup Burić, op.a.) na predmet razgovora.

  1. Tražio je informaciju kada će biti ispražnjena stambena zajednica koja je smještena u vjerskoj školi na Belvederu, a to u vezi s ranije postignutim sporazumom između biskupa Burića i podpred. Jardasa – da se sudski ne gone…
  2. Zamolio je da se kod Đačkog doma u Podmurvicama dodijeli dvije sobe župniku, jer su tamo osnovali župu.
  3. Upoznao se s urbanističkim planom grada Rijeke, te primijetio da u planu nisu rezervirana mjesta za izgradnju crkava…
  4. Zamolio je za intervenciju kod pošte radi dodjele jednog telefonskog priključka za njegovog sekretara u vjerskoj školi na Belvederu.
  5. Zatim je postavio pitanje stana za župnika u župnom dvoru koji je ranije bio u staračkom domu, a kojeg je SO Rijeka nacionalizirala.«

U prošlom nastavku nizanke spomenuta je Kontrola poštanskih pošiljaka, zapravo produžena ruka jugoslavenskog SDS-a, koji je nastojao imati apsolutnu kontrolu ne samo nad javnim područjem u društvu, nego nad privatnim životima državljana. S toga se motrišta treba promotriti i službeno izvješće od 1. veljače 1965. koje je primio, toliko puta već spominjani, »Majstorović N«, a obradio ga, također aktivni SDS-ov djelatnik »Vlahov D.«:

»Na adresu Biskupskoga ordinarijata Senj stiglo je pismo od AMSTADT JAKOBA – Priester Altunheim/Kr Mannheim West Deutschland Uhlandstrasse 20.-

Između ostalog moli biskupa da mu dade excardinat (ekskardinaciju, prelazak u drugu [nad]biskupiju, op. a.) iz senjske biskupije, jer se više ne misli vratiti u Jugoslaviju. Zatražio je politički azil i sada će se vladati i raditi kao ostali Nijemci.

U pismu dalje navađa da mu je bilo jako žao čuti što je biskup napadnut od Staleškog društva… Ako bi se morao vratiti progonilo bi ga se tako, da nebi mogao živjeti. Žali za župama gdje je radio i to Tršće, Gerovo i Hrib. Siromašne župe i dalje će pomagati, jer hrvatski narod i Senjani su tako dobri. Za pomoć zamoliti će organizaciju ‘Caritas’ i ostale dobre ljude.«

Biskup zadržan na carini šest sati

Vrlo kratka zabilješka doušnika »Gorkog« od 9. prosinca 1964. govori na što su carinici u to doba obraćali posebnu pozornost:

»Poslije toga pričao je (biskup Burić, op. a.) o pregledu na Carini i kako carinike ne interesira roba koju su nosili, već sličice, krunice i križići.«

O istom događaju riječku je Državnu bezbjednost dva dana kasnije, 11. prosinca 1964., izvijestio i doušnik »W«, no, za razliku od »Gorkoga«, s malo više detalja. Oni također pokazuju bahat odnos predstavnika jugoslavenskih vlasti prema biskupu Buriću, koji je morao trpjeti ponižavanja.

»Poslije toga pričao je kako su ih na povratku u zemlju zadržali na našoj Carini više od 6 sati i kako su im htjeli oduzeti knjige koje su nosili iz Rima. Teškom mukom pustili su ih natrag u Trst da ostve te knjige tamo. Po povratku ponovno su ih dobro pretresli, čak da su brojili sličice, krunice i križiće.

Svećenik Liković Mijo i Sučić Vjekoslav zgražali su se takvom postupku Carine rekavši da to nisu ljudi već životinje i kako ih nije stid tako pretresati biskupe, kao da su oni neki trgovci koji nose sobom zlato za prodaju. Ni u jednoj drugoj zemlji se ovakvo nešto ne bi dogodilo.

Svećenik Karmelić Tomo samo se cinički smijao i rekao: Pa zar vi od ovih (misli na vlast) možete nešto bolje očekivati, to je njihov princip i oni za drugo ne znaju.«

Doušnik »Gorki« u to je doba bio veoma revan i savjestan te nije propuštao zabilježiti ni najmanju sitnicu vezanu za biskupa Burića, bez obzira koliko ona bila bezvrijedna. Tako u SDS-ovu izvješću od 16. travnja 1965. piše:

»Prema izvještaju ‘Gorkog’ svećenik Frković Josip iz Senja pozvao je na večeru biskupa Burić Dr. Viktora, te tajnika Kraljić Vladimira, kanonika Banić Josipa i svećenika iz Jurjeva Glavinić Ivana, kao i još jednog svećenika iz Krivog puta, kojemu ‘Gorki’ ne zna ime…

Dana 7.IV. o.g. u srijedu ‘Gorki’ je razgovarao s tajnikom biskupije Kraljić Vladimirom, koji mu je rekao da se biskup Burić Dr. Viktor nalazi već nekoliko dana u Zagrebu, gdje se održavaju ‘biskupske konferencije’. Konkretno o čemu će se raspravljati nije rekao, već samo o crkvenim stvarima.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 50/2019.
Prethodni članakUZ 20. GODIŠNJICU SMRTI FRANJE TUĐMANA Tuđmanov projekt nije završen
Sljedeći članakJEDANAEST KANDIDATA U IGRI Predsjednička postava