SDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (24) Doušnička »Operativna grupa« oko biskupa Burića

Dr. Bonaventura Duda i dr. Ante Kresina
Nizanka donosi dokumente iz dosjea Službe državne sigurnosti o Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i prvom riječko-senjskom nadbiskupu, iz kojih se može vidjeti u kakvu je društveno-političko-represivnu ozračju djelovala tamošnja mjesna Crkva, ali i metodologija rada jugoslavenske tajne policije.

Za razliku od doušnika »Gorkoga«, koji se bez pretjerivanja može nazvati bešćutnim zločincem (v. prošli nastavak nizanke), njegov se brat u doušništvu »W« bavio ipak uopćenim informacijama, što se vidi iz bilješke od 18. travnja 1966., koju vrijedi spomenuti zbog stalnoga problema koji je u to doba mučio biskupa Burića – Više teološke škole u Rijeci.

»Dne 13.IV. o.g. sastali su se u Rijeci biskupi Burić Viktor, Pavlišić Josip, Zazinović Karmelo i Nežić Dragutin uz prisustvo Šojat dr. Josipa i Kućan dr. Ljube i odlučili da VTŠ u Rijeci započne s radom u narednoj školskoj godini u sadašnjoj zgradi sjemeništa u Rijeci. U najskorije vrijeme započet će i izgradnja još jednog dijela ove zgrade. Predviđa se, da bi budući rektor trebao biti Pavlišić ili Šojat. Pored dosadašnjih profesora navodno bi došao Kresina dr. Ante i Valković dr. Marijan kao stalni profesori, dok bi povremeno iz Zagreba dolazili: Bonaventura dr. Duda, Butorac i još neki. O načinu izdržavanja sjemeništa i bogoslovije kao zajedničke ustanove na ovom sastanku se govorilo samo načelno. Rečeno je da bi svaka biskupija sudjelovala u izdržavanju razmjerno broju đaka i prema svojim mogućnostima. To su pulsko-pazinska, riječka, senjsko-modruška i krčka biskupija.«

Slikovito rečeno, biskup Burić nije mogao ni kihnuti a da o tome jugoslavenska tajna policija nije imala saznanja, što pokazuje i zabilješka od jedne rečenice Kontrole poštanskih pošiljaka od 30. svibnja 1966.: »Po pošiljaocu Getrurd Boca 5 Koln Nippes Etchstrasse 49 upućen je Buriću ček od 600 DM bez pisma i obrazloženja.«

Obnovili kontakte s nekadašnjim prijateljima

Prvi put Državna bezbjednost Rijeka kao izvor doušničkih informacija navodi pomalo misterioznu »Operativnu grupu; suradnik i tehn.« temeljem kojih je SDS-ov djelatnik Janko Gorup 24. lipnja 1967. sastavio izvješće o sastanku biskupa Burića i Pavlišića s nekolicinom najbližih suradnika o slanju najboljih bogoslova na školovanje u Rim, što u ondašnjim godinama nije bilo nimalo lagano jer su državne vlasti nekima jednostavno, često bez obrazloženja, uskraćivale izdavanje putnih isprava. To je u više navrata već bilo spomenuto.

»Predlagao je (biskup Pavlišić, op. a.) da zauzmu stav i traže od rukovodstva JNA da bogoslove zovu na odsluženje vojnog roka prije početka studija, odnosno nakon završetka srednje vjerske škole, ili treće godine studija kada postanu subđakoni… Pavlišić je dalje rekao da pretpostavlja da se kandidatima neće praviti smetnje prilikom ishođenja putnih isprava, a kada već jednom budu vani onda ih vojska neće zvati dok studije ne završe, odnosno ne doktoriraju. Time bi, dodao je Pavlišić, izbjegli prekidanje u studiju, ako im vlasti u prvoj kombinaciji ne iziđu u susret.«

»Imajući u vidu aktivan neprijateljski rad biskupa Pavlišića i prof. Šimunića i brojne veze s negativnim licima u inozemstvu od 1960. i 1961. g., ovo nas zabrinjava i nameće potrebu poduzimanja određenih operativnih kombinacija i mjera.«

»Operativna grupa« u istom je izvješću također spomenula i ponovne kontakte biskupa Pavlišića s istaknutim katoličkim intelektualcem prof. Petrom Šimunićem, koji je bio nepodoban komunističkim vlastima zbog »javnog prakticiranja katoličke vjere i negativnog utjecaja na odgoj omladine«, kako je doslovce obrazloženo njegovo otpuštanje iz službe:

»Iz pribavljenih informacija je vidljivo da je biskup Pavlišić obnovio kontakte s profesorom u penziji Šimunić Petrom. Pavlišić je rečene razgovore sa Šimunićem vodio u riječkoj biskupiji o kojima smo do sada mogli saznati samo onoliko koliko je Šimunić rekao, a to je da su se njih dvojica o svemu opširno razgovarali, da će morati otputovati u inozemstvo, prije svega Austriju i obnoviti kontakte s nekadašnjim prijateljima. Imajući u vidu njihov aktivan neprijateljski rad i brojne veze s negativnim licima u inozemstvu od 1960. i 1961. g., ovo nas zabrinjava i nameće potrebu poduzimanja određenih operativnih kombinacija i mjera.«

»Izraelci su vrijedan i civiliziran narod«

U SDS-ovu dosjeu o biskupu Buriću nalazi se i dokument koji zavrjeđuje pozornost jer je jedan od najduljih i jer se uz ostalo bavi prilično rijetkom vanjskopolitičkom temom. Riječ je o »Informaciji br. 58« od 17. lipnja 1967. čiji je izvor kratko i jednostavno označen kao »suradnik«. Naslovljen je: »Katolički kler: Reagiranje u vezi rata na Srednjem istoku, boravak Burića i Kraljića u Vatikanu i druga zapažanja«:

»Iz pribavljenih je informacija vidljivo da su skoro svi svećenici s više ili manje otvorenosti odobrili agresiju Izraela na Arapske zemlje. U međusobnim razgovorima oni su konstatirali da je Izraelu prijetila opasnost od Arapa koji su pod Naserovim rukovodstvom pripremali likvidaciju Izraela kao države i naroda u cjelini, pa je prema tome Izrael ‘opravdano’ pokazao svoju snagu i bojnu gotovost. Naser je prema njihovim riječima diktator Musolinijevog tipa i komunistički eksponent. Za vrijeme trajanja ratnih operacija oni su s podcjenjivanjem govorili o snazi Kuvajta, Jordana kao i drugih arapskih zemalja… O pojedinim arapskim vođama govore s podcjenjivanjem. Prije svega među te su uvrstili kralja Huseina, s napomenom da je Naser kovao zavjeru, a ovaj mu se sada klanja i nudi pomoć sa svojih par tisuća vojnika. Kao završetak oni smatraju da se Židovi neće povući na položaje prije 4. svibnja (prije tzv. Šestodnevnoga rata između države Izrael s jedne strane i Egipta, Jordana, Sirije i Iraka s druge strane, koji je započeo 5. lipnja 1967., op. a.) i da će time doći do povećanja teritorija Izraela. Među najgrlatijim u odobravanju i opravdanosti agresije ispoljio se Linić Ivoslav, svjetovni svećenik u Čavlima, a slijedili su ga Perkan Antun, tajnik biskupije, Loje Mate, Veber Hinko, prior samostana Dominikanaca Stein Aurelije, isusovci Koren Stjepan, Barbalić Aleksandar i drugi. Poslije prestanka ratnog sukoba Koren se potrudio i opširno objasnio opravdanost agresije (što sigurno nije samo njegov stav, već isusovačkog reda u cjelini). Prema njegovim riječima to je bio rat između Istoka i Zapada jer je Amerika sa svojim saveznicima pomagala Izrael a SSSR Arape – UAR. Rat je završio pobjedom Izraelaca. To se moglo i očekivati, međutim, nitko nije dozvoljavao tako brzu i laku pobjedu Izraela. Točno je da su Izraelci vrijedan i civiliziran narod na europskom nivou, ali je točno i to da su Arapi imali dosta Sovjetskog oružja i da se moglo očekivati da će oni ipak pružiti jači i svestraniji otpor.«

Treba reći da jugoslavenska tajna služba nije nimalo bila sretna zbog prožidovskoga stajališta riječkih svećenika u spomenutim povijesnim zbivanjima (ako ih je »suradnik« točno prenio), u biti zbog podcjenjivanja »povijesnoga djela« jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza Tita – pokreta nesvrstanih. Naime, sve četiri spomenute države u ratu protiv Izraela bile su članice pokreta, koji je utemeljen 19. srpnja 1956. na ekskluzivnom brijunskom otočiću Vangi, a među suosnivačima je i spomenuti diktator, egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 1/2020.
Prethodni članakNAKON PRVOGA KRUGA PREDSJEDNIČKIH IZBORA Čime prijeti raskol na desnici
Sljedeći članakPONAVLJAČI DRUGOGA RAZREDA DEMOKRATSKE Zašto moramo ići glasovati?