SDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (5) Doušnik »Gorki« o biskupovu boravku na Koncilu

Prva stranica izvješća sastavljena na temelju informacija doušnika »Gorkoga«
Nizanka donosi dokumente iz dosjea Službe državne sigurnosti o Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i prvom riječko-senjskom nadbiskupu, iz kojih se može vidjeti u kakvu je društveno-političko-represivnu ozračju djelovala tamošnja mjesna Crkva, ali i metodologija rada jugoslavenske tajne policije.

Načelnik »Državne bezbjednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove« u Rijeci spomenuo je podatke iz saslušanja prof. Petra Šimunića, kojima bi se moglo »pritisnuti« biskupa Burića. Budući da je riječ o istaknutom hrvatskom rodoljubu i povjesničaru, angažiranom katoličkom intelektualcu i crkvenom povjesničaru i publicistu, dobro je barem ukratko ga predstaviti široj katoličkoj javnosti. Rođen je u Zemunu g. 1910., tijekom Drugoga svjetskoga rata predavao je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te je povijesno-publicističkim prilozima surađivao u »Danici«, »Spremnosti« i »Neue Ordnungu«. Aktivno je sudjelovao u radu nekoliko katoličkih organizacija, a bio je i dopredsjednik Velikoga križarskoga bratstva. Nakon 1945. godine bio je prisiljen s obitelji otići iz Zagreba u Opatiju, gdje je predavao na više srednjih stručnih škola. Komunističke su ga vlasti unatoč tomu što je bio otac sedmero djece otpustile g. 1953. iz službe zbog »javnog prakticiranja katoličke vjere i negativnog utjecaja na odgoj omladine«. Potom je predavao na sjemenišnoj Klasičnoj gimnaziji u Rijeci, a kada su nakon montiranoga sudskoga procesa zatvoreni riječko Bogoslovno sjemenište, teološko učilište i sjemenišna gimnazija, te premješteni u Pazin, prof. Šimunić je g. 1955. prihvatio poziv da tamo predaje crkvenu povijest. Nepodobnu jugoslavenskim vlastima, UDBA mu je 1961. provalila u stan, uhitila ga i zatvorila jer je od svoga dolaska u Pazin pripremao izdavanje serije knjiga »Ilustrirana povijest Hrvata« oduzevši mu cijeli rukopis. U istražnom je zatvoru mučen i zlostavljan te fizički i psihički slomljen umirovljen je u svojoj 51. godini. Ipak je i nakon umirovljenja predavao strane jezike u nekoliko opatijskih škola. Umro je u Opatiji 1988. godine i pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju. Dakle, poznanstvo biskupa Burića s njim logično je s obzirom na njegova predavanja na tamošnjim crkvenim učilištima.

Biskup Burić je nakon izjave o uhićenju prof. Šimunića, smatrao je načelnik Državne bezbjednosti u Rijeci Dušan Rapotec, »bio vidljivo neugodno iznenađen te prosto nije mogao doći do riječi, iz čega bi se dalo zaključiti, da mu djelatnost njegova pomoćnog biskupa i Šimunića nije, niti nakon Šimunićeva zatvaranja, odnosno puštanja na slobodu bila poznata«. Pomalo je nevjerojatna činjenica, ali nažalost istinita, da je jugoslavenska tajna policija imala »na dlanu« biskupa Burića, čak i gotovo svaki njegov kasniji komentar na spomenuti razgovor u Narodnom odboru kotara Rijeka. Tomu je posvećen nastavak dopisa u kojem se citiraju njegove riječi razgovora s tajnikom biskupije, kojega je ukratko informirao da je »razgovore vodio s Dušanom Jardasom (potpredsjednikom NO-a Rijeka, v. prošli nastavak, op. a.), koji je uglavnom napadao, dok je Dr. Polić (Marjan, tajnik kotarske vjerske komisije, v. isto, op. a.) uglavnom šutio i dao odgovor po pitanju obnove župne crkve u Brodu na Kupi«. »Predsjednik Širola nije bio prisutan, jer da je bolestan. U vezi sa sjemeništem i Pavlišićem najprije su me podsjetili na događaje iz 1954. godine, a zatim rekli, da još nije prošlo niti godinu dana od ponovnog otvaranja istog, a već se nastavlja tamo s istom djelatnošću. Predbacili su mi da je Pavlišić dovukao u sjemenište svoje ljude…«

Izvješće djelatnika »Majstorovića«

Jugoslavenskoj su tajnoj policiji, očekivano, od posebne važnosti bile informacije o sudjelovanju onodobno jugoslavenskih biskupa na II. vatikanskom koncilu, njihovim susretima i razgovorima s različitim osobama iz zemlje i svijeta. U slučaju biskupa Burića podrobnije je činjenice o njemu, s brojnim nebitnim, ali zanimljivim detaljima, predočio suradnik kodnoga imena »Gorki«, kako to doslovce stoji u izvješću II. operativne grupe SUP-a Rijeka od 20. prosinca 1962., koje je sastavio djelatnik »Majstorović«, bez navođenja svoga imena:

»U vezi sa sjemeništem i Pavlišićem najprije su me podsjetili na događaje iz 1954. godine, a zatim rekli, da još nije prošlo niti godinu dana od ponovnog otvaranja istog, a već se nastavlja tamo s istom djelatnošću. Predbacili su mi da je Pavlišić dovukao u sjemenište svoje ljude…«

»Dana 19.XII.1962. posjetio sam biskupa Dr. Burića Viktora, po njegovom povratku iz Rima sa koncila. U razgovoru Burić je pričao kako je umoran, da je to sve skupa za njega naporno. Kaže, da kada se vratio u Jugoslaviju, da je iz Padove do Trsta išao s jednim privatnim taksistom, te da su mu tada ukrali jednu putnu torbu…

Pričao je, da su svi biskupi iz Jugoslavije skupno posjetili našu Ambasadu… Rekao je da je dobio poziv 29., na Dan Republike, da dođe u Ambasadu na prijem, ali da se nije hteo odazvati. Drugi biskupi su također dobili pozivnice… Pričao je kako je sa njima bio u Ambasadi jedan biskup iz Argentine – Melburn, da dobro govori hrvatski, da je iskoristio tu priliku i tražio vizu za Jugoslaviju, te da je odmah dobio… Kaže da će taj biskup posjetiti u Splitu neku rodbinu od iseljenika koji se sada nalaze u Argentini… Za ambasadora Vejvodu (Ivu, rođenog u Karlovcu, pukovnika JNA, op. a.) kaže, da je jako pametan i kulturan čovjek, ali da ga ipak čudi kako da ne zna talijanski jezik, već da ima jednoga sa sobom koji mu prevađa.«

Susret s Hrvatom, župnikom u Padovi

Udbin suradnik »Gorki« prenio je jugoslavenskoj tajnoj policiji podatke dobivene u razgovoru s biskupom Burićem, među kojima su posebno bili zanimljivi oni koji su bili vezani za druge katoličke biskupe iz Jugoslavije:

»Pričao je o biskupu Bukatku, da je bio za cijelo vrijeme u Rimu predmet divljenja kod svih koncilskih otaca, da je imao obred na grkokatoličkom jeziku, da je lijepo pjevao i da ima izvanredno dobar glas, pa je tako – privukao veliku pažnju na sebe. Pokazivao je sliku gdje je sjedio za vrijeme koncila, da je imao lijepo mjesto.«

Opisao je i biskupov susret s nekadašnjim kanonikom Senjsko-modruške biskupije:

»Burić je pričao, da je za vrijeme boravka u Rimu dva puta posjetio svećenika Usmiani Vladimira – emigranta, a sada je župnik u Padovi. Usmiani je pobjegao iz naše zemlje sa okupatorom 1945. godine. On je pobjegao više iz straha nego što je trebao da bježi. Za vrijeme dok se nalazio u Senju bio je kanonik Senjske biskupije. Njegova brata su Italijani strijeljali u Otočcu… Radi čega je Burić išao kod Usmijanija nije rekao, a bilo je nezgodno da ga pitam.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakGDJE JE GOSPA VELIKA? Dan kad su svi bar malko maleni
Sljedeći članakFILM »BIJELI, BIJELI DAN« KAO PORUKA ISLANDSKE SVJETLOSTI U potrazi za istinom