U »Dosjeu Burić« nalazi se i »Službena bilješka« sastavljena 3. ožujka 1964. od djelatnika SUP-a Rijeka »V. Bačića«, koju također vrijedi spomenuti jer se iz nje vidi koliko je biskupu Viktoru Buriću stalo da se Crkvi u cijelosti vrati nasilno oduzeto sjemenište, ali i licemjerno i bahato s pozicija vlasti ponašanje onodobnih komunističkih moćnika:
»Sa strane SUP SRH 28.II. o.g. dostavljena nam je službena bilješka razgovora između biskupa Burića, jednog svećenika iz biskupske škole te predsjednika Općinske skupštine Rijeka i predsjednika komisije za vjerska pitanja. Razgovor se odnosio na ispražnjenje prostorija stambene zajednice ‘Ljudevit Matešić’ iz prostorija sjemeništa, odnosno zgrade koja je odlukom republičke komisije za nacionalizaciju vraćena za potrebe vjerske škole.
Riječka biskupija pokrenula je ispražnjenje tužbom sudu. Komisija za vjerska pitanja općine stala je na stanovište, u koliko se može nagoditi s biskupskim sjemeništem, da ne bi trebalo stvar rješavati putem suda. Na kraju je došlo do nagodbe da se 4 sobe sa 80 m2 ostave stambenoj zajednici, s tim da se nakon dvije godine odseli sasvim iz sjemeništa, a sjemeništu će odmah biti predano 240 m2 površine na I. katu te zgrade. Biskup Burić je u tim razgovorima insistirao da se do rujna 1964. godine sve potpuno isprazni. Komisija se s ovim nije slagala pa je konačno došlo do usmenog sporazuma, da se i dalje dozvoli rad stambenoj zajednici za dvije naredne godine, s time da biskupija odnosno sjemenište kroz te dvije godine odustanu od tužbe sudu, a stambena zajednica nakon proteklog vremena od dvije godine napusti i preostalih 80 m2 prostorija biskupskom sjemeništu. Naročito je teško biskup Burić prihvatio da se u vezi tih prostorija koje ostaju stambenoj zajednici naredne dvije godine više ne podnosi tužba s njihove strane. No, kada mu je predsjednik vjerske komisije postavio kao uvjet njegovog posredovanja između sjemeništa i Stambene zajednice, tada je teškom mukom pristao.«
Dakle, onodobna je riječka komunistička vlast prisilila biskupa Burića da odustane od vraćanja dijela bespravno oduzetih sjemenišnih prostorija ucijenivši ga kako će ga u suprotnom potpuno eliminirati iz svih budućih pregovora.
Samo beskrajno pokvaren um može postaviti pitanje bilo komu zašto se zalaže za povrat nečega što je bilo njegovo i nepravedno mu oduzeto, kao što su to, pored ostalih, bili riječki poslijeratni »oslobodioci«:
»Na upit zašto toliko insistira na tome – stoji dalje u službenoj bilješki – kad im se već sporazumno daje 240 m2, odgovorio je, da je prilikom boravka na Koncilu u Rimu s ostalim biskupima bio primljen od pape Pavla VI. koji mu je postavio pitanje da li je riješio pitanje u Rijeci stanje s biskupskim sjemeništem. Na pitanje kako je tekao Koncil – nije želio razgovarati. Rekao je da su stvari u javnosti više-manje poznate. Obzirom na njegov čvrsti stav u razgovoru, predsjednik komisije aludirao je na poboljšanje odnosa Vatikan – Jugoslavija u više navrata. Burić je odobravao njegove stavove, ali se nije nadovezao ni u jednom slučaju na njegove riječi.
Predsjednik komisije stekao je dojam, da će biskupi u ostvarivanju svojih prava i zadataka biti čvrsti i s druge strane neće odbijati već će i sami tražiti razgovore.«
Svakako je vrijedna i »Zabilješka o razgovoru sa Burićem u Komisiji za vjer. pitanja SRH«, koju je obradila Anka Alujević 30. svibnja 1965., iz koje se vidi nastojanje za potpunom kontrolom političkih moćnika nad katoličkim klerom, opsjednutost »neprijateljskom emigracijom« i bolesna ugroženost od svećenika, koja je u njima vidjela čak i organizatore terorističkih akcija. Zanimljivo je i spominjanje sadašnjega umirovljenoga gospićko-senjskoga biskupa dr. Mile Bogovića i dvojice sada već pokojnih uglednih svećenika Riječke nadbiskupije:
»Dana 22.V.1965. godine, u Komisiji za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Sabora SRH obavljen je razgovor između tajnika Komisije druga Lazić Ivana i senjsko-modruškog biskupa BURIĆ dr. VIKTORA. Ovo je bio prvi susret između druga Lazića i biskupa Burića.
Biskup Burić je obrazložio svrhu svoga posjeta. On je zamolio predstavnike Komisije da bi mu omogućili da pošalje u inostranstvo na školovanje svoja dva svećenika i jednoga bogoslova. Radi se o svećenicima Mili Bogoviću, sada kapelanu u Senju i Vjekoslavu Sučiću, vicerektoru sjemeništa u Rijeci, te bogoslovu Josipu Šopu. Sva trojica bi išli u Rim: Bogović na specijalizaciju iz crkvene povijesti, Sučić iz liturgije, a Šop bi završio studij i specijalizirao se za teologiju. Burić je naglasio da osjeća veliku potrebu za profesorskim kadrom, a da se sada samo dva svećenika iz njegove biskupije nalaze na školovanju u inozemstvu.
Drug Lazić je odgovorio da je i ovo jedno pitanje koje se rješava u sklopu ostalih pitanja iz oblasti odnosa između Crkve i države. Pošto je naglasio da su ti odnosi zaista napredovali, drug Lazić je rekao da je jedno od pitanja s kojim nismo zadovoljni pitanje odnosa Jugoslavenskog episkopata prema neprijateljski raspoloženoj emigraciji, naročito onoj koja poduzima različite terorističke akcije u kojima su organizatori baš svećenici (proces u Bonu i Rijeci). Spomenuo je i nezadovoljavajući odgovor BK na predstavku SIV-a o tom pitanju.
Dalje je drug Lazić spomenuo još neke momente koji ne doprinose unapređenju odnosa (citirao je Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije br. V/65, u kojem se navodi da je prilikom dočeka kardinala Šepera u Zagrebu koncelebrirao svećenik Nikola Soldo u ime bivših logoraša, kao i nezgodne parole i aluzije u propovijedima koje su se mogle čuti tom prilikom.)«
Biskup Burić sačuvao je mirnoću nakon iznesenih optužaba, ističući kako on sa svojim svećenicima ne dolazi u dodir s emigracijom, a »drug Lazić« podsjetio ga je »da se sada nalazi oko 60 svećenika i bogoslova iz Jugoslavije na školovanju u inozemstvu, što samo po sebi prikazuje benevolentan stav vlasti, jer se razumiju potrebe koje ima katolička Crkva za profesorskim kadrom. Međutim, da bi to pitanje episkopat trebao zajednički razmotriti i centralizirano davati prijedloge i slati na školovanje, jer se ovako dešava da pojedine dijeceze i provincije imaju vani na školovanju relativno daleko više nego druge. Što se tiče spomenute trojice, biskupu je savjetovano da podnese zahtjev odgovarajućem organu, a da će se komisija zainteresirati za rješenje.«
NASTAVLJA SE
