Dok se u tišini pripravlja za slavlje vazmenoga bdjenja, mnogi će vjernik u srcu prebirati koju od skrovitih tančina Pasije: đavolsku kušnju u Getsemanskom vrtu, Petrov susret s Marijom nakon zatajenja, Djevičinu pomnju u prikupljanju Kristove krvi nakon bičevanja, neočekivanu bol koju je Isus otrpio kada su mu prilikom raspeća iščašili rame… Vrijeme u kojem se to prebiranje odvija nije nimalo slučajno.
Iako ništa od tih tančina ne dočaravaju obredi Muke, u vjerničkom su srcu one na Veliku subotu prisutne jer ih u jednoj od rijetkih novovjekih pasionskih tradicija vjernici obnavljaju – pred televizijskim prijamnikom: gledajući »Pasiju« Mela Gibsona u večer Velikoga petka. Rijetko tko ne zna da te tančine nisu izum američko-australskoga redatelja, nego cvjetovi razmatranja blažene Anne Katharine Emmerick.
No ipak je manje poznato da privatne objave njemačke mistikinje i stigmatičarke nisu prestale u ruju Kristove muke, nego su se nastavile i u zarudjelu zoru Uskrsa. Vrijedi stoga ususret 250. obljetnici rođenja i prigodom 200. godišnjice smrti slavne augustinke iz Dülmena podsjetiti na viđenja kojima je Anna Katharina Emmerick u duhu zavirila u prazni Kristov grob.
Kako je blaženica »ovjerila« svoja viđenja
Blaženičino viđenje Uskrsa zabilježio je u dvama posljednjim svescima njezinih objava Clemens Brentano – pjesnik koji je zaslužan što joj se prezime danas mahom neispravno navodi kao Emmerich i obraćenik koji joj je u predvečerje njezina života priuštio svojevrsnu pasiju. Naime, gorljivi Hodočasnik – kako ga je prozvala sama vidjelica – u posljednjim ju je godinama života unatoč protivljenju njezina ispovjednika kušao na svaki način odijeliti od tjelesne i redovničke obitelji, predbacujući joj pretjeranu čovjekoljubivost koja ga je ometala da zapisivanjem »spasi njezino nebesko blago«.
Nije slučajno da upravo blagost kojom se Anna Katherina usred kristolikih muka i po Kristovu nalogu povjeravala nasrtljivomu pjesniku životopisci drže začetkom njezina »posljednjega djela«. Tim se ispitom ona pripravila za svoj samrtni »ležaj križa«; tom je krjepošću ona ovjerila duhovni dar po kojem je svijet uglavnom pamti: viđenja u kojima se isprepliću Pismo i Predaja, u kojima žustrinu novosti oplahnjuje djetinja nevinost.
Dva priznanja i dva svjetla
Ipak, reći da njemačku augustinku po viđenjima uglavnom pamti »svijet« nepošteno je prema nebrojenim vjernicima koji u njezinu svjedočanstvu kušaju »izniman navještaj evanđelja u službi spasenja«, kako navodi jedna vatikanska biografija.
No premda su vidjelici i pape odali skrovito priznanje proglasivši svetištem kuću Blažene Djevice Marije u Efezu, otkrivenu samo na temelju njezinih riječi, bilo bi jednako nepošteno poreći da se Crkva o blaženičinim objavama nikada nije učiteljski izjašnjavala. Nije to tek plod Hodočasnikova priznanja da je riječi nepismene redovnice urešavao slikarskom bojom i proširivao pjesničkom slobodom; i same su zasluge životne agonije prožete ekstazom dostajale da se Anna Katharina Emmerick proglasi blaženom. U tom dvostrukom svjetlu – svjetlu pjesničkoga opreza i svjetlu pobožne odvažnosti – valja i danas čitati zapise toga »tajnoga oruđa« koje je Bog podigao usuprot kvarovima prosvjetiteljstva i reformacije, te Božje prijateljice koja je tijelom prikovana za postelju postala prijateljica svih duša. Na takvo je čitanje, uostalom, pozvala i ona sama: »Nisam nikada u duhovnim pitanjima vjerovala ni u što drugo nego u ono što je Bog objavio i po Katoličkoj Crkvi navijestio da treba vjerovati. I nisam nikada ono što sam vidjela u viđenjima vjerovala kao u posljednju riječ.«
Uskrsnuli se prvo ukazao – Majci
Duga je povijest predaje da se Krist nakon smrti prvo ukazao Djevici Mariji. No Marijina štovateljica Clemensu Brentanu povjerila je da se to zbilo čak dvaput – jednom u duši, drugi put u tijelu; oba pak puta u pratnji pravednika koje je netom oslobodio iz pakla. »On reče, obraćajući se predcima i pokazujući na blaženu djevicu: ‘Marija, moja Majka’, i bijaše kao da je grli. (…) Duše praotaca prignuše se pred Majkom Isusovom, kojoj je Gospodin nešto govorio o ponovnom viđenju.«
Što su anđeli radili u Kristovu grobu
I mnogo prije viđenja njemačke augustinke slikari su uz Kristovo pokopano tijelo prikazivali ojađene anđele. U njezinu pak viđenju vazmene noći pojavljuju se dusi nalik kerubinskim čuvarima Kovčega saveza. »[Krist] počivaše između dvaju anđela koje od polaganja u grob vidjeh u neprekinutom tihom klanjanju uz uzglavlje i noge presvetoga tijela. Ti se anđeli pokazaše u svećeničkom obliku i s rukama prekriženima na prsima…«
Tajnovita priprava uskrsnuća
Iako su viđenja dülmenske mistikinje nadnaravni dar, ona su ipak posredovana naravnim sredstvima kakva je stoljećima njegovala i pasionska ikonografija. Najbolje se to očituje u inače nepoznatu prizoru duhova koji pripravljaju uskrsnuće sabirući golgotske čestice Tijela i Krvi. »Anđeli na tajanstven način skupljahu svu svetu supstanciju što mu u Njegovoj Muci bijaše oteta…«
O razlozima vazmenoga nesuglasja i zabrane
Ranjena Kristova sljedbenica uz nezabilježene je pojedinosti Isusova života nerijetko iznosila i tumačenja spornih biblijskih mjesta. Tako uz objašnjenje nesuglasja o broju anđela kod praznoga groba – nije, naime, svim ženama bilo dano vidjeti oba anđela – Kristovu zabranu Magdaleni (»Ne dotiči me!«) i njezinu raspuštenu kosu tumači istim razlogom. »Od trčanja i žalosti bijaše gotovo poludjela. (…) Mislim da je to rekao, jer ona bijaše tako neobuzdana i potpuno u osjećaju, kao da je on živ kao i prije, i da je sve isto kao i prije.«
Slikar koji je učio od mistikinje
Kako je Anna Katherina Emmerick živjela u jesen slikarstva kršćanskoga nadahnuća, malo se slikara nadahnjivalo zapisima njezinih viđenja. No revna je sljedbenika ona ipak dobila u Francuzu Jamesu Tisottu, koji je u 350 akvarela Kristova života unio brojne blaženičine opaske. To se osobito vidi u dvorani posljednje večere, gdje Magdalena usnulim učenicima naviješta uskrsnu novost i gdje Uskrsnuli pohodi apostole odjevene u svečano misničko ruho.
Odakle su mogla provrjeti uskrsna viđenja
