Papa Ivan XXIII., koji je zahvaljujući plemenitosti svojega ljudskoga duha oplemenjena evanđeljem stekao naslov »dobri« puno prije nego što će ga Crkva proglasiti svetim, teško je bolestan. To je svima jasno, i njemu samomu. Prema talijanskom novinaru i dobrom poznavatelju privatnoga života sv. Ivana XXIII., papinu pranećaku Emenuelu Roncalliju, još je uvijek mislio – tako su mu rekli liječnici – da ima samo ozbiljnijih probavnih teškoća. Nije još znao da su ti problemi uzrokovani rakom želudca i da mu je Providnost odbrojila ako li ne baš dane, a ono svakako mjesece i tjedne. Umro je nepune pola godine kasnije, 3. lipnja 1963. Božić 1962. bio je posljednji s papom Ivanom XXIII.
Iza pape su bila dva epohalna događaja, koja nisu mogla ne ostaviti traga na proslavi toga Božića u Vatikanu. Naime, upravo je na svetkovinu Bezgrješnoga začeća 8. prosinca 1962. završila prva sesija Drugoga vatikanskoga koncila. Prema novinaru Roncalliju, papa Roncalli je u svoj osobni dnevnik toga dana navečer zapisao: »Dobro me služila obnovljena snaga tijela i glasa. U govoru, čitavom na latinskom, trostruka vizija: 1) početak i pokretanje Koncila; 2) njegov nastavak o kojem je jasno odlučio episkopat iz svih dijelova svijeta, u neprekidnu doticaju sa središtem u Vatikanu do 8. rujna 1963.; 3) posljednje zasjedanje od toga datuma do Božića 1963.« Papa Ivan XXIII. ne će moći dovršiti Koncil niti će on moći biti dovršen u željenom roku: protegnut će se na pune četiri sesije u tri godine, sve do Bezgrješne 1965. godine.
Drugi događaj, ništa manje presudan i u današnjim danima ništa manje aktualan, dogodio se također svega nešto više od dva mjeseca prije Božića, na vrhuncu takozvane kubanske krize. U trenutcima najveće napetosti, 25. listopada 1962., točno u podne, sv. Ivan XXIII. preko Vatikanskoga se radija, na francuskom jeziku, obratio »svim ljudima dobre volje«. Prethodno je govor dao na uvid veleposlanicima SAD-a pri Svetoj Stolici i SSSR-a pri Republici Italiji. U govoru je Papa među ostalim rekao: »Crkvi je više od svega na srcu mir i bratstvo među ljudima; i ona djeluje nikada se ne umarajući da bi učvrstila ta dobra. U tom smislu podsjetili smo na teške dužnosti onih koji snose odgovornost moći. Danas objavljujemo taj žalosni poziv i molimo državne poglavare da ne budu neosjetljivi na taj vapaj čovječanstva. Neka učine sve što je u njihovoj moći da bi očuvali mir. Tako će svijet očuvati od užasa rata čije zastrašujuće posljedice nitko ne može predvidjeti…« Činjenica jest da je nakon toga govora kriza počela popuštati. Sovjetski su se brodovi okrenuli, a američki je predsjednik John Fitzgerald Kennedy obećao da njegova zemlja nikad ne će napasti Kubu.
Što se točno događa u srcima ljudi kad donose odluke koje se odražavaju na milijune života, samo Bog znade. No stječe se dojam da svijet do danas nije dovoljno svjestan uloge Ivana XXIII. u rješavanju kubanske krize. Spomenuti novinar Roncalli u predbožićnom prilogu za novine »L’Eco di Bergamo« od prije deset godina, o 50. obljetnici posljednjega Božića s papom Roncallijem, piše ponovno citirajući iz njegova osobnoga dnevnika: »’Kišni je Božić’, ali je vedar ‘politički i međunarodni obzor’ koji se ‘od prije nekoliko dana… podosta popravio u smislu svjetskoga mira’. Time se osvrće na ‘izvještaj’ Normana Cousinsa, američkoga novinara, publicista i pacifista, ali prije svega protagonista povjerljivih kontakata između Hruščova, Kennedyja i pape. ‘Izvještaj’ koji mu je dostavljen na stol odnosi se na susret između Cousinsa i Nikite Hruščova od 13. prosinca, kad je ovaj posljednji izrijekom priznao važnost interventa Ivana XXIII. u krizi s kubanskim raketama…«
A papa je u dnevniku također zapisao: »Iz najmjerodavnijih glasova političkoga svijeta razabralo bi se opće uvjerenje da se ovo razdoblje javnoga mira duguje djelovanju pape koji, pobrinuvši se da mu se glas čuje po svem svijetu gdje dopire radio, uspijeva pobuditi interes za strepnju koja se tiče srca sviju.«
Sasvim je sigurno da su se uz misli o Koncilu u papinu duhu miješale s mislima o miru, mislima koje će sustavno iznijeti i obznaniti svijetu samo nekoliko mjeseci nakon Božića, a manje od dva mjeseca prije vlastite smrti, u enciklici »Pacem in terris«. Enciklika je objavljena 11. travnja 1963.
U svim istupima koji su dostupni na službenim stranicama Svete Stolice Ivan XXIII. upućuje na svoju »Radioporuku episkopatu, vjernicima i narodima svega svijeta u povodu svetkovine svetoga Božića«, kao da je upravo u toj poruci želio reći ono najvažnije što je o Božiću 1962. imao reći. U uvodu jasno daje do znanja da božićno otajstvo u sebi krije temeljnu gramatiku Koncila i obnovljene Crkve kakvu je Dobri Papa sanjao, ali i mira. Dobro je i danas pogledati kako je Ivan XXIII. poredao prioritete, odnosno uvidjeti jasnoću glede toga što je temeljno, a što iz toga temeljnoga proizlazi.
Uvod u poruku, dakle, glasi: »Ovogodišnji Božić nosi pečat ekumenskoga koncila, koji je, hvala Gospodinu, tako dobro započeo. (…) Ponizni i blistavi obzori otvorili su se (na Koncilu) nad glavama svih Kristovih vjernika razasutih po svijetu, kao poziv najudaljenijim dušama da skrenu pozornost na poziv Božjega Sina koji je postao čovjekom, rođen u Betlehemu, Otkupitelj svih ljudi i Učitelj sviju naroda. Zacijelo, ni jedna svetkovina Svete Crkve ne bi mogla bolje pristajati uz Koncil i bolje označiti njegove okolnosti od Isusova Božića, nadasve uzvišenom slavom svih nebesa te radošću koja obnavlja ljudsko bratstvo onih koji su stvoreni te će i dalje nastavati zemlju. Uistinu, kakav li sretni sklad kršćanski duh umije pronaći, pa i neposredno, između aklamacija otaca na Drugom vatikanskom koncilu i anđeoskih glasova koji se svake godine o Božiću nadvijaju nad budnim pastirima te se ponavljaju u svetoj noći božanskoga susreta neba i zemlje! Kakva li ushita u onom nebeskom navještaju koji širi ‘veliku radost za sav narod’ te potom onom koji se izvija u letu anđeoskih korova koji ‘hvale Boga govoreći: slava na visini Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje’. (…) Tri skladne vibracije dolaze nam od skorih blagdana, u punom svjetlu i slavljenju velikoga koncilskoga događaja: 1) slava Gospodnja koju naviješta anđeoski pjev; 2) događanje i uživanje mira na zemlji, u skladu sa žudnjama duša i naroda; 3) apostolat i pobjeda jedinstva Crkve u misli, u molitvi i u Kristovoj žrtvi, na duhovno dobro čitavoga svijeta.«
Svaku temu papa je posebno razvijao. Govoreći o miru, izrijekom je, na izvornom francuskom jeziku, citirao spomenutu radioporuku, »vapaj čovječanstva« od 25. listopada, ističući da je ona »povezana u skladan i veličanstven zbor s glasovima svjetskoga episkopata Katoličke Crkve, koji je onih dana u Rimu bio posvećen svojim koncilskim poslovima u svetom bratstvu, pod brižnim vodstvom Petrova nasljednika, u njegovu hramu«.
Duh i oduševljenje s početka Koncila sažet je i u sljedećim rečenicama, koje na neki način sažimaju treći dio, onaj u kojem Papa govori o jedinstvu: »Ovaj Božić 1962. želi biti Božić najintimnije i najsabranije radosti i mira duha za čitavo ljudsko društvo, a posebno za njegov temelj, a to je obitelj. Želi biti Božić molitve i promišljanja kako bi bio u skladu s čežnjom Isusa Krista našega Gospodina za jedinstvom vjernika u ime njegovo i njegova evanđelja: ‘ut unum sint’, ‘da budu jedno’. Želi biti Božić najozbiljnije življene ljubavi (karitasa) u uzajamnim odnosima udova mističnoga Tijela, u velikodušnoj primjeni za dobro pojedinaca te obiteljskih, društvenih i međunarodnih zajednica.«
U spomenutoj radioporuci, a i u drugim interventima u božićno vrijeme 1962. godine, Božićnu dijalektiku »slava Bogu – mir ljudima« sv. Ivan XXIII. tumači drugom evanđeoskom riječju: »Tražite najprije kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati« (Mt 6, 33). Kad je god Crkva u svojoj povijesti poštovala taj redoslijed, uvijek je, usprkos nesavršenostima vlastitih članova, donosila velike plodove, poručio je papa Roncalli. No, u osnovi, isti redoslijed vrijedi za odnose među ljudima, narodima i državama. U predbožićnom čestitanju članovima diplomatskoga zbora 23. prosinca 1962. sv. Ivan XXIII. je poručio: »Zlatno pravilo koje joj je ostavio njezin Utemeljitelj u molitvi Gospodnjoj, uzvišenoj molitvi koja uspostavlja istinitu hijerarhiju vrjednota glasi: prvo Božje ime, njegovo kraljevstvo, njegova volja; potom kruh svagdašnji i druge potrebe.« Zatim je to preveo na svjetovni jezik i na temu mira. »Želi li se očuvati i jačati mir, jasno je da međunarodno pravo, zasnovano na naravnom pravu, mora biti poštovano uvijek i posvuda«, rekao je. Kad se danas čitaju ti redci, uz gotovo intuitivni vjernički osjećaj njihove istinitosti, javlja se i neugodan osjećaj koji podsjeća na promjenu mentaliteta koja je u desetljećima koja su uslijedila postajala sve očitijom. Gubitak osjećaja za Boga ili barem za transcendenciju u svakodnevnom životu doveo je do gubitka vjere i povjerenja u objektivnu istinu i objektivni temelj moralnosti. Crkvi to bitno otežava njezino naviještanje, a svijetu konsenzus oko toga što je uopće dobro. Za Božića ponovno često nema mjesta u svratištu.
