Deseti veljače zagrebačka prvostolnica još snažnije dobiva svoja »magnetna svojstva«, a tako je već šest desetljeća za mnoge koji od dana pokopa Alojzija Stepinca dolaze počastiti velikoga duhovnoga velikana Crkve u Hrvata. Počevši od 1961. godine u zagrebačkoj su se prvostolnici za njega počele slaviti mise zadušnice, a kako su izgledale te mise u vremenu kada se ime nadbiskupa Stepinca nije smjelo javno spominjati – pokazuju tek pojedini oskudni arhivski dokumenti koji dolaze s crkvene strane. Naime, teško je doći do povijesnih izvora i zapisa s prvoga slavlja Stepinčeva u zagrebačkoj katedrali, prve obljetnice smrti u petak 10. veljače 1961.
Prvi je trag onaj iz oglasne knjige katedrale, koju inventariziranu pod brojem D 144 u Riznici zagrebačke katedrale čuva s. Lina Plukavec, koja je za Glas Koncila pokazala zapis izrečen na kraju misnih slavlja u nedjelju 5. veljače. Na prvim stranicama podeblje bilježnice crnoga kožnoga omota formata malo većega od A5 stoji: »U petak, 10. veljače, na godišnjicu smrti blagopokojnog Kardinala, nadbiskupa zagrebačkog i hrv. metropolite, dr. Alojzija Stepinca služiti će preuzv. gosp. Nadbiskup ovdje u Katedrali, u 7 sati navečer svečani Requiem.«
Redovnica Plukavec iz družbe Kćeri Božje ljubavi, pretražujući arhivsku građu, pronašla je i što je prigodom prvoga Stepinčeva rekao njegov nasljednik na biskupskoj stolici nadbiskup Franjo Šeper: »Prošla je godina dana kako nema Kardinala među nama. Međutim čini se da njegovu prisutnost osjećamo još jače nego za njegova zemaljskog života. To je osobina svetaca.«
S. Plukavec dala je i osvrt na podatke iz oglasne knjige od 1961. do 1967. godine o proslavama Stepinčeva. »Očito da je svečane zadušnice za Stepinčevo odmah prve godine poslije Stepinčeva blaženoga preminuća započeo zagrebački nadbiskup, kasniji kardinal Franjo Šeper te su se dalje kontinuirano oglašavale s punim imenom kardinala Stepinca, a ime nadbiskupa Šepera se ne spominje, nego se samo imenuje prema službi.« Također ističe da su se mise na Stepinčevo od početka slavile u 19 sati iako su se termini slavljenja misa u prvostolnici tijekom godina mijenjali i večernje su se mise održavale u 17.30 ili 18 sati. Tako je i ovogodišnje slavlje, šezdeset godina nakon prvoga, po terminu slavljenja u 17 sati bilo posebno.
Vratila nas je šest desetljeća unatrag redovnica Plukavec detaljno govoreći: »Prva zadušnica za nadbiskupa Alojzija Stepinca 1961. godine u 19 sati slavila se prije početka Drugoga vatikanskoga koncila, kada se nisu održavale mise u večernjim satima, osim obreda u Svetom tjednu, pobožnosti križnoga puta i pobožnosti euharistijskih blagoslova koje su se nazivale ‘večernjice’. Ipak, u zagrebačkoj je katedrali u to vrijeme postojala praksa slavljenja večernjih misa povodom međunarodnih događaja, poput zadušnice za papu Ivana XXIII., povodom jubileja svete braće Ćirila i Metoda, rekvijema za Kennedyja, što je po završetku Drugoga vatikanskoga koncila postala i redovita praksa.«
Osim svečanih zadušnica na Stepinčevo 10. veljače, prema riječima rizničarke Plukavec, kanonik kustos mons. Antun Ivandija i nadbiskupski tajnik mons. Stjepan Kožul slavili su redovito imendan kardinala Alojzija Stepinca 21. lipnja euharistijskim slavljem kod večernje mise te su propovijedali bez posebnih najava.
Također je s. Plukavec rekla da se ove godine navršava 40 godina otkada su bogoslovi zagrebačke Bogoslovije samoinicijativno počeli dolaziti na Stepinčev grob 10. veljače u 14 sati, tj. u vrijeme preminuća kardinala Stepinca, te su zajednički molili krunicu i pjevali marijanske pjesme. Beatifikacijom bl. Alojzija Stepinca ta je pobožnost proširena kao služba riječi koju predvode bogoslovi sa svojim poglavarima u prisutnosti brojnih vjernika i hodočasnika.
No da su već vjernička mnoštva odmah nakon smrti i ukopa kardinala Stepinca počela redovito posjećivati njegov grob pokazuju i neki opisi očuvani iz prvoga dijela šezdesetih. O tome je izvještavao i New York Times pišući poslije Stepinčeve smrti: »Oko groba ljudi u procesijama prolaze ili klečeći mole. Bezbrojni vjernici prolaze polaganim hodom u katedrali Marijina Uznesenja mimo glavnoga oltara do grobnice krcate cvijećem. Tu je mladež, starci i bolesnici, časne sestre, svećenici i seljaci. Zaustave se, pokleknu, neki samo na nekoliko trenutaka, drugi cijeli sat i dulje i žarko se mole pred likom kardinala Alojzija Stepinca.«
O toj vjerničkoj pobožnosti prema Stepincu svjedoči i redovnica Plukavec: »Na grobu kardinala Stepinca vjernici su odmah počeli paliti svijeće, donositi cvijeće i zahvalnice ili preporuke za uslišanja. Iskreni štovatelji i promatrači zaključili su da ga je vjerni hrvatski narod po svojem kršćanskom osjećaju već tada kanonizirao. To je uzbunilo bezbožni diktatorski režim, koji se nadao da će branitelj vjernika, ljudskih prava i domovine Hrvatske brzo pasti u zaborav. Kustosa katedrale mons. Hrena Udba je stalno pozivala na obavijesni razgovor s pitanjem zašto toliki posjetitelji dolaze na Stepinčev grob, potječe li to od uprave katedrale ili Nadbiskupskoga duhovnoga stola. Kustos im je odgovorio da to ne potječe od crkvene strane, nego da se vjernici spontano okupljaju, te ih je uvjeravao da će se već za 50 godina sve najpozitivnije pisati o kardinalu, usprkos osudi koju su mu mučitelji izrekli.«
