SKLAD VJERE I ZNANOSTI Razbili smo predrasudu da vjera i znanost ne mogu skupa

Foto: Shutterstock | Utjecaj je Crkve u znanosti i njezinu promicanju vidljiv i danas

Drage čitateljice i čitatelji, u ovom smo se broju naše rubrike odlučili dotaknuti odnosa religije i znanosti te progovoriti o fenomenima koji su u suvremenom globaliziranom svijetu nerijetko povezani s tim pitanjem – razvoju pseudoznanstvenih teorija te pseudoreligijskih uvjerenja. Najprije smo odlučili pokazati da se znanost i vjera, ako doista tragaju za istinom, ne mogu međusobno isključivati. S vjerodostojnim traganjem za istinom povezan je odnos znanosti i pseudoznanosti pa smo razlikovanju tih dviju suprotstavljenih sfera posvetili posebnu pozornost. Naime, znanost i pseudoznanost mogu imati zajednički predmet bavljenja, no bitno ih razlikuje metodologija. U slučaju znanosti metoda kojom se dolazi do spoznaja je obuhvatna i provjerljiva, a pseudoznanost uzima samo činjenice na koje je »nabasala usput«, oslanjajući se pritom na emocije i frazu: »Lagali su nam cijelo vrijeme.« Nadalje, kao i pseudoznanost prema znanosti, i pseudoreligija se javlja kao antipod tradicionalnim i usustavljenim religijama. Vračevi, praznovjerja, gatanje, mahanje viskom i kristalima glavne su pseudoreligijske opasnosti, a o njima smo odlučili govoriti oslanjajući se na Katekizam Katoličke Crkve. Nastojali smo isto tako proniknuti u psihološke i sociološke osnove pseudoznanosti i pseudoreligije. Pitali smo se leže li uzroci pojave takvih fenomena u razvoju interneta i masovnih medija ili je posrijedi širi trend koji nameće »modu« odricanja od racionalnosti, znanosti i dokaza. Zaključak ovoga broja rubrike »Mladi mladima« podijelili smo u dvije teme. Objasnili smo zašto je znanost alat za poboljšanje kvalitete čovjekova života i izgradnje bolje sutrašnjice te pokazali na više primjera da je Katolička Crkva oduvijek bila podupirateljica znanosti, brinući se o razvoju škola i sveučilišta te očuvanju i proširivanju znanja.

Moderni mentalitet = »ne« znanosti?

Za vremena u kojima živimo malo je reći da su čudna. Teško je shvatljivo u kojem je trenutku došlo do nagloga obrata u javnoj svijesti, u kojem se trenutku razum počeo pokoravati fabulacijama, znanost pseudoznanosti i činjenice nedokazanim izjavama. Posebno je zanimljivo da se istraživački rad znanstvenika, koji najčešće traje godinama, zahtijeva iznimnu inteligenciju, volju i beskrajno strpljenje da postigne rezultate, negira »polučlancima« samoprozvanih nadriliječnika, »samostalnih istraživača« i općenito nestručnih pojedinaca koji svoje mišljenje nameću najčešće preko društvenih medija. Dimenzija opasnosti kojoj se izlažu oni koji slijede takve ideologije dobiva novu težinu kada počinju zaključke »prosvijetljenih« pojedinaca nametati vlastitoj djeci i drugima u svojoj blizini. Katoličku Crkvu neprestano se kritizira da je nazadna, »srednjovjekovna«, da se mora »modernizirati«, »ući u ovo tisućljeće« – no u tim kritikama, u ovim vremenima, sve je teže pronaći bilo kakav oslonac. Dok je istina da je »aparat« Crkve prema »suvremenim« kriterijima spor, također je istina i da Crkva, kao i kršćanstvo, ne zazire od znanosti niti odbacuje znanstveno dokazane teorije. Rad Crkve u svojem temelju ima prije svega spas duša, ali i očuvanje čovječanstva i života, što se ne može reći za pokrete novoga doba, koji negiraju čak i osnovnu imunološku zaštitu djeci. Fascinantan je i mentalitet sljedbenika takvih pokreta – odabiru slijediti tumačenja ljudi koji nisu adekvatno obrazovani za područje o kojem govore, najčešće ni na kakav način u njemu nisu relevantni, a »šlag na torti« su redovita subjektivna i potpuno kriva tumačenja statističkih podataka. No ako pojedinac ne razlikuje pseudoznanost i znanost, zaglibi u svijetu iskrivljenih »činjenica« koje su tako formulirane da podupiru te teorije, bez mogućnosti provjere, bez valjanoga mjernoga instrumenta i bez mogućnosti ponavljanja istih rezultata. Takav »razvoj« društva, pri čemu se pojam razvoj rabi u najširem mogućem smislu, zastrašuje i otvara more novih pitanja, a posebno: Čega li je to točno posljedica? Sveprisutnosti interneta? Novih medija? Lošega obrazovanja? Ili svega zajedno?

Sklad vjere i znanosti
»Znanost je bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa« – rekao je Einstein

Često možemo čuti stajališta da vjera mora biti podređena znanosti ili da se znanost mora podrediti vjeri. Takva razmišljanja jednom je rečenicom pobio jedan od najvećih umova Albert Einstein rekavši da je »znanost bez religije hroma, a religija bez znanosti slijepa«. Poznati znanstvenik tom je metaforom odlično prikazao kako se znanost i religija međusobno nadopunjuju, a ne isključuju. Naime, čovjek tek u skladu s Bogom, a onda u skladu duha, duše i tijela može u potpunosti ostvariti svoj potencijal. O odnosu vjere i znanosti pisao je i Lucas Ioannes, znanstvenik i vjernik, koji tvrdi da upravo znanost pomaže u upoznavanju sebe i duhovnosti. Predstavio je tri dodirne točke toga odnosa. Prvo je istaknuo kako znanost može dati odgovore i spoznati Stvoritelja samo ako znanstvenik pristupa iskrena i otvorena srca. Katekizam Katoličke Crkve zato kaže: »Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.« Zatim je Ioannes istaknuo »povijest kao znanost koja može spoznati Boga po djelima kojima se on očitovao u povijesti spasenja«. Ioannes spominje i filozofiju koja je, koristeći se razumom, najveći adut koji dokazuje Božje postojanje. To nas uči i Katekizam Katoličke Crkve: »Naša sveta majka Crkva čvrsto drži i uči da se Bog, počelo i svrha svih stvari, može s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari.« Sveti Toma Akvinski najsvjetliji je primjer te činjenice koji daje klasične dokaze za postojanje Boga na temelju čisto razumsko-logičkoga zaključivanja. Prava je istina da i duhovnost i znanost imaju svoje temelje koji se međusobno isprepleću i na taj način pomažu. Upravo takvim razmišljanjem treba promatrati ovo moderno vrijeme i sva znanstvena istraživanja i nova otkrića jer su i ona došla i dolaze od Boga.

(Pseudo)znanost u suvremenom dobu
Težnja za znanstvenom spoznajom rasla je tijekom različitih povijesnih razdoblja

Zanimanje za znanost i otkrivanje prirodnih zakonitosti postoji od začetaka ljudske civilizacije. Zbog potrebe za lakšim životom i razumijevanjem svakodnevnih pojava težnja za znanstvenom spoznajom rasla je tijekom različitih povijesnih razdoblja, a vrhunac znanstvenih otkrića svakako je današnje doba u kojem znanost i tehnologija rastu nezamislivom i začuđujućom brzinom. Ipak, suvremene su okolnosti isto tako pridonijele i popularizaciji pseudoznanosti koju simbolički možemo promatrati kao oprjeku znanstvenim spoznajama.

Radi lakšega razumijevanja razlike između znanosti i pseudoznanosti valja definirati ta dva suprotna pojma. Prema mrežnoj Hrvatskoj enciklopediji, znanost je »racionalna djelatnost predviđanja i objašnjenja pojava u okolini koja se ostvaruje svođenjem pojedinih pojava pod univerzalne zakone«. S druge strane, pseudoznanost samo nalikuje pravoj znanosti, a počiva na tvrdnjama i vjerovanjima koji nisu znanstveno utemeljeni. Drugim riječima, pseudoznanstvene tvrdnje nisu prošle standardnu znanstvenu provjeru koja se ostvaruje eksperimentima ili nekim drugim znanstvenim metodama. Apsurd je što najveći pobornici pseudoznanstvenih teorija, ističu stručnjaci, većinom nisu osobe koje su završile obrazovanje iz područja medicine, farmacije ili drugih znanosti, a današnji razvoj komunikacijske tehnologije omogućio im je lak pristup medijskomu i javnomu prostoru. Problem je što širenje takvih znanstvenih dezinformacija utječe na sigurnost i zdravlje ljudi, a najbolji je primjer toga sve učestalije necijepljenje djece, što je »omogućilo« povratak bolesti koje su gotovo bile iskorijenjene. Situacija u Hrvatskoj nije ništa bolja jer su istraživanja potvrdila da se čak 60 posto pacijenata o svom zdravstvenom stanju prvotno konzultira s Googleom, a potom sa svojim liječnikom.

Za kraj valja istaknuti da živimo u doba demokracije i slobode govora i mišljenja koje su, svakako, neka od najvažnijih ljudskih prava i stečevina u 21. stoljeću. Stoga svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, ali ne i pravo da se to mišljenje nameće drugima, osobito ako ono ugrožava sigurnost drugih osoba i ako se ne temelji na dokazima i činjenicama.

Alat za poboljšanje čovjekova života

Otkada je Bog stvorio čovjeka, on se razvija, uči, mijenja se i napreduje. Tijekom godina zajedno s čovjekom razvija se i priroda, a ta usklađenost i razvoj znatno utječu na kvalitetu života ljudi, kao i u konačnici na njihov opstanak. Sa sve većim razvojem napreduje i znanost bez koje svijet i naš život danas ne bi izgledali ni približno slično. Znanost jest i mora biti isključivo alat za poboljšanje kvalitete čovjekova života i njome se treba služiti u svrhu izgradnje bolje budućnosti. Iako to nije uvijek bilo tako i iako se znanost često iskorištavala na čovjekovu štetu, ona mora biti uporište boljitka. Upravo to negativno, loše i tragično iskorištavanje znanosti svima nam treba biti pouka da se takvo što više nikad ne smije ponoviti, mora biti lekcija iz koje smo na štetu milijuna izgubljenih života nešto naučili. Napretkom znanosti napreduje i cjelokupno čovječanstvo, razvija se medicina, spašavaju se životi, a drugi se pak maksimalno olakšavaju razvojem brojnih životnih pomagala. Čovjek bolje upoznaje svoj okoliš, način na koji se primjereno za njega treba brinuti, postaju mu jasni zakoni fizike koji također služe za napredak društva. Stvaraju se nove tehnologije koje uvelike čine život ugodnijim, komfornijim. Čovjek bolje upoznaje i sebe, svoju nutrinu, što tijela, što uma, doznaje za sva čuda koja je Bog izveo stvorivši čovjeka takvoga kakav jest. Razvojem humanističkih znanosti bolje razumijemo druge, shvaćamo njihove postupke, pa im prema tome i možemo bolje pomoći ako je to potrebno. Ipak, trebamo biti oprezni i trebamo znati kada stati. Znanost je jedan od ključeva bolje budućnosti, ali isto tako njezino pogrješno tumačenje i uporaba može čovječanstvo odvesti u propast, bez mogućnosti povratka na staro. Stoga je potrebno i u znanosti slušati Boga, biti umjeren, oprezan i mudro rasuđivati.

Crkva podupirateljica znanosti

Kako bismo na zemlji što bolje mogli služiti Bogu i pripremiti se za vječni život, moramo znati iskoristiti sve ono što nam je Bog odlučio pružiti u ovozemaljskom životu. Toliko bića, stvari i pojava nalazi se oko nas o kojima su ljudi kroz povijest morali mnogo naučiti, a uče i dandanas. Tako je upravo Crkva bila jedna od najvećih podupirateljica znanosti i njezina razvoja kroz povijest kako bismo preko novih spoznaja došli do pomaka i na ovozemaljskom i na duhovnom planu.

Valja priznati da je Crkva imala pogrješne percepcije i načine suprotstavljanja određenim ljudima čiji je doprinos znanosti na kraju bio od velike važnosti, ali također valja i priznati kako je Crkva bila jedna od najvećih radnica na području očuvanja i napretka znanosti kroz povijest. U samostanima su se čuvali i prepisivali znanstveni radovi, a kasnije i pokretale škole koje su se razvijale sve do razine sveučilišta. Od ljudi koji su pripadali crkvenim redovima pristizale su i velike teorije i ideje poput heliocentričnoga sustava isusovca Nikole Kopernika. I benediktinci i drugi redovi otvarali su (i otvaraju) mnoge škole, a vrijedi spomenuti i princip Ockhamove britve britanskoga franjevca Williama od Ockhama itd.

Utjecaj je Crkve, dakle, u znanosti i njezinu promicanju vidljiv i danas. Seizmologija kojom se danas služe u cijelom svijetu prozvana je »isusovačkom znanošću«, a u nas postoje mnoge gimnazije koje su nastale na temeljima crkvene ideje poput Sušačke gimnazije u Rijeci, klasične Nadbiskupske gimnazije u Rijeci i Zagrebu, a i nešto novije kao što su Katolička osnovna škola sv. Uršule u Varaždinu i mnoge druge po cijeloj Hrvatskoj. Sve nam to potvrđuje da je Crkva od najranijih vremena pa sve do danas bila promicateljica znanosti jer je na kraju svega, pa tako i znanosti – Bog.

»Nemoj imati drugih bogova uz mene«

Postoje razni oblici okultnih i pseudoreligijskih praksa, koji su u isto vrijeme zanimljivi i popularnoj kulturi, pa ih nažalost često susrećemo u svakodnevnom životu. U kršćanstvu već prva Božja zapovijed: »Nemoj imati drugih bogova uz mene« upozorava na opasnosti zastranjenih religioznih osjećaja. Iako su različiti oblici praznovjerja, idolopoklonstva i okultnih praksa poput gatanja i magije prilično široko prihvaćeni i promovira ih se u medijskoj i filmskoj industriji, Katekizam Katoličke Crkve osuđuje takve prakse vodeći se upravo prvom Božjom zapovijeđu. »Praznovjerje je zastranjenje religioznoga osjećaja i djela koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga, npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim pridaje gotovo magična važnost«, upozorava KKC (2111). »Idolopoklonstvo se ne odnosi samo na krivo pogansko bogoštovlje. Ono ostaje stalna napast vjere. Sastoji se u tom da se učini bogom ono što nije Bog. Idolopoklonstvo je kad čovjek štuje neko stvorenje namjesto Boga, bilo da je riječ o bogovima ili zlodusima (npr. satanizam), ili o moći, užitku, rasi, precima, državi, novcu itd.« nastavlja KKC (2113).

Katekizam se posebno osvrće i na gatanje i magijske prakse: »Treba odbaciti sve oblike gatanja: tražiti pomoć od Sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu ‘otkriti’ budućnost. Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumačenje znamenja i kocki, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to pokriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrite moći. To je sve u proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem – prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu. Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu te steći nadnaravno moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda kreposti bogoštovlja« (KKC, 2116-2117).

Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak

IZVORGlas Koncila br. 43/2019.
Prethodni članakOD LUTANJA DO ODBACIVANJA ASKEZE Opravdanost i potreba askeze danas
Sljedeći članak»ANIMATORI«, SLUH I UHO Kakva glazba u liturgiji?