SKLADATELJ, ARANŽER I GLAZBENI PRODUCENT ANTE TONI ETEROVIĆ Mladima sklonima mentalitetu TikToka potrebni su mentori za vrjednote

Snimio: B. Čović | Ante Toni Eterović
Talent i duh koji smo primili od Boga ne smijemo staviti na začelje naših potreba života. Kada postanemo svjesni toga, znat ćemo koliko kvalitetan umjetnik – bio on glazbenik, glumac, književnik ili slikar – znači za okolinu u kojoj živi, koliko pozitivne kreativnosti donosi svojoj zajednici i kako potiče i podiže kvalitetu života

Duhovnom glazbom bavi se još od srednje škole, a kao aranžer i skladatelj potpisuje stotinjak albuma s područja duhovne glazbe. S Antom Tonijem Eterovićem, koji poznaje u dušu glazbenu scenu u Hrvatskoj, a svoje je prve glazbene korake činio u crkvenom zboru, razgovarali smo o stanju duhovne popularne glazbe. Rado je pristao na razgovor za Glas Koncila u uskrsnim danima, unatoč putovanju i mnogim glazbenim i obiteljskim obvezama.

Javno su rekli da pripadaju duhovnoj glazbi
Razgovaramo u tjednu uoči druge vazmene nedjelje kada se obično održavao najstariji festival kršćanske glazbe Crkve u Hrvata »Uskrsfest« u Zagrebu, koji ove i prošle godine nije održan. Upravo ste Vi posljednjih godina ravnali festivalskim orkestrom. Kako vidite stanje popularne duhovne glazbe danas u Hrvatskoj?

Mladi su vrlo kvalitetni i kreativni, imamo desetke onih koji posljednjih pet ili deset godina pokazuju izvrsne potencijale i rezultate u glazbenom stvaralaštvu te su svojim radom nadišli granice vlastite župe, molitvenih zajednica i izišli su iz tih uskih lokalnih okvira te upoznali moć medija i interneta. To se posebno pokazalo sada, tijekom restrikcija i nemogućnosti održavanja koncerata, kao vrijedan doprinos da se prenese poruka. Upravo je tehnologija u posljednjih godinu dana bila važna da se nadiđu zidovi i smetnje te pomogla da glazba dođe do korisnika. Na popularnoj duhovnoj glazbenoj sceni mnogo je glazbenih nada, stvaraju se prekrasne izvedbe, nebrojeno je vrijednih kreativaca, darovitih ljudi koji se izjašnjavaju kao izvođači popularne duhovne glazbe. Javno su rekli da pripadaju tomu glazbenomu stilu, da nisu slučajno zalutali u popularnu duhovnu glazbu, jer često se znaju čuti komentari da su se tu našli jer na estradi nisu uspjeli. No nije tako, poznajem brojne ljude koji stvaraju iz uvjerenja, sa željom da budu u duhovnoj glazbi, koji glazbu doživljavaju kao pjevanje i hvalu Bogu.

Prvi impulsi duhovne glazbe izrodili i poznate glazbenike
No nije sve u duhovnoj glazbi krenulo posljednjih godina. »Uskrsfest« se još krajem sedamdesetih iz svojevrsne »ilegale« prometnuo u veliki glazbeni festival. Kako je tekao taj razvoj popularne duhovne glazbe i Vaš osobni doprinos u njoj?
Novonastali hrvatski duh promjena potaknuo je izlazak popularne duhovne glazbe izvan okruženja crkava i kapela. Taj veliki napredak nove kreativne glazbene duhovnosti iznijeli su upravo mladi, ne klerici, nego laici koji su uz poticaj i nadahnut rad uložili mnogo truda. Prvi impulsi duhovne glazbe izrodili su i neke druge glazbenike koji su danas poznati na estradi

Naše rane kreativne godine stvaranja, a govorim o osamdesetima, bile su povezane s odrastanjem u vjeri. Kao mladi iz župnih sastava, zborova, VIS-ova i katehetskih susreta postali smo povezani s kreativnom notom iz koje su se rodili poluprofesionalni ili profesionalni angažmani i mnogi su se u daljnjem životu nastavili baviti upravo umjetničkim poslom. Znam to na primjeru iz moje sredine u Splitu, gdje sam odrastao i rastao u župi Gospe od Zdravlja na Lovretu. Politički sustav bivše države nije medijski poticao pripadnost vjeri, ali je ipak dopuštao vjerske slobode, dovoljne da mladi steknu prve doticaje i poticaje u vjeri te dožive prva glazbena iskustva u duhovnoj popularnoj glazbi. Još u to vrijeme i svjetovne novine znale su pisati da Crkva utječe na mlade potičući ih u kreativnom smislu, dajući im slobodu da pjevaju »novu glazbu«. U moje vrijeme u Splitu je djelovao VIS Gospe od Zdravlja, VIS »Dominik«, »Sveti Frane«, u Zagrebu »Kefa«, još ranije glazbeni sastavi bogoslova »Prijatelji« te »Runolist« u Rijeci, »Milovan« u Makarskoj i Sinju, Čedo Antolić s »Kyriosima«, Slavko Nedić s »Karizmom«… Ti prvi impulsi duhovne glazbe izrodili su i neke druge glazbenika koji su danas poznati na estradi, poput Izabele i Danijele Martinović, pokojnoga Remija Kazinotija i mnogih drugih.

Izlazak glazbe i u šire jave prostore
Došli ste potom u Zagreb. Bio je to početak devedesetih i trenutak ostvarenja sna o nacionalnoj slobodi… Je li se taj prvotni impuls »ugnijezdio« i u hrvatskoj metropoli?

Naišao sam u Zagrebu na istomišljenike, veoma kreativnu mladu generaciju koja je pionirski potaknula širenje duhovne glazbe i izvan crkvenih okvira. Do tada se sve događalo na kapaljku, ali duh demokracije i slobode, osjećaj pripadnosti koji smo mogli iskreno iskazati stvorio je opću klimu u kojoj su se uspjele realizirati naše želje i koncerti u svjetovnim prostorima. To je bilo svojevrsno otvaranje, novonastali hrvatski duh promjena potaknuo je izlazak popularne duhovne glazbe izvan okruženja crkava, kapela, samostana i vjeronaučnih prostorija te su se koncerti duhovne glazbe počeli organizirati u Ciboni za obnovu zagrebačke katedrale, kasnije »Uskrsfest« u Lisinskom… Taj veliki napredak nove kreativne glazbene duhovnosti iznijeli su upravo mladi, ne klerici, nego laici koji su uz poticaj i nadahnut rad uložili mnogo truda. Već je tada aktivan bio Čedo Antolić u »Anti Antiću«, Tomislav i Arijana Meštrović u »Fidesima«, Sanja i Branko Bardun u »Electro Spiritusu«, Emilio Kutleša u »Kefi«, kantautori Marijana Cvitanović (Zovko), Željko Luka Balvan, izvođačica Željka Marinović, bogata glazbena duhovna scena koja je potaknula ozbiljnije prihvaćanje javnosti prema takvomu stilu, što je rezultiralo time da duhovna popularna glazba dobije svoju kategoriju 1999. godine na »Porinu«.

Sustavi koče mlade ljude
Neki će reći da je tadašnjoj generaciji bilo mnogo teže krčiti putove popularne duhovne glazbe nego današnjim mladima. No uz svu tehnologiju na raspolaganju kao da se osjeća manjak duha. Kako gledate na to?

Istina, sve je sada puno pristupačnije, nekada do instrumenta i tehnoloških pomagala nije bilo jednostavno doći. Ali ne bih se složio s ocjenom da se osjeća manjak duha. Očito je da postoji zastoj, da sustavi koče mlade ljude. Teže im je doći do masovnih medija, do radijskih postaja, a puno je samozatajnih ljudi koji stvaraju velike glazbene priče u svojim malim župama. Zato je dobro da postoje društvene mreže i internet jer se mladi tamo međusobno prepoznaju.

Glazbeni bi urednici trebali davati šansu mladim umjetnicima
Imaju li autori – posebice mladi i oni iz područja duhovne glazbe – problem doći do radijskih etera? Kako osvijestiti radijske glazbene urednike da emitiraju više nove glazbe?

To je pitanje urednika, ukusa i preferencija, na čelu je šef koji sa svojim stajalištima kreira estetiku programa. Možemo govoriti i o glazbenom lobiju jer se na pojedinim postajama puštaju samo određene pjesme i određeni autori. Razlog treba tražiti i u tome što su glazbeni urednici postali institucije za sebe. Oni bi trebali tražiti nove nade, osmišljavati nove emisije, puštati u eter različite kategorije glazbe, dati šansu novim i mladim autorima. No mladi se više ne trude da budu prisutni na radijskim postajama jer su shvatili da su nemoćni i da nema sluha od onih koji o tome odlučuju te se prebacuju na društvene mreže i internet. No važno je i jedno i drugo, oba elementa jamče kvalitetu i prepoznavanje različite estetike glazbe. Glazbeni su urednici na neki način kreatori javnoga mnijenja, a u svojem radu trebali bi ponuditi širu ponudu, za svakoga ponešto. No problem je u tome što više nemamo profilirane glazbene urednike za pojedinu glazbu, koji mogu u svojoj domeni opravdano i stručno puštati glazbu.

Dio pop-kulture koji je ušao i u crkve
Ima li razlike u skladanju svjetovnih i duhovnih skladba? Pristupate li različito tim zadaćama? Postoje li neke posebnosti koje valja poštovati kod jedne ili druge glazbe?

Govorimo o popularnoj duhovnoj glazbi, a ona se umnogome razlikuje od ozbiljne klasične duhovne glazbe, liturgijske glazbe, orguljaške glazbe, meditativne i druge seriozne glazbe. Već iz naziva duhovne popularne glazbe vidimo da je riječ o »populističkoj« noti duhovne glazbe koja dolazi do širega kruga slušatelja. Novi trendovi u glazbi nametnuli su pop-kulturu koja je iz male ulične priče kroz svjetovnu priču ušla i u crkvu. Posebno se to vidjelo pojavom novih instrumenata i produkcija, počevši od gitarističkih rifova i električnih instrumenata ranih šezdesetih kada su polako novi stilovi glazbe ulazili u crkve sve do danas kada ona gotovo prevladava u životnom stilu današnjega čovjeka kao dio »glavne struje«.

»Uglavnom se pomolim prije kreativnoga rada«
Stvarate mnogo svjetovne, ali i duhovne glazbe. Jedno od posljednjih djela bilo je ono za redovnice Kćeri milosrđa. Kako je za vas stvaranje glazbe i duhovno iskustvo?

Uglavnom se pomolim prije kreativnoga rada u slavu Boga jer smatram da me Duh Sveti vodi i njemu se prepuštam u radu. Kada ulazim u taj unutarnji svijet, maknem se iz svjetovnih okolnosti, pokušam se prepustiti meditaciji, opuštenijemu momentu, i pustiti da me srce vodi. To nije ritual, nego moment svjesnoga odmicanja od svakodnevnih obveza, poput molitve ili odlaska na misu zornicu, te ulazak u novu dimenziju. Često kada radim duhovnu glazbu, kažem da ne bismo ništa mi napravili da nismo bili nadahnuti, da nismo osjetili Božje milosrđe i prisutnost. U tom je smislu stvaranje duhovne glazbe posebnije i drugačije, iako u svakoj pjesmi pronalazim duhovnost – bila svjetovna ili ne. Stvaranje glazbe nešto je neprocjenjivo. Kaže se da je glazba božanska milost koja nam je dana. Glazba ima nešto posebno, dobar je put prema nebu, omoguće osjećaj približavanja Bogu. Imaju to, dakako, i druge umjetnosti, ali glazba kroz neopipljivu dimenziju, jer se ne može uhvatiti i vidjeti, nego kroz sluh, izaziva emociju. Glazba nije slučajno odabir mojega zvanja, raduje me što sam se našao u Božjoj milosti i iskoristio taj talent koji mogu dijeliti drugima. Jer glazba se ne stvara radi sebe, nego da je drugi čuju, a svi smo nagrađeni u trenutku kada možemo dijeliti milost koju smo primili.

Moć glazbe u pandemiji i u Domovinskome ratu
Koliko zapravo glazba može pomoći u ovim danima kada su mnogi u izolaciji, beznadni zbog situacije sa širenjem pandemije?

Neki koji su višom silom bili zarobljeni u svoja četiri zida nisu jedini koji su doživjeli to iskustvo u kojem im glazba pomaže ostati povezanima. Znam za brojne slučajeve gdje su i u »redovitom normalnom« stari ljudi i osobe s invaliditetom doživjele to iskustvo. Glazba u njihovim životima puno znači. Katoličke radijske postaje donijele su im nadu, podsjetnik su im da se netko brine o njima. Poruke blagoga poticaja solidarnosti, humane geste i suosjećanja vrlo su važni da se čovjek ne osjeti sam i izoliran, a glazba u tom smislu ima velik doprinos. Ona tješi, umiruje i može poticati pozitivne promjene. Moć glazbe vrlo je velika i važna. Svjedočili smo to tijekom Domovinskoga rata kada su nastale mnoge pjesme koje su imale rodoljubni karakter, a imamo u svojoj tradiciji i povijesti glazbe starih budnica koje su poticale hrvatski narod na svjesnost i prije više od stotinu godina.

Mogu li autori u duhovnoj popularnoj glazbi »konkurirati« svjetovnim kolegama?
Gotovo svi veliki producenti koji funkcioniraju unutar hrvatske popularne glazbe imali su veći ili manji doticaj s izvođačima popularne duhovne glazbe. Također, skladatelji poput Zrinka Tutića, Rajka Dujmića, Kiće Slabinca, Meri Cetinić i Nikice Kalogjere bili su pioniri skladanja pjesama duhovne tematike te su time davali težinu popularnoj duhovnoj glazbi i pomogli da ljudi shvate tu glazbu ozbiljno. Sjećam se kada smo morali službenim osobama iz »Porina« objašnjavati da ima dovoljno recentnoga izdavačkoga rada na području popularne duhovne glazbe jer je prijetilo da se ta kategorija ukine. A razlog je što mnogi nisu dovoljno upoznati s tim područjem. Istina je i da su prisutna glazbena raslojavanja i ljude zbunjuje definicija duhovne glazbe, ali važno je i da Crkva kao institucija to prezentira i podržava u medijima, kako bi dovoljno informacija došlo do korisnika.
Pomoći mladima da se snađu u digitalnome svijetu
Neki podatci pokazuju da su prošle godine u Hrvatskoj srušeni rekordi u preuzimanju digitalnih servisa za glazbeni sadržaj. Kako gledate na tu pojavu? Je li i to dokaz da se traži više glazbe?

Apsolutno pozitivno, jer već su generacije osamdesetih i devedesetih rođene s računalima, a ove novije sve su više uključene u tehnološki svijet. Tim napretkom došlo se do neslućenih mogućnosti, koje omogućuju svakomu korisniku da osobno klikom i prstom odabere informaciju koju želi. Više se ne nameće, postoji pravo izbora! No u toj velikoj ponudi mladomu čovjeku treba istaknuti pozitivne vrijednosti, da ne bi postao ovisan, da razvije estetsku dimenziju. Jer kao što mladu osobu netko vodi u knjižnicu da izabere pozitivno, vrijedno, kvalitetno i dobro štivo, tako i u glazbenom svijetu treba imati mentore kako ne bi završio u »žutilu« koje se često nameće mladomu čovjeku sklonu mentalitetu TikToka koje mu oduzima mnogo vremena. Taj se rad s mladima ne može propisati zakonom ili pravilnikom, također restrikcijama i cenzurama ništa se ne postiže, osim što se uništava ljudska sloboda i odabir, nego treba istaknuti prevažnu obveza starijih mentora, pedagoga da kod mlade osobe razviju kritički sluh za dobar izbor.

»Upravo nas umjetnost razlikuje od ostalih živih bića na zemlji«
Mijenja li takvo »konzumiranje« glazbe i razumijevanje kulture općenito?
Glazba tješi, umiruje i može poticati pozitivne promjene, moć glazbe vrlo je velika i važna. Svjedočili smo to tijekom Domovinskoga rata kada su nastale mnoge pjesme koje su imale rodoljubni karakter, a imamo u svojoj tradiciji i povijesti glazbe starih budnica koje su poticale hrvatski narod na svjesnost i prije više od stotinu godina

Opće mnijenje o kulturi pada jer klima je takva da se tvrdi da u životu ima važnijih stvari. No upravo nas umjetnost razlikuje od ostalih živih bića na zemlji. Bez umjetnosti bi čovjek bio tek nesvjesna jedinka, koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih nego po borbi za opstanak. Taj talent i duh koji smo primili od Boga ne smijemo staviti na začelje naših potreba života. Kada postanemo svjesni toga, znat ćemo koliko kvalitetan umjetnik – bio on glazbenik, glumac, književnik ili slikar – znači za okolinu u kojoj živi, koliko pozitivne kreativnosti donosi svojoj zajednici i na koji način potiče i podiže kvalitetu života. Sada ne vidim baš pozitivno buduće dane jer se sve otvara tržištu, zakon ponude i potražnje prevagnuo je u korist ljudi koji smatraju da je novac jedino mjerilo uspješnosti u poslu kojim se bave. A kazališnom se predstavom ili javnim umjetničkim performansom teško uvijek može stvoriti zarada, a to često traže organizatori, menadžeri, ljudi koji se bave trgovinom. To je presudan jezičac na vagi gdje umjetnik ne može biti presretan u našem društvu. Opća klima i duhovno buđenje našega naroda mogli bi biti tračak nade, kao i Uskrs koji svake godina slavimo u ovo vrijeme. To je povlašteno vrijeme za promišljanje: gdje se kao pojedinci, kao zajednica, kao država i društvo možemo iskazati u podizanju svijesti o potrebi umjetnosti i kulture. To pomanjkanje duha nije samo hrvatski problem, nego je prisutno i u Europi u kojoj sve više jača globalizacija koja je prijetnja identitetu malih naroda i njihovih posebnosti u kulturi i tradiciji. Vjera je prva na udaru.

Potrebna je stvarna komunikacija između izvođača i publike
Stariji se sjećaju ljepote festivala popularne glazbe. Imaju li oni još smisla i kakva je njihova budućnost?

U sadašnje doba pandemije i izolacije, kada se ne održavaju koncerti i druge manifestacije, za umjetnike je vrlo važno druženje, komunikacija uživo, stvarna, a ne virtualna komunikacija s drugim izvođačima i publikom. Ako ispred sebe nema publiku, ako ne čuje pljesak, ako ne vidi pogled, sav trud umjetniku djeluje kao površan i nedovoljan. Iako neki tvrde da su forme festivala izlizane, mislim da je važno postaviti pitanje koliko kvalitetnih manifestacija imamo, koliko se kvalitetan sadržaj na njima nudi… Glazbeni festivali različitih stilova mnogo znače lokalnim zajednicama u brendiranju i održavanju tradicije, a i ljudima u tim sredinama, koji trebaju kreativni izričaj i javni nastup. No treba i u festivalsku organizaciju unijeti svježine i novih poticaja jer ako se ponudi kvalitetan sadržaj, ta će manifestacija imati težinu i zanimljivost.

Neki su zaslužili malo više pažnje
U glazbenom ste svijetu već tri desetljeća. Tijekom koronakrize, a i nedavnih godina, napustile su nas hrvatske glazbene veličine. Jesu li Hrvati u glazbenom smislu skloni zaboravu? Tko bi trebao biti odgovoran za to očuvanje baštine?

Nažalost, nigdje ne postoji takva zaboravnost i sklonost tzv. bacanju staroga željeza u smeće kao u nas. Neki su ljudi zaslužili da im se u posljednjim godinama života pokaže malo više pažnje i priznanja njihova rada. Puno je umjetnika koji nisu dovoljno dobro valorizirani, koje se nije pošteno »pohvalilo« pred kraj života ili im se dala dovoljna važnost nakon smrti. Dok se s jedne strane događa da se populistički izvođači dižu u nebesa, imamo primjere da se kreativne osobe koje su mnogo godina radile i stvarale odlaskom s umjetničke scene brzo zaboravljaju. Važna je pritom pažnja institucija, da se kvalitetni umjetnički projekti podržavaju i da se ističe doprinos pojedinaca umjetnika kulturi vlastitoga naroda.

Biografija: Ante Toni Eterović rođen je u Splitu 1967. godine, a živi i djeluje u Zagrebu. Glazbeno obrazovanje završio je u Splitu, a glazbom se profesionalno bavi od početka devedesetih. Dobitnik je mnogih festivalskih i strukovnih nagrada, uključujući i »Porin«. Kao producent i voditelj orkestara stalni je suradnik glazbenih manifestacija vezanih uz scensku glazbu, popularnu glazbu, šansonu, klapsko pjevanje i šire.

IZVORGlas Koncila br. 15/2021.
Prethodni članakJEDINA KAPELICA U SMOKVIČKOJ LUCI »U znak sjećanja na mog dobrog supruga Stjepana«
Sljedeći članak15. TRAVNJA – 80. GODIŠNJICA SMRTI KNJIŽEVNIKA DON ANTE PETRAVIĆA Velika odgovornost književnog kritičara pred narodom