Tko je ikad imao u rukama neku od crkvenih pjesmarica ili pak pjesmarica popularnih pjesama, zacijelo je u njima zapazio ime Rudolfa Taclika. Svojedobno ga je Leksikon JLZ-a ovako predstavio: »kompozitor romantičarske vokalne i crkv. muzike; autor popularne pjesme ‘Kaj’«, a Hrvatska enciklopedija bilježi: »Skladao je u neoromantičkom stilu crkvene… i svjetovne… pretežno vokalne skladbe. Bavio se prikupljanjem narodnih pjesama te njihovom obradbom.« Iako u okolnostima epidemije ograničeni nemogućnošću pribave literature iz knjižnica, pokušat ćemo što potpunije prikazati njegov život i rad.
Rođen je u podrijetlom češkoj obitelji 25. lipnja 1894. u Karlovcu, gdje je završio pučku i srednju školu. Prvi glazbeni nauk primio je, jer je otac bio vojni glazbenik, u Gradskom glazbenom zavodu te na privatnim satovima kod Ivana Horvata i o. Jose Tinodija. Upisavši Pravni fakultet u Zagrebu, glazbeno je školovanje nastavio kod Franje Dugana st. Nakon studija vratio se u Karlovac i radio kao bankovni činovnik, poslije i direktor Gradske štedionice, a potom kao nastavnik glazbe i direktor škole Gradskoga glazbenoga zavoda. Otada do, kako se obično kaže, »prerane smrti« bio je vrlo aktivan skladatelj, melograf, autor tekstova o glazbi, zborovođa, glazbeni pedagog i animator glazbenoga života u Karlovcu, gdje je umro 20. srpnja 1942. Pokopan je na groblju u Dubovcu.
Napisao je, kako navodi don Niko Luburić, 57 djela duhovnoga i 73 svjetovnoga sadržaja. Prva skladba, kantata za muški zbor »Noć na Uni«, izvedena mu je 1914. Iste godine započeo je njegov suradnički rad u časopisu »Sveta Cecilija« – pa ga se smatra i pristašom cecilijanskoga pokreta – gdje je objavio svoje prve skladbe. U »Svetoj Ceciliji« objavio je 25 raznih tekstova, a surađivao je pisanim ili notnim prilozima u glasilima »Karlovac«, »Proljeće«, »Sklad«, »Katolički list«, »Svijet«, »Jugoslovenski dom«.
Godine 1917. objavio je prvo veliko djelo »Staroslavensku misu za mješoviti zbor u čast slavenskoj braći sv. Ćirilu i Metodu«, a potom »Hrvatsku misu za pokojne«, »Litanije lauretanske«, »Stabat Mater« na prijevod Milana Pavelića, kojemu je posvetio skladbu »Mladomisnik«. Više je njegovih prijevoda uglazbio, a i pjesme svećenika Vladimira Rožmana. Treba spomenuti i sedam božićnih pjesama za djecu. Obrađivao je pučke crkvene napjeve, npr. »Jezuš je sadil vinograd«. Među njegove najpoznatije sakralne skladbe mogu se ubrojiti euharistijska popijevka »Ave Jesu« ili »Odzivam se, Isuse«, za koju je tekst napisao nadbiskup Ivan Ev. Šarić, zatim njegova inačica uskrsne »Kraljice neba« te božićne »Djetešce ti moje drago« i »Spavaj, spavaj, Djetiću«, a u liturgijskoj i izvanliturgijskoj uporabi pjevaju se i »Sav svijete, znaj«, »O, da bude radost«, »Divnoj dakle«, »Dobri Kriste«, »Tama je svud«, »Dođi, Duše Presveti«, »Vi krasne zvijezde«, »Zlatnoj zraci«, »Molitva«, »Nebeski kralji«, »O, Isuse, o, Spase naš«, »O, sunce spasa«, »Tantum ergo«, »Ave Regina Caelorum« i dr. Uglazbio je pjesme hrvatskih pjesnika Dragutina Domjanića, Augusta Harambašića, A. G. Matoša (čuvenu pjesmu »Pri sv. Kralju«), Nikole Polića, Mihovila Nikolića, Rikarda Katalinića Jeretova, Ljube Wiesnera te J. W. Goethea (na njemačkom jeziku) i srpskoga pjesnika Jovana Dučića, a najpoznatija mu je svjetovna skladba »Kaj (Vre ftičeki spiju)« na Domjanićeve stihove, koja se i danas rado pjeva. Tiskao je »Popijevke za jedan glas i klavir« i »Zborove« 1922., »Bosančice« i »Gradišćanke« 1933. te »Narodne za glasovir u lakoj udezbi za djecu« 1938.
Istaknuo se i kao melograf, objavivši između 1925. i 1940. 29 melografskih zapisa u »Svetoj Ceciliji«. Zapisivao je narodne napjeve iz Bosne, Gradišća, Međimurja, Istre, a najzanimljiviji su zapisi s otoka Krka (1925.). Mnoge je pjesme harmonizirao. Spremao se objelodaniti knjigu o harmonizaciji za potrebe glazbenoga zavoda, no u tom poslu prekinula ga je smrt.
Bio je zborovođa karlovačkih pjevačkih društava »Nada« i »Zvonimir« te Prvoga hrvatskoga pjevačkoga društva »Zora«. Pjesme su mu tiskane u crkvenim kantualima i pjesmaricama te u raznim svjetovnim pjesmaricama, osobito kajkavskim. Bilješke o njemu mogu se naći u raznim muzikološkim leksikonima, počevši od muzikološkoga pregleda Božidara Širole »Hrvatska narodna glazba«, objavljenoga u godini njegove smrti. Zbog njegova ukupnoga glazbenoga doprinosa »s pravom možemo reći da se Rudolf Taclik ubraja među brojne skladatelje na hrvatskom tlu koji su ‘sijali’ skromno, ali ustrajno i marljivo dubinom svoje umjetničkoskladateljske duše, kako na području crkvene tako i svjetovne glazbe, s velikim bogatstvom i primjesom folklorne tematike, prožimajući tako neposredno vrhunce i temelje glazbene kulture vlastitoga naroda«. »Premda je skladao pretežno male oblike, neki su od njih pravi biseri« (N. Luburić).
