Hrvatska na milijun stanovnika, prema podatcima za prošlu godinu, ima 77 poginulih u prometnim nesrećama. Prosjek je Europske unije 49 poginulih na milijun stanovnika. Hrvatska je tako još uvijek daleko od zemalja koje imaju najmanje poginulih na milijun stanovnika: Velika Britanija 28, Danska 30, Švedska 32, a Irska 31. Ohrabrujuće je da statistika u prvih šest mjeseci ove godine pokazuje da je manje poginulih na hrvatskim cestama u odnosu na isto razdoblje lani. Moguće je da je tomu pridonijela i najava novih, strožih kazna za prometne prekršaje. No provedba novih kazna ovisit će i o sudovima koji su, nažalost, dosad u mnogo slučajeva bili previše blagi prema počiniteljima najtežih prometnih prekršaja. Tako je u Hrvatskoj moguće da vozač koji pregazi pješaka na pješačkom prijelazu ne provede zbog toga ni jedan dan u zatvoru. Prometna je kultura u Hrvatskoj na niskoj razini i osim »batine« za njezino unaprjeđenje potrebno je proraditi na edukaciji, pogotovo djece i mladih. U Švedskoj primjerice, kad dijete sjedne na stražnje sjedalo u automobilu, automatski uzima pojas i veže se. U Hrvatskoj čak ni mnogi odrasli ne znaju treba li se osoba koja se vozi na stražnjem sjedalu vezati, a da ne govorimo o tome da se mnogi vozači i suvozači u Hrvatskoj ne koriste sigurnosnim pojasom. Uz to trebalo bi ozbiljno razmisliti i o vođenju mjera stimulacije za uzorne vozače, što predlažu neki prometni stručnjaci poput Željka Marušića.
Jedva dvojku iz zaključivanja dobilo bi 87 posto srednjoškolaca, što analizira u Večernjem listu Lana Kovačević, a učitelji, nastavnici i profesori spremni su za »Školu za život« koja i formalno u svoju frontalnu primjenu kreće od rujna. Tako barem tvrdi ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. Prema njezinim riječima nastavnici i profesori koji su sudjelovali na edukaciji »spremniji su za reforme nego što su sami na početku procjenjivali«, a svakako su spremniji nego što se to javnosti prikazuje. Nešto više od mjesec dana uoči početka nove školske godine, ključne za hrvatske učenike s obzirom na to da bi se obrazovni sustav trebao promijeniti iz temelja, iz obrazovnoga sektora stižu (uz rezultate ovogodišnje mature) poražavajuće vijesti. Učenici osnovnih i srednjih škola koji su lani sudjelovali u eksperimentalnoj provedbi »Škole za život« nisu napredovali. Učenici su na relativno niskoj razini sposobnosti rješavanja problema i dobiveni podatci 2019. u određenoj su mjeri usporedivi s rezultatima PISA-e 2012. godine, stoji u naputku Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje koji je pratio rezultate eksperimentalne provedbe »Škole za život« u koje su bile uključene 74 osnovne i srednje škole Hrvatske. Taj je rezultat predstavljen sredinom srpnja, a kako napominju iz Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje testirali su sposobnost rješavanja problema i kritičkoga razmišljanja učenika, dvije temeljne odlike uz koje već godinu dana »Školu za život« promovira Ministarstvo obrazovanja. Od tada u Ministarstvu ponavljaju da se podatci dobiveni testiranjem eksperimenata u javnosti pogrješno tumače. Naime u ispitivanju koje je proveo Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja sudjelovala su 6952 učenika, od toga 1726 učenika 1. razreda; 1801 učenik 5. razreda; 1634 učenika osnovnih škola (ostali razredi) i 1791 učenik 1. razreda srednjih škola, a ispitivanje je provedeno preko interneta, budući da je oko 90 posto učenika osnovnih škola i 77 posto učenika srednjih škola ispite rješavalo na tabletima, a ostali na prijenosnim ili stolnim računalima. Iako su učenici kazali da im ispiti kojima su pristupili nisu bili teški, iz Nacionalnoga centra poručuju da se 87 posto učenika prvih razreda srednjih škola uključenih u eksperiment nalazi na osnovnoj razini rješavanja problema i logičkoga zaključivanja, a 6,5 posto njih ispod je osnovne razine. Kod učenika prvih razreda osnovne škole kompetencija rješavanja problema normalno je raspodijeljena, istaknuli su iz Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje, pri čemu je gotovo 8 posto učenika na razini naprednoga rješavanja problema. O izvještaju nacionalnoga centra raspravljat će se na sastanku Povjerenstva za praćenje i evaluaciju »Škole za život«, koje će donijeti zaključke o metodologiji, rezultatima i daljnjem razvoju istraživačkoga instrumenta te samoga istraživanja, rečeno je.
Zanimljivo razmišljanje o mozgu koji brže reagira na loše vijesti nego na ugodnije podijelila je s čitateljima Večernjega lista Adrijana Prlić. »Ubojstva, pljačke, ratovi, terorizam, nesreće, prirodne katastrofe – vijesti koje konzumiramo postale su odgovor na pitanje što trenutno ide krivo u svijetu. Jasno je da novinari neće izaći na teren kako bi izvijestili da se baš ništa nije dogodilo i da se čini da će tako ostati. Neočekivana tragedija prije će zadobiti pažnju negoli spor napredak. Tako je rubrika najčitanije postala kompilacija zvjezdane prašine i crne kronike gdje je jedini zajednički nazivnik spektakl. Znanstvenica koja se bavi medijima i moja draga profesorica, Lilie Chouliaraki svoju karijeru je posvetila upravo tom pitanju, a njezina knjiga Gledateljstvo patnje istražuje zašto toliko jako odgovaramo na negativnosti. Naš mozak brže reagira na loše vijesti i to na specifične riječi poput rat ili bolest nego na puno ugodnije poput ljeto ili dijete. Čak i najveći pesimisti mislit će da im nije tako loše kad pročitaju što se događa oko njih, dok će optimist morati pomisliti da mu je dobro svijetu usprkos.
Više je razloga za takav stav. S jedne strane instinktivno imamo potrebu se zaštititi, a vijesti koje se odnose na terorizam ili razbojstva podižu adrenalin i čine nas više svjesnima naše okoline što evolucijski ima smisla jer tražimo sigurnost. S druge strane, Schadenfreude (sreća zbog tuđe nesreće) sveprisutan je i gledajući razarajuće posljedice uragana u Dalekoj Aziji žao nam je, ali istovremeno smo sretni jer su sve naše pokretnine i nekretnine na broju. Velike priče imaju svoj uvod, vrhunac i kraj, uzeti novine kako bismo čitali prolongiran rasplet ne čini se kao najzanimljivija aktivnost. Ono što je teže, znanstveno i osobno utvrditi jest kolike su posljedice takve akumulacije loših vijesti u našoj psihi. Mediji su naš prozor u svijet, oblikuju ne samo ono što je trenutno ili percepciju događaja u nastajanju, već formatiraju i naša sjećanja izborom vizuala i riječi.
Bez obzira na to je li svijet uistinu tako mračno mjesto, mediji nas uvjeravaju da se loše stvari događaju stalno i da su bitnije od pozitivnih. Da netko uzme današnje novine dobio bi sliku mjesta ispunjenog ljudskom patnjom, a ipak da pogledamo posljednjih deset ili 50 godina i moramo ih sumirati u jednu vijest – sve nam je bolje. Manje je siromaštva, bolesti koje su stoljećima oduzimale živote iskorijenjene su, živimo dulje i vjerojatno još bitnije – živimo slobodnije. Tendencija prema negativnom u našem stavu filetirana kroz vijesti duboko nam je usađena, već da povremeno osvijestimo da nismo stalno na rubu apokalipse, korak je u pozitivnom smjeru«, zaključila je kolumnu.
