Uskrs je nakon razdoblja pripreme i odricanja u korizmeno vrijeme uvijek nagrada, duhovni užitak i vrhunac našega kršćanskoga života zbog truda koji smo ulagali u proteklom razdoblju. U ovom specifičnom trenutku, kada se osjećamo nesigurno i kada nas tomu usprkos nosi snažna vjernička nada, možemo reći da je bilo mnogo kušnja i nevolja koje su nas pogodile, no upravo zbog toga bitno je ustrajati. Ustrajati u vjeri, ustrajati u molitvi, ali i u činjenju dobra i odgovornom ponašanju kako bismo kroz ova zahtjevna vremena prošli kao što bolje osobe. U ovom uskrsnom broju rubrike »Mladi mladima« nošeni smo baš tom uskrsnom idejom, ali smo promišljali i o drugim pogledima na prilike u kojima trenutačno živimo mi i cijeli svijet. Jedna izreka kaže da »postoje dvije strane medalje« pa smo u ovom broju gledali s one – svjetlije, vjerničke, da tako kažemo – uskrsne strane. Pišemo vam o Uskrsu kao središtu naše vjere, krunskom dragulju i posebnosti naše vjere, o skromnosti, ali i veličini Uskrsa koji ove godine slavimo još tješnje vezani uz naše obitelji, bez »standardne vreve« koja uobičajeno prati velike blagdane. Pišemo vam i o našim »kućnim crkvama«, odnosno o našim obiteljima i domovima, čiji su zidovi ovih dana čuli mnoge iskrene molitve, a podsjećamo vas na poruku koju su nam uz tu temu poslali biskupi Hrvatske biskupske konferencije, koji su morali odgoditi i susret hrvatske katoličke mladeži predviđen za svibanj. Pišemo vam i o potpunom oprostu grijeha, tumačeći riječi zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i nakane pape Franje, jer se u pripravi za Uskrs mnogi od nas nisu uspjeli pojedinačno ispovjediti. Jedna od naših tema posvećena je i toliko često zazivanim čudima koja se »zahtijevaju« na gotovo svakom koraku, a često prolaze nezapaženo. Nisu to čuda poput Isusovih, ali se čuda i danas događaju, samo ih mi ne vidimo. Konačno, jednu smo temu posvetili i misli da nakon svakoga Velikoga petka dolazi Uskrs, da ni jedna nedaća i težina svakodnevice s kojom se suočavamo ne prolazi nenagrađeno i nezapaženo – a naš je Uskrs blizu. Stoga ustrajmo.
Odlukom o zatvaranju crkava, koje su donijele vlasti u većini država zahvaćenih koronavirusom, vrata su se zatvorila i za još jedan sakrament, a to je sakrament ispovijedi. No papa Franjo i Sveta Stolica iznjedrili su rješenje i za to kako bi svaki katolik u vrijeme pandemije primio milost oproštenja. Tako je u dekretu Apostolske pokorničarne odobren potpuni oprost za oboljele od koronavirusa, one koji se skrbe o njima i mole za njih te za ljude koji se nalaze u izolaciji. Dokument započinje riječima svetoga Pavla: »U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani« (Rim 12, 12). Potpuni (opći) oprost ne odnosi se na oproštenje grijeha, nego na oprost od vremenitih kazna, pojašnjava nam naš kardinal Josip Bozanić.
Potpuni se oprost podjeljuje vjernicima oboljelim od koronavirusa uz uvjet da preko medija prisustvuju »slavlju svete mise, molitvi svete krunice, pobožnosti križnoga puta ili drugim pobožnim činima, ili ako barem izmole Vjerovanje, Očenaš i pobožni zaziv Blaženoj Djevici Mariji sa željom ispuniti uobičajene uvjete (ispovijed, pričest i molitva na nakane Svetog Oca) čim to bude bilo moguće«.
Također, potpuni oprost grijeha odnosi se i na zdravstvene djelatnike, volontere i ostale ljude koji riskiraju svoj život kako bi pomogli osobi zaraženoj od koronavirusa. Potpuni oprost grijeha, prema Dekretu, dopušta se i vjernicima »koji pohode Presveti Oltarski Sakrament, ili izvrše euharistijsko klanjanje, ili najmanje pola sata čitaju Sveto pismo, ili izmole krunicu ili pobožnost križnoga puta ili krunicu Božjega milosrđa, da od svemogućega Boga izmole prestanak epidemije, ozdravljenje onima koji su njome pogođeni i vječno spasenje onima koje je Gospodin pozvao k sebi«. Opće odrješenje bez prethodne pojedinačne ispovijedi vrijedi samo u situacijama u kojima je osoba na samrti ili u velikim potrebama, a odluku o tome donosi dijecezanski biskup.
Papa Franjo potpuni oprost grijeha podijelio je 27. ožujka ispred bazilike na Trgu svetoga Petra u nagovoru uz Urbi et orbi. U tom milosnom događaju kojemu smo mogli svjedočiti preko medija papa Franjo više je puta ponovio sljedeće riječi iz evanđelja: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4, 40). Neka nam naša vjera, kao i u prošlosti, pomogne u svladavanju i ove nevolje s kojom se bori cijeli svijet.
Stara je spoznaja i istina da u povijesti nema slučajnosti. Drugim riječima, ništa se u ljudskoj povijesti, počevši od trenutka stvaranja čovjeka pa sve do pojava i događaja koji ga okružuju danas, ne događa bez veze, mimo dubljih uzroka. Kao vjernici praiskone svega pronalazimo u Bogu. No neduhovni duh civilizacije Zapada, koji nas dotiče i u našim svakodnevnim životima, misli obrnuto. Sve se događa slučajno, sve se može objasniti znanstveno i mehanički, sve je skup i gibanje atoma i molekula. Danas pak svjedočimo da je ta samouvjerenost pred golemom krizom. Neduhovni duh zasad ne može svojim premoćnim tehničkim i materijalnim instrumentima poraziti česticu vidljivu mikroskopom – koronavirus – koja je cjelokupnu civilizaciju otjerala u rovove kućne izolacije, nego nudi paradoksalan odgovor na pandemiju. Duh iste te civilizacije koji se donedavno pozivao na apsolutni primat individualne slobode, predstavljajući čak i ubojstva nerođene djece kao »reproduktivno pravo« i način emancipacije žena, ili nastojeći promovirati različite seksualne anomalije kao normalne preko »prava na udomljavanje« djece bez odgovarajuće skrbi, sada olako diže ruke od proklamiranih sloboda. Postaje normalno vikati: »Ostani doma« (dakako, treba se držati propisa) na ljude koji su s djecom izišli na svjež zrak, zauzimajući se za još veće restrikcije života, a dobro bi došao i bolji »monitoring« i praćenje kretanja ljudi, koje danas posebno olakšava napredak tehnologije, ali i naša ovisnost o raznim pametnim uređajima. Potres koji je snažno zatresao Zagreb njegove je stanovnike, uz spomenutu »orvelovsku« atmosferu, gurnuo u još višu razinu psihoze. Pred svim tim događajima, živeći u jednoj neobičnoj korizmi bez vjerskih okupljanja, vjernici se s pravom pitaju zašto. Zašto toliko zala i zašto nas svemogući Bog ne izbavlja? Odgovor ne leži u odustajanju od Boga, već naprotiv, u većem pouzdanju u njega. Taj put nije jednostavan jer iziskuje puno molitve, dublja promišljanja i kontemplaciju. Štoviše, taj je put svojevrsno mučeništvo, a u trenutačnim okolnostima ono je prije svega mučeništvo strpljivosti. Tu muku možemo povezati s mukom koju je Isus proživljavao na Veliki petak. Na tom putu okrjepu ćemo pronaći u pouzdanju da nakon svakoga Velikoga petka dolazi Uskrs.
U svjetskoj i crkvenoj povijesti dogodila su se brojna čuda. Crkva je utemeljena na čudu nad čudima – Isusovu uskrsnuću od mrtvih. No postavlja se pitanje koja su to čuda obilježila suvremeno doba.
Unatoč brojnim čudima u svijetu i u Crkvi, bilo je razdoblja kada su ona u Crkvi bila rijetka. Spominje se da su Milanskim ediktom 313. godine, kojim je uslijedilo razdoblje slobode za Crkvu zbog konačnoga prestanka vjerskoga progona u Rimskom Carstvu, kršćani bili u iskušenju da prestanu moliti i očekivati čuda. Iako je razdoblje nakon Milanskoga edikta Crkvi donijelo svojevrsni mir i spokoj, istodobno je dovelo i do duhovne uspavanosti jer kršćani nisu bili svjesni činjenice da su konačno slobodni i da je kršćanstvo zakonski dopuštena religija. Prema tome, dogodilo se čudo kojega kršćani na neki način nisu ni bili svjesni. Ipak, čuda se s Kristom događaju svaki dan. Čudesa su dokaz njegove ljubavi prema nama: »Bog je ljubav!« (1 Iv 4, 8).
S obzirom na to da u suvremenom dobu čovjek ima velik izbor mogućnosti, vrlo često od Boga tražimo nešto više, svojevrsno čudo, a sama činjenica da postojimo, da smo živi, zdravi, da nismo žedni ili gladni, da imamo glavu na ramenima je čudo. Stoga valja zahvaljivati na svakom danu, minuti, sekundi. Trebamo biti zahvalni Isusu na svemu što čini za nas svaki dan i što nam upravo on daje duhovnu snagu i pruža nam doživljaj čuda, koja vrlo često i ne uočavamo i nismo svjesni, kao ni kršćani nakon Milanskoga edikta. Usprkos tomu što kroz povijest pa sve do danas prevladava zabluda da je za čudo potrebno jako puno svetosti i da Bog uslišava samo svetce, Isus kaže da je potrebno biti vjeran Božjoj riječi. Samo tada Duh Sveti, koji je u nama i na nama sve od našega krštenja preko njegova dara u sakramentu potvrde, može biti s nama svaki dan. Također, slušajući evanđelje, možemo čuti o brojnim čudima. Pozivanje na otkrivanje nadnaravne dimenzije čuda u evanđelju služi nam kao smjernica da se čuda u Crkvi, ali i svakodnevnom životu događaju svaki dan. Molimo za novo čudo – da Bog svijet spasi i da mi to čudo njegovoga spasenja doista i prepoznamo.
Kršćanstvo je u određenom metaforičkom smislu poput murala. Svaka duša, običaj, čin vjere i ljubavi čine djeliće koji se uklapaju u masivan i prekrasan mural koji je naša vjera, a u njegovu je središtu motiv uskrsnuća. Uskrsnuće duha i tijela jedinstveno je za kršćanstvo – ni jedna druga religija ne poznaje takvo učenje. Kristovo obećanje da ćemo zajedno suuskrsnuti na Posljednji dan, otkupljenih grijeha, i obećanje vječnoga života čine našu vjeru jedinstvenom.
No ta posebnost prožima našu cijelu vjeru, jer nas vodi i pazi Bog, koji je svemoguć i koji nas bezuvjetno ljubi. Tu je beskrajnu, bezuvjetnu ljubav iznimno teško zamisliti iz naše ograničene ljudske perspektive. Bezuvjetno nekoga voljeti, bez obzira na težinu i veličinu grijeha, opraštati i njegovati osobu nakon svega što je učinila, samo ako se iskreno pokaje, također je posebnost naše vjere: naš Bog je milost i milosrđe. I kao najljepši dragulj u kruni te bezuvjetne ljubavi nisu samo oprost i oproštenje, nego i obećanje i dar uskrsnuća i vječnoga života. I dok druge religije uvijek spominju neku »cijenu« koju treba platiti, poseban način života koji iziskuje strogo slijeđenje određenih pravila, kršćanstvo tomu ne teži. Dakako, i u kršćanstvu postoje zapovijedi, no one su oblikovane kao dio našega moralnoga i etičkoga koda kao stvorenja Božjih. Kako bi rekao papa Franjo: kršćanstvo nije skup moralnih pravila, nego susret s Osobom, s Kristom. A mi imamo savjest. Bog nas je stvorio, da tako kažemo, sa svim potrebnim oruđima da kroz ovozemaljski život idemo kao posebni pojedinci čineći dobro, i da se s njime pronađemo na kraju puta. Jer to nam je osigurano: Krist nas je otkupio i povest će nas u vječno svjetlo koje ćemo zaslužiti svojim životom.
Vjerojatno ste u posljednje vrijeme, prijavljujući se na društvene mreže, primijetili česte internetske prijenose misnih slavlja. Tako zadnjih nekoliko dana i tjedana svjedočimo sve većemu broju župnih zajednica u Hrvatskoj koje su se odlučile poći na plovidbu internetskim svijetom potaknute stanjem s koronavirusom koji nas je »zatvorio« u naše obiteljske domove. Vjerujemo da ste se barem u jednom trenutku pitali koliko je uopće vrijedno pratiti misna slavlja preko različitih medijskih prijenosa pa smo vam odlučili ukratko predstaviti crkveno stajalište o tom pitanju. A on je pozitivan.
Hrvatska biskupska konferencija tako je u svojim pastoralnim smjernicama pod nazivom »Crkva i mediji« posebnu pozornost posvetila upravo prijenosu misa. Biskupi ističu da vjernici trebaju znati kako praćenjem takvih prijenosa ne ispunjavaju svoju vjerničku dužnost nedjeljnoga sudjelovanja na misi. Međutim, razlog zbog kojega se Crkva odlučila na prijenos misnih slavlja posredovanjem medija pastoralna je osjetljivost prema bolesnima i nemoćnima. Pastoralne smjernice HBK-a tako ističu da posredovanjem tih prijenosa bolesnici doživljavaju blizinu vjerničke zajednice, a mogu im postati i prigoda i poticaj za molitvu. U dokumentu »Prijenos liturgijskih slavlja« hrvatski biskupi ističu da se otajstvo spasenja može ostvariti samo u bogoslužju te je to tajna koja se ne može prenijeti medijski. Ipak, prijenosi misa ne narušavaju svetost bogoslužnoga čina, a mogu postići dobre duhovne učinke u vjernika potičući ih na molitvu i sabranost. Nadalje, tu je i duhovna pričest o kojoj nam je ovih dana govorio papa Franjo i za koju molimo svakoga dana kada sudjelujemo, to jest pratimo misu preko medija. Duhovno se pričestiti možemo isto tako bilo kada i u bilo koje vrijeme bez obzira je li u tijeku misa ili ne, a to možemo učiniti dubokom sabranošću i povezanošću u molitvi s Gospodinom.
Naši će domovi, čini se, ovoga Uskrsa čuti puno više iskrenijih molitava nego bilo koja crkva. Međutim, prijenosi svetih misa nikako ne mogu nadomjestiti ono stvarno sudjelovanje u euharistiji. Preostaje nam ovoga Uskrsa moliti da se ova situacija u kojoj smo se našli čim prije završi kako bismo se opet mogli vratiti u okrilje svojih župnih zajednica i okupiti se na misnim slavljima koja su nama vjernicima tako važna.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
