SKROMNI FRANJEVAČKI BRAT JERONIM Spomenploča kao podsjetnik na povlaštene poveznice Hrvata i Svete Zemlje

Jeronim Mihaić
O. Patton otkrio je spomenploču na rodnoj kući fra Jeronima Mihaića

PUČIŠĆA • Prvi pohod kustoda franjevačke Kustodije Svete Zemlje fra Francesca Pattona Hrvatskoj prošao je u znaku niza susreta s crkvenim i političkim predstavnicima, ali i vjerničkim zajednicama. Kustod je, naime, slavio mise u Zagrebu i na Trsatu te posjetio svetište sv. Nikole Tavelića u Šibeniku. No »trajni« spomen na njegov posjet u prvom tjednu došašća Hrvatskoj ostat će na otoku Braču. Ondje je u Pučišćima u utorak 5. prosinca o. Patton otkrio spomenploču na rodnoj kući fra Jeronima Mihaića uz 150. obljetnicu njegova rođenja.

Zadržao poniznost i radost

Ploču su zajedničkim zalaganjem postavili Magistralna delegacija Viteškoga reda sv. Groba jeruzalemskoga u Hrvatskoj te Župa sv. Jeronima u Pučišćima, a na svečanosti otkrivanja usprkos lošim vremenskim uvjetima okupili su se brojni vjernici. Bili su ondje i župnik župe sv. Jeronima u Pučišćima Ivica Huljev, provincijal splitske Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Marko Mrše te više vitezova sv. Groba, a u pratnji kustoda Pattona Brač su pohodili i hrvatski franjevci koji djeluju u Svetoj Zemlji fra Sandro Tomašević i fra Siniša Srebrenović.

Prije otkrivanja spomenploče kustod Patton zahvalio je inicijatorima projekta postavljanja spomenploče te podsjetio da je više zaslužnih hrvatskih franjevaca kroz povijest ostavilo dubok trag u životu Kustodije Svete Zemlje. U prvom redu to je sv. Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac i prvi mučenik Kustodije, a potom i fra Jeronim Mihaić, »ponizni brat laik koji je posvetio svoj život brizi i skrbi o svetim mjestima u Svetoj Zemlji«. Kustod je iznio zanimljiv detalj da je o. Mihaić nakon mnogo pregovora prvo kupio brdo Nebo, a tek potom o tome obavijestio tadašnjega kustoda, i to na kreativan i simboličan način. Naime, kako je bio dobar lovac, ali i poznavatelj Biblije, poslao je ocu kustodu košaru punu jarebica s Mojsijeva brda, podsjećajući ga tako na prepelice kojima se Mojsije hranio sa svojim narodom na putu prema obećanoj zemlji.

»Skromni franjevački brat Jeronim, unatoč velikim uspjesima, zadržao je uvijek poniznost i franjevačku radost te može zbog toga biti uzor svim franjevcima u Svetoj Zemlji«, istaknuo je o. Patton, posvjedočivši da mu je Mojsijevo svetište na brdu Nebo najomiljenije te da iskoristi svaku prigodu da iz Jeruzalema ode u tamošnji samostan.

Povlaštene veze

Život fra Jeronima Mihaića ukratko je predstavio vitez sv. Groba fra Miroslav Modrić, a okupljenima na svečanosti obratio se i magistralni delegat delegacije Viteškoga reda sv. Groba jeruzalemskoga u Hrvatskoj Claude Grbeša, napomenuvši da Hrvati nisu svjesni koliko su povlašteni snažnim vezama sa Svetom Zemljom. Pozvao je na molitvu da se mir što prije vrati u Svetu Zemlju kako bi i hrvatski vjernici, ali i vjernici cijeloga svijeta, mogli ponovno hodočastiti u Isusovu domovinu i posjetiti sveta mjesta o kojima se franjevci već stoljećima brinu. »Život svetim mjestima daje nazočnost tamošnjih kršćana, toga živoga kamenja koje u boli i nepravdama drži građevinu Crkve i evanđelja na tim prostorima«, poručio je Grbeša.

Nakon otkrivanja spomenploče kustod Patton predvodio je misu u župnoj crkvi sv. Jeronima u Pučišćima, a na kraju je pozvao vjernike da svakodnevno mole za mir u Svetoj Zemlji, rekavši da je u Gazi u bombardiranju ubijeno više od 16 tisuća Palestinaca, među kojima i više od 6 tisuća djece. Naveo je da se treba moliti i da kršćani ostanu na svojim ognjištima jer je više od milijun kršćana napustilo Irak i Siriju zbog rata.

Tko je bio fra Jeronim Mihaić? Franjevački brat koji je posvetio život brizi i skrbi o svetim mjestima

Fra Jeronim Mihaić rođen je 13. ožujka 1873. u Pučišćima. Kao i mnogi njegovi sumještani, u mladosti je na pet godina otišao na drugi kraj svijeta, u Argentinu. Kada se 1896. godine vratio kući, zaputio se na hodočašće u Svetu Zemlju, gdje je upoznao franjevce. Budući da je bio vesele i otvorene naravi, brzo se s njima sprijateljio, zavolio njih i njihov način života. Služenje Bogu, hodočasnicima i svetim mjestima toliko mu se dopalo da je ostavio svijet, opredijelio se za Boga i ostao zauvijek kao franjevac u Isusovoj domovini. U 24. godini obukao je redovnički habit i ušao u novicijat. Odlučio se za redovničko ime Jeronim u čast zaštitniku svoje župe u Pučišćima. Poslije godine kušnje položio je prve zavjete 16. listopada 1897.
O. Mihaić nije bio svećenik pa je poslije svečanih zavjeta dobio mjesto sakristana u bazilici sv. Groba, na kojem je budno pazio da ne bi došlo do gubitka ni jednoga prava katolika u zamršenim odnosima na tom svetom mjestu. Nakon službe u Jeruzalemu poslan je u Jerihon da održava zemljište i na njemu omogući smještaj za hodočasnike. Kao umješan, mudar i okretan čovjek ubrzo je ondje za Kustodiju otkupio i nov dio zemljišta te ga pretvorio u plodne vrtove iz kojih je uskoro franjevce u Jeruzalemu mogao opskrbljivati voćem i povrćem. Njegovim je zauzimanjem u Jerihonu 1924. godine podignuta nevelika, ali lijepa crkva Dobroga Pastira, kao i mala franjevačka kuća i gostinjac za hodočasnike, a njegova je zasluga i što je nešto zapadnije od obale Jordana podignut i manji objekt za smještaj hodočasnika s kapelicom sv. Ivana Krstitelja.
I za života u Jerihonu o. Mihaić dobro je znao i osjećao da franjevci Kustodije nikada nisu prežalili dvoranu Posljednje večere u Jeruzalemu na Sionu i svoj prvi samostan uza nju, koje su im Turci oteli 1551. Stoga je 1936. godine otkupio ruševni prostor sa sjeverne strane dvorane. Franjevci su ondje odmah podigli maleni samostan sv. Franje i kapelu naziva Ad Cenaculum, koja se – kako joj ime i naznačuje – nalazi uz dvoranu Posljednje večere. U to vrijeme o. Mihaić je s čežnjom gledao i na brdo Nebo. To mjesto s velikim ruševinama kršćanskih samostana, koji su ondje podizani još od bizantskoga vremena, glasovito je po tome što je Mojsije odatle gledao obećanu zemlju u koju nije uspio ući. U posjed toga prostora o. Mihaić uspio je doći tek nakon višegodišnjega druženja i iskrenoga prijateljstva s tamošnjim beduinima i mjesnim vlastima, osobito s jordanskim kraljem Abdallahom u Ammanu.
Pod starost se o. Mihaić povukao u Jeruzalem, u samostan sv. Spasitelja. Iako onemoćao i bolestan, ni tu ga njegova poslovična veselost nije napuštala; i tada je mislio na siromašne i potrebite. Upravo dok im je nešto nosio, spotaknuo se, pao i slomio nogu te je odvezen u talijansku bolnicu u Ammanu, gdje je 20. lipnja 1960. u 88. godini života i 63. godini redovništva preminuo. Zbog njegovih zasluga za povratak Neba u franjevački posjed uprava Kustodije odlučila ga je pokopati upravo na tom brdu, uz staro kršćansko svetište koje je toliko volio.