»Sadašnja istraživanja snažno ističu koncept ‘utjelovljene’ (’embodied’) inteligencije (ponekad nazvane i materijalnom inteligencijom) zasnivane na činjenici da robotska tijela, u smislu njihove strukture i materijalnih osobina, mogu primiti ili rješavati neke izazove interakcije s okolišem, što također donosi mogućnosti robotske kontrole.« Tom rečenicom skupina autora s različitih područja (od tehnoloških do teoloških) koju je okupila Papinska akademija za život, u članku objavljenom u stručnom časopisu »Nature Machine Intellligence«, započinje analizirati tri ključna pojma koji se danas rabe kad se govori o primjeni umjetne inteligencije: »utjelovljenje« ili »utjelovljenost« (»embodiment«), djelovanje (»agency«) i inteligencija.
Autori ne skrivaju svoje polazište. »Prema kršćanskoj antropologiji ljudska je bića Bog stvorio tjelesnima, na svoju sliku i priliku. Stoga ljudska bića ne samo da imaju tijelo, nego jesu tijelo, u prostorno-vremenskoj dimenziji. Kao utjelovljeni duh ljudsko tijelo obuhvaća mjesto živoga iskustva«, pišu autori članka. »Nedjeljivost duše i ljudskoga tijela na koju nas je kršćanska antropologija upravo podsjetila sada nailazi odgovarajuću inačicu u ideji o ‘utjelovljenosti’ (’embodiment’), na temelju suvremene teorije razvojne znanosti za koju je ljudsko tijelo trodimenzionalni entitet: biološki (tijelo kao forma), psihološki (tijelo kao življeno iskustvo) i društveno-kulturni (tijelo koje je u aktivnom odnosu prema svijetu). Ako se granice pomiču tako da se, primjerice, istražuju metode umjetne inteligencije radi »utjelovljenja« određenoga ponašanja u biološke entitete, ili tako da se rabe invazivne naprave koje ne samo da registriraju, nego i potiču tjelesnu aktivnost, tada u središtu našega promišljanja i djelovanja mora biti nesvodljivost ljudskoga bića na njegove konstitutivne dijelove«, poručuju autori članka. I kao svojevrsni uvod u sljedeće, možda još presudnije područje dodaju: »Kršćanska antropologija stoga jača raspravu o djelovanju strojeva.«
Upravo je djelovanje (»agency«), sa stajališta razlike između čovjeka i stroja, možda najpresudnije područje, ili se barem nameće kao takvo. Čovjekovo djelovanje, naime, uvijek ima moralnu dimenziju, koju je eventualno moguće programirati, upisati u algoritam. Slično je i s drugim pojmom, »autonomija«. »U kršćanskoj etici moralno djelovanje zasniva se na slobodnim činima i svjesno donesenim slobodnim odlukama. Ljudska su bića stvorena sa svjesnošću i slobodnom voljom te su stoga kadra stvarati međuosobne odnose budući da su svjesna prisutnosti drugih osoba (prepoznajući i njihovu svijest i slobodnu volju). Premda strojevi mogu ući u relaciju s drugim entitetima, ljudska bića imaju tipičnu sposobnost da ispituju kriterije i načela po kojima donose odluke budući da su sposobna za kritičko (samo)promišljanje i za etičko donošenje odluka. Stoga se unutarnja intencionalnost, tj. moralno djelovanje, može u pravom smislu riječi primijeniti na ljudska bića, premda se i ponašanje strojeva, kojemu je u pozadini programiranje (koje je čin čovjeka, nap. Da. G.), može ocijeniti pozitivnim ako ga se podvrgne moralnomu sudu. Na sličan se način, usprkos raširenoj uporabi te riječi za strojeve, autonomija u etički relevantnom smislu može pripisati samo ljudskim bićima, zbog kognitivnoga procesa koji joj leži u pozadini (a koji uključuje svijest o sebi, samosvjesnost i samoodređenje prema razlozima i vrjednotama) te se temeljno i snažno poistovjećuje s dostojanstvom ljudske osobe i s ljudskim djelovanjem. Razvojna znanost upućuje na ljudsko djelovanje ističući da su pojedinci dio dinamičnoga sustava samoizgradnje ljudskoga života i razvoja, tako da djelovanje i samoizgradnja uključuju odgovornost«, kaže se u članku.
Na spomenuto promišljanje nastavlja se napomena: »Kršćanska antropologija izriče viziju ljudskoga bića koje je pozvano kultivirati, razvijati i uvećavati stvorenje, uspostavljajući etiku koja je usmjerena k budućnosti te otvorena razvoju i za nj odgovorna.
Takva etika promiče odnos prema znanosti i tehnologiji koji ima temeljno povjerenje u inovacije i pozdravlja ih.« Navedene rečenice možda najbolje odražavaju s jedne strane otvoreni pristup umjetnoj inteligenciji, a s druge strane strah. Lako se, naime, dogodi da čovjek preuzme logiku stroja (donekle se to već i događa, primjerice kod odluke o dodjeli kredita, ili kod natječaja za radno mjesto, gdje ponekad ključnu ulogu odigra ono što procijeni računalo, koliko god ono radilo prema algoritmima koje je odredio čovjek) ili da sebe počne razumijevati kao puki stroj.
Na tom tragu autori navode riječi koje je papa Franjo 2019. godine uputio članovima Papinske akademije za život, u povodu 25. obljetnice njezina postojanja. Papa je, naime, rekao da »moramo bolje razumjeti što znači inteligencija, svijest, emocionalnost, afektivna intencionalnost i autonomija moralnoga djelovanja«. Također je rekao da »naziv ‘umjetna inteligencija’, premda je svakako učinkovit, krije opasnost da bude pogrješno shvaćen«. Autori članka nastavljaju promišljati: »Zapravo se inteligencija stroja često opisuje kao ponašanje stroja, što pak podrazumijeva dvostruki prijelaz; naime, tehnički korak od umjetne inteligencije do inteligencije stroja, a nakon toga dolazi do suptilnoga prijelaza od strojne inteligencije do ponašanja stroja. Strojna inteligencija zapravo rabi umjetnu inteligenciju kao jasno definiranu granu računalne znanosti, s pristupom utjelovljene inteligencije… za umjetne sustave. Izraz ‘strojna inteligencija’, koji odražava ljudsku želju da umjetni sustavi razumiju i oponašaju ljudsku inteligenciju, zasnovan je na nominalnoj derivaciji.« Drugim riječima, ime (»nomen«) ne odražava dokraja stvarnost.
Čovjek ne može imati iskustvo stroja, i obrnuto
»Osim toga«, nastavlja skupina stručnjaka, »pristup u strojnu inteligenciju ili stjecanje iskustva o njoj mogući su samo preko ograničenja koja nam nameću naši osjetilni kanali i jezik. To uključuje korak prema fenomenološkoj perspektivi zasnovanoj na promatranju i istraživanju djelovanja stroja u kontekstu, koje pak aktivira dva komplementarna procesa. S jedne strane ‘strojeve koji se ponašaju’ oblikuje društveno-kulturno okruženje te oni suoblikuju njega, tako da jača povezanost s ljudskim bićima. U to se uklapa činjenica da, imajući u vidu sposobnost (strojeva) da pruže razumljivo objašnjenje odabranoga čina kao dokaz inteligencije, neka istraživanja traže prikladne oblike objašnjenja za ponašanje strojeva kako bi povećali ljudsko povjerenje u umjetne sustave.«
Autori članka ipak relativiziraju i tu objašnjivost strojnih postupaka. »Ipak, u kršćanskom antropološkom promišljanju ljudsko iskustvo, uključujući i inteligenciju, ne može se svesti na kategorije koje bi bile posve dostupne strojevima. Nadalje, u narativima o strojevima trebalo bi brižno revidirati uporabu jezika izravno preuzetu iz ljudskoga iskustva, kao što su upozorili istraživači s područja kognitivne znanosti. Nadalje, traženje metoda za objašnjenje (ili interpretaciju) umjetne inteligencije moralo bi sustavno uzeti u obzir razliku između korelacije i uzročnosti. U skladu s tim, dijalog između tehnologa i, primjerice, istraživača u društvenim znanostima koji je već započeo morao bi se proširiti te obuhvatiti filozofsko i teološko promišljanje, svima na korist«, kažu autori članka u »Nature Machine Intellligence«.
Na završetku članka skupina autora različitih istraživačkih profila pod pokroviteljstvom Papinske akademije za život donosi zaključak u kojem zapravo sažima stajalište Crkve prema umjetnoj inteligenciji i njezinoj uporabi u ovom trenutku. »Digitalne inovacije i tehnološki napredak«, kažu autori, »moraju pridonijeti ljudskomu razvoju i prosperitetu, poštujući društvo, posebno one koji bi potencijalno mogli zaostati, i okoliš. Mogu se rabiti, poput onih koje se istražuju, primjerice u zdravstvu u smislu asistencijskih i terapijskih tehnologija te vraćenih funkcija, moraju se uvoditi uz pravednu primjenu. Valja jačati globalnu suradnju i inkluzivan dijalog preko znanstvenih susreta i časopisa, uključujući u njega, u velikoj mjeri, i religijske denominacije.«
Nakon tvrdnje da Papinska akademija za život »proaktivno sudjeluje, s odvažnošću i razlučivanjem, u ovom društvenom i povijesnom kontekstu u kojem se događa duboka preobrazba«, autori su zaključili: »Crkva u znanstvenim i tehnološkim inovacijama vidi izazov. Ona također može pomoći u njegovanju novoga saveza u kojem bi se s poštovanjem slušali i integrirali mnogi glasovi, imajući na umu da su ti glasovi nužno pluralni. Ipak, ljudska obitelj, naše zajedničko dobro, naš zajednički dom samo je jedan.«
