A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen. (Gal 4, 4)
Što svaki čovjek govori o sebi, redovito je bliže istini o onome što bi zapravo želio biti nego o onome što zaista jest. Stoga i pridjevak kojim se neko doba kiti redovito više nego o njemu govori o dobu kojega više nema ili koje još nije. Od svih smiješnih opisa suvremenoga doba najsvježiji je onaj da je budno. Iako suvremenoga čovjeka njegovi džepni strojevi bude vijestima iz svega svijeta, iz čvrstoga sna uspijevaju ga prodrmati tek one koje se tiču njegova džepa. A budnost kojom se diči čudnovat je spoj zlovolje bunovnoga i buncanja mjesečara.
U Pismu se oprječno čudnovat spoj radosti i jasnoće zatječe – pod smokvom. A ni to stablo nije bez svoga čuda. Smokva pušta vrlo duboko korijenje koje se neprestano napaja na podzemnim vodama – čak i kad vode na površini nema na vidiku. Pod njezinom je krošnjom zato uvijek ugodno svježe, a sočnim plodovima što sušenjem postaju još slađi rađa čak dvaput godišnje. Židovi su stoga s razlogom u smokvi vidjeli znak obećane zemlje. Njezin je plod hrana koja ne propada; njezin je hlad poput hrama u koji se može ući posvuda.
Židovi su na obećanu zemlju čekali nešto dulje nego što je proteklo od prvoga Božića do prve riječi evanđelja. No često se previđa da je žena koja je rodila Spasitelja i sama prorokovala o kraljevstvu Božjem. Marija je svojim Veliča prorekla Boga koji dolazi gladnima i neznatnima – Boga koji to proroštvo svaki dan ispunja u blagovanju i naviještanju Crkve. A mogla je proricati jer je bila zaista budna. Duboko poput smokve ukorijenjena u Pismo, Marija je jasno razabirala prošlost i radovala se budućnosti. Poput smokve, i ona svojim plodom rađa dvostruko: u Betlehemu – tijelom, u svakom molitelju – duhom. Uvijek – slatko.
