Današnje trendove migracija, turbulencija koje potpiruju medijske nesigurnosti šireći strah bez odgovornosti pobija svjedočenje studenta medicine Slavka Ćorluke. »Rođen sam 1994. u glavnom gradu Švicarske u Bernu, tu sam odrastao i tu trenutačno živim i studiram«, rekao je.
Osim što je student 4. godine medicine na Sveučilištu u Bernu, predaje i anatomiju, fiziologiju te patologiju na privatnoj školi za masere, a drži i tečajeve hrvatskoga i njemačkoga jezika u HKM-u Bern. Ćorluka kaže da je u njemu ljubav prema medicini postojala od ranih školskih dana, a kad je završio gimnaziju, odlučio se za medicinu. Za gimnazijskih dana bio je vrstan rukometaš, no u četvrtom gimnazije ozlijedio se i prekinuo je s aktivnim igranjem. Upisati medicinu u Švicarskoj bilo mu je popriličan izazov jer nakon položene mature treba položiti prijamni ispit u kojem se testiraju razne vještine, a neke od njih su pamćenje figura i podataka, razumijevanje tekstova, interpretacija raznih matematičkih tablica i orijentacija u prostoru. Radi se o testu koji se ne može naučiti napamet. »Kada sam upisivao medicinu u Bernu, prijavilo se oko tisuću kandidata, koji su polagali taj test, a primljeno je 180 studenata, među kojima sam bio i ja«, navodi Ćorluka.
Ističe da Švicarska puno izdvaja za zdravstvo. To je razlika između Švicarske i ostalih zemalja EU-a. »Ta se izdvajanja povećavaju iz godine u godinu. Evo primjera koji to pokazuje. Kad su se moji roditelji 90-ih doselili u Švicarsku, izdvajali su za zdravstveno osiguranje po osobi 50-ak franaka. Danas, dvadesetak godina kasnije, za to isto zdravstveno osiguranje izdvajaju više od 500 CHF mjesečno po osobi. Ta golema ulaganja u zdravstvo omogućuju Švicarcima da se bave izrazito kvalitetnom medicinom i da su medicinske usluge gotovo svakomu tu u Švicarskoj dostupne.«
S ponosom student Ćorluka navodi da su medicinski stručnjaci iz Hrvatske u Švicarskoj jako cijenjeni te su ostavili poprilično dubok trag u švicarskom zdravstvu. »Moje švicarske kolege, a i mene samoga, fascinira kako hrvatski stručnjaci uspijevaju u hrvatskim uvjetima, koji su zacijelo lošiji nego švicarski, biti tako uspješni u području medicine«, kaže Ćorluka. »Imam silnu volju i želju provesti dio svoje karijere u Hrvatskoj. Smatram da bih na rodnoj grudi svojih roditelja na svim područjima medicine mogao naučiti jako puno toga. S obzirom na to da su uvjeti u hrvatskom zdravstvu lošiji od švicarskih, želja mi je naučiti što znači raditi u takvim uvjetima i kako se radi i snalazi kada nema najnovije i najmodernije opreme kao što je to u švicarskim klinikama.«
Navodi da je stanje u Švicarskoj izvrsno, ali nije idealno. Primjerice, u Švicarskoj je dualni sustav školovanja i može se i bez studiranja zaposliti i dobivati plaća s kojom se može živjeti. Nadalje, politika nije upetljana u klinike i ne postavlja šefove klinika ili slično, tako da političko opredjeljenje ne utječe ni na čiji rad. Ne zanima nikoga u kojoj je tko stranci. »Isto tako nije sve idealno kako se to često zna čuti u Hrvatskoj. Na primjer, u nekim se klinikama ne poštuje zakonski određeno maksimalno radno vrijeme liječnika, tako da se događa da liječnici provedu na poslu i po 80 sati tjedno. Takvih primjera ima više, ali ne toliko da se samo o tome govori. Švicarska je vrlo organizirana i napredna zemlja u kojoj puno toga funkcionira, a o stvarima koje nisu baš idealne ne govori se toliko u medijima te se Švicarci uvijek trude ispraviti i te stvari koje nisu baš idealne. To im nekada uspije, a nekada i ne.«
O tome što mogu očekivati mladi koji žele napustiti Hrvatsku te kako izgleda život mlade osobe u Švicarskoj, Ćorluka kaže: »To bih opisao trima riječima: red, rad i disciplina. Velika većina u Švicarskoj radi od 8 ujutro pa sve do 17 sati, a nakon toga svi idu svojim domovima. Ljudi ne prakticiraju družiti se po kavama kroz tjedan kako je to u Lijepoj Našoj. Zna biti tjedana u kojima se s ljudima družim isključivo u klinici i na faksu, i to je to. S obzirom na to da sam proveo cijeli život u Švicarskoj, to mi nije neki problem jer je to ‘nedruženje’ za mene na neki način normalno, s tim sam odrastao. Tek kada dođem u svoj voljeni Zagreb, vidim zapravo koliko mi to ovdje nedostaje. Što se tiče školovanja u Švicarskoj, neograničene su mogućnosti jer dualni sustav školovanja daje velike mogućnosti. Na primjer, ako je netko završio srednju školu za automehaničara, ima priliku kasnije upisati medicinu iako su te dvije struke zapravo potpuno različite. Stvar je rada i sposobnosti.«
Student Ćorluka povezan je s Hrvatskom katoličkom misijom u Bernu, u prvom redu kao član misijskoga vijeća, zatim vodi tečajeve hrvatskoga i njemačkoga jezika. »Na tečajeve njemačkoga većinom dolaze oni koje su ljubav i brak doveli iz Lijepe Naše u Švicarsku. Tu i tamo se nađe i netko tko je sam ‘trbuhom za kruhom’ došao u Švicarsku u potražnji za nekim boljim uvjetima nego što su u Hrvatskoj. Daleko je veća potražnja za njemačkim jezikom jer je bez solidnoga znanja toga jezika jako teško živjeti i raditi u Švicarskoj. Intenzivni tečajevi njemačkoga u Bernu su jako skupi i često si to ljudi – koji većinom ne rade i kod kojih često cijela obitelj živi od jedne plaće – ne mogu priuštiti. S obzirom na to da su svi tečajevi u HKM-u Bern subvencionirani od švicarske Katoličke Crkve, on je dostupan svima, neovisno o financijskim mogućnostima. Potražnja za tečajem hrvatskoga jezika nešto je manja jer taj jezik nije potreban za život u Švicarskoj. Na te tečajeve dolaze dvije skupine ljudi: mladi koji imaju korijene u Hrvatskoj i žele naučiti jezik svojih predaka te oni koji su stupili u brak s Hrvatom/Hrvaticom i žele naučiti materinski jezik svoga partnera iz poštovanja prema njegovoj obitelji.«
Opisujući što mu vjera znači u životu, student Ćorluka kaže: »Vjera je nešto što me usmjerava u životu i pokazuje mi koji je moj put i pokušava me usmjeriti – kao ograda na autocesti – da ne završim na drugoj strani. Vjera meni prepušta da se odlučim hoću li voziti lijevom ili desnom trakom na tom putu i kojom ću brzinom to činiti. Isto tako mi prepušta hoću li se na tom putu kretati prema naprijed ili natrag. Da želim tu ogradu razbiti da bih prešao na drugu stranu, samo bih se morao malo jače zaletjeti prema njoj i prešao bih na drugu stranu. No ako se to dogodi, ako bih takvo što učinio – bio bih ozlijeđen i na drugoj strani ne bih dugo bio jer bi me auti koji idu iz suprotnoga smjera kad-tad udarili. Odmarališta bi bila mjesta na kojima mi Bog pruža priliku da se s njim odmaram i s njim porazgovaram u obliku molitve. Trudim se što češće posjetiti sva ta silna odmarališta koja mi Bog pruža i porazgovarati s njim jer mi to daje unutrašnju smirenost i zadovoljstvo u ovom vremenu kad se živi po poznatom olimpijskom motu: brže, više, jače.«
Student Ćorluka posebno ističe da ga vuče želja za rodnom grudom. »Roditelji su me odgojili u hrvatskom i katoličkom duhu, u kojem nastojim živjeti i koji želim jednoga dana prenijeti i svojoj djeci. Većina mojih prijatelja, koji nisu Hrvati, često putuje na razne destinacije diljem svijeta. Mene ta putovanja nikada nisu privlačila, nego su me uvijek privlačili Zagreb i Hrvatska. Ondje imam velik dio svoje obitelji, puno prijatelja, tako da se tu osjećam najudobnije i najzadovoljnije. Kada dođem u Zagreb, budem kod svoje bake Kate koja mi uvijek prepričava kako je to nekada prije bilo i kako se tada živjelo. Kada od nje čujem u kojim je uvjetima odrasla cijela moja obitelj i usporedim to s uvjetima svojega odrastanja, vidim koliko je meni dobro i koliko trebam biti zahvalan svojim roditeljima i Bogu na tome. Kad to sve gledam, shvaćam da s trudom, radom i molitvom ništa nije nemoguće i svaki se put iz Hrvatske vratim pun energije u Švicarsku.«
U Švicarskoj se služi vojni rok, i to bespogovorno, o čemu student Ćorluka kaže: »Gledajući na to razdoblje, mogu reći da je vojni rok jako poučno i korisno iskustvo. U vojsci se ne može birati s kim će tko biti, nego je sastav šarolik. U vojsci sam vidio i shvatio da ima vrlo različitih ljudi, što bi moja baka rekla: sto ljudi, sto ćudi. Bilo je kolega sličnih meni koji studiraju, ali i onih kojima je vojska bila izbjeglištvo iz civilnoga života jer se u njemu nisu uspjeli situirati. Trudio sam se družiti sa svima i poslušati njihove poglede na svijet i čuti njihova razmišljanja. U vojsci sam na svoje iznenađenje shvatio da i u Švicarskoj ima mladih koji žive na rubu egzistencije. Sve u svemu, jako poučno iskustvo što se toga tiče jer mi je omogućilo vidjeti svijet s druge strane. Specifičnost je švicarske vojske to da se često komunicira na engleskom jeziku, koji nije službeni jezik Švicarske. Švicarska ima četiri službena jezika (njemački, francuski, talijanski i retoromanski), a u vojsci se u istoj grupi nađu osobe iz svih četiriju govornih područja. Budući da svi ne znaju sva četiri jezika, komunicira se često na engleskom, jeziku koji svi znaju.«
Često se zapadna društva promatraju kao da nemaju »duha, empatije«, o čemu Ćorluka kaže: »U tome da na zapadu nema ‘duha i empatije’ ima sigurno nešto. Ljudi su tu dosta hladni i zatvoreni. Ako ćemo to gledati na primjeru vjere, onda uspoređujući Hrvatsku i Švicarsku mogu reći da tu u Švicarskoj vjera mladima ne znači ništa. Kad odem na švicarsku misu, vidim da tamo mladih uopće nema. Tu se puno radi, i ako se ne prati taj tempo, vrijeme čovjeka zgazi, a i u tom kontekstu mladi ne odvajaju vremena za vjeru, misu i neka druženja u tim krugovima. U Hrvatskoj se ipak na misi vidi puno mladih, puno djece, što je predivno. Isto tako, po meni u švicarskoj medicini nema dovoljno empatije. Manjak vremena vječita je tema među liječnicima u Švicarskoj, tako da je najlakše to ‘vrijeme za empatiju’ prekrižiti jer to ne će mnogo utjecati na te neke norme kvalitete. To naravno i ovisi o području medicine koliko se u empatiju ulaže, ali se općenito gledano premalo obazire na to. Nekada su liječnici posjećivali ljude, a danas je obrnuto jer se medicina do te mjere razvila da je moguće samo centralizirano, znači po klinikama, provoditi tu kvalitetu medicinskih usluga. Na studiju medicine u Bernu svi studenti imaju jednoga obiteljskoga liječnika kao mentora kod kojega prve tri godine odrađuju po četiri dana prakse. Moj je mentor obiteljski liječnik koji je prije često prakticirao kućne posjete. Danas to može činiti samo u vrlo hitnim slučajevima. Ima previše pacijenata da bi ih sve obilazio pojedinačno, tako da je morao odustati od kućnih posjeta. Imao sam priliku s njim otići u jedan kućni posjet i za mene je to bilo neobično jer sam navikao na klinički pristup. S druge je strane to i vrlo dobra stvar jer si čovjek može napraviti opširniju sliku pacijenta i npr. vidjeti gdje i u kojim uvjetima živi.«
