SLAVONSKI ISTRANIN BIO JE KNJIŽEVNI SPECIFIKUM 25. travnja 1913. – rođen književnik Ivo Balentović

Ivo Balentović

Hrvatska književnost puna je »tihih« pisaca, među kojima je vrijedni i zaslužni književnik, prevoditelj i leksikograf Ivo Balentović. Rođen je 25. travnja 1913. u Županji. Došavši u Zagreb 1940., bavio se radijskim novinarstvom. Uoči rata bio je kraće vrijeme zatvoren u Lepoglavi. Prve ratne godine iz Bosne dopisnički je pratio zbivanja na bojišnicama, a od kraja 1942. do svršetka rata kao politički neangažiran novinar boravio je u Bugarskoj. Potkraj lipnja 1945. vratio se u Zagreb. Uhićen je i 1946. osuđen na pet godina robije, nakon rezolucije IB-a dodatno nepoćudan zbog braka s bugarskom državljankom. Potkraj 1951. izišao je iz novogradiškoga zatvora i živio u Županji sve do 1961., kada se preselio u Umag, gdje je radio kao pismoslikar. Tu je povremeno izdavao vlastiti »mali literarni magazin« »Susreti« (1967. – 1993.) te pokrenuo osnivanje umaškoga ogranka Matice hrvatske.

Kao mnogi (npr. Vesna Parun), počeo je 1927. objavljivati u »Anđelu čuvaru«, potom u »Luči« i drugim katoličkim i građanskim listovima, a nakon rata suradnik je »Foruma«, »Republike«, »Glasa Koncila«, »Vijenca« itd. Djelatan je u svetojeronimskom društvu i redovit suradnik »Marulića«.

Od 1936. do smrti objavio je tridesetak knjiga novela, pjesama i romana. Pisao je brojne kritike, prikaze i eseje. Sa Salihom Alićem objavio je »Tin u anegdotama«, pisao i o športu (»Prva lopta u Hrvatskoj«) te izdao prvi kulturno-povijesni vodič Umaga i okolice. Prevodio je sa slovenskoga, makedonskoga i bugarskoga jezika. Kao »živa enciklopedija« (Đ. Vidmarović), napisao je mnoge biobibliografske bilješke za razna izdanja.

Slavonski Istranin bio je književni specifikum i unikum spajajući hrvatski istok i zapad. Govoreći u ime »ljudske istine i savjesti« (J. Ivaštinović), zaokupljen najviše životom »običnih ljudi«, usredotočen je na »psihologizaciju ljudske drame« (N. Franić). Poezija mu odiše meditativnom melankolijom i snatrenjem, često religioznih proplamsaja, s osnovnom temom ljudske samoće. Djela su mu prevođena na bjeloruski, bugarski, talijanski i češki. Umro je 4. kolovoza 2001. u Županji. U Umagu na pročelju kuće u kojoj je živio postavljena mu je 2005. spomenploča. (L)