SLIKAR JOSIP ZLATKO BIFFEL »Suradnik svjetlosti«

Josip Zlatko Biffel

Nedovoljno spominjan ili ignoriran, Josip Zlatko Biffel jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih sakralnih likovnih umjetnika ili, možda je točnije reći, likovnih umjetnika hrvatske sakralnosti.

Rođen je u Zagrebu 27. studenoga 1933. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1959. u klasi Đure Tiljka. Od 1960. godine izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Radio je od 1969. do 1979. u Školi za primijenjenu umjetnost, potom na Akademiji likovnih umjetnosti kao docent, a od 1986. do 1993. kao redoviti profesor. Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim kolekcijama: Moderna galerija i Muzej suvremene umjetnosti, zbirka crteža Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, Gradski muzej Varaždin, Muzej u Vukovaru, Muzej suvremene umjetnosti Beograd, Zbirka Pavla Beljanskoga u Novom Sadu, Hrvatski povijesni institut u Beču, Museo dell’Arte Moderna Vaticano, Istituto per Arte e Spiritualite – Brescia, Wallfahrtskapelle-Ebermannstadt, Gallery Rochester – New York i dr. Sudjelovao je na više od 100 skupnih izložaba (Aleksandrija, Vatikan, Zagreb, Dubrovnik, Sarajevo, Budimpešta, Rochester, Frankfurt, Moskva, Milano itd.) te priredio desetak samostalnih izložaba (Zagreb, Dubrovnik, Beograd, Stuttgart, Salzburg, Hamburg…). Bio je i ilustrator knjiga te »Glasa Koncila« i »Maloga koncila«. Umro je 5. kolovoza 2018. u Zagrebu.

Asocijacije od Rembrandta do nadrealizma

Biffel je »smatrao da se kistom i bojom mogu iskazati tajne života« (I. Šimat Banov). Prevladavajući motivi njegovih slika su, uz ljudsku figuru, kuća, ulica, most, toranj, voćnjak, čempresi, obale, lađe… »Slike mu često prikazuju usamljene i zamišljene figure obavijene melankolijom, ogoljelih pleća koja na sebe primaju težinu svijeta, stabla i kuće na osami, riječne rukavce, mostove i napuštene tvornice, suptilno se referirajući na bitna pitanja čovjekove egzistencije. Odlikuje ih izvanredan spoj crtačkog umijeća, osjećaja za boju i finoće likovnog rukopisa. Ujedno u njihovoj pozadini otkrivamo savršeno poznavanje likovnog nasljeđa, pronalazeći asocijacije od Rembrandta do nadrealizma« (T. Buntak).

»Svojim djelima unio je odgovoran duh likovnosti i sklada u sakralne prostore… Njegove slike nisu avangardni proboji, nego u svojoj čitkoj figurativnosti čuvaju dostojanstvo biblijskih prizora.«

Slikao je s posebnim odnosom prema »svetomu«, naglašavajući da je »osjećaj za sveto zaista značajan za nekoga tko se želi baviti ili se bavi sakralnim temama«. »Sveto ga je fasciniralo i činilo zatajnim, suzdržanim u potezu i boji, a čini se i u životu« (N. Šarčević). Njegovo slikarstvo imalo je doticaj s onim Ive Dulčića, za čija je djela rekao da su »veliki blagoslov ne samo za hrvatsku, nego za europsku umjetnost«.

Oslikao 17 sakralnih prostora

Mnogo je slikao u Bosni i Hercegovini. U Ramu je došao 1968. tijekom obnove crkve na Šćitu, kamo ga je pozvao raditi gvardijan i župnik fra Eduard Žilić. Na velikoj zidnoj slici u svetištu naslikao je temu »Marija zaštitnica ramskoga puka« (Gospa Ramska) u keim-tehnici (72 m2). To je slikarsko ostvarenje »kamen međaš« za ramsku likovnu temu, ali i jedno od kapitalnih djela hrvatske suvremene sakralne umjetnosti. Njime je izrazio bitne elemente religioznoga, kulturno-povijesnoga identiteta Rame. Tu su i slike »Mala Gospa« (prizor Rođenja Marijina – 27 m2) i »Duhovi« (27 m2). U jednoj niši naslikao je sliku sv. Terezije, oslikao je korski friz u grafito-tehnici, prikazavši simbole sakramenata i posljednje stvari čovjekove, te izradio četrnaest postaja križnoga puta u tehnici ulja na platnu.

Tijekom sedamdesetih godina oslikao je 17 sakralnih prostora u različitim tehnikama (keim, freska, vitraj, mozaik, ulje na platnu). Osamdesetih je radio za crkve u Bučićima, Bugojnu, Busovači, Sivši, Tramošnici, Uskoplju, Varešu, Vijaci, kasnije u Vitezu i na drugim mjestima. Neki su radovi uništeni u ratu (primjerice mozaik »Svadba u Kani Galilejskoj« franjevačke crkve u Koraću kraj Bosanskoga Broda).

Hrvatski nepotkupljivi intelektualac

U Hrvatskoj je već 1961. naslikao križni put za crkvu sv. Poliona u Vinkovcima, zatim mozaik u svetištu Leopolda Mandića u Osijeku, monumentalni mozaik »Krista Svevladara« s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu franjevačke crkve u Makarskoj, sedam vitraja u crkvi sv. Benedikta u Mičevcu, četrnaest slika postaja križnoga puta u splitskoj crkvi sv. Leopolda Mandića i drugo. Autor je poznate slike zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca otkrivene u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. prigodom njegove beatifikacije.

Taj samozatajni »pictor doctus« bio je »suradnik svjetlosti« (M. Bačić). Jedan je kolega u povodu njegove smrti napisao da je bio »hrvatski nepotkupljivi intelektualac«. Svakako, njegova su djela, kako stoji u obrazloženju nagrade HAZU-a za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Hrvatskoj za 2017., »unijela odgovoran duh likovnosti i sklada u sakralne prostore«… »Njegove slike nisu avangardni proboji, nego u svojoj čitkoj figurativnosti čuvaju dostojanstvo biblijskih prizora.« Na cjelovitu povijesno-umjetničkom pregledu i valorizaciji njegova slikarskoga opusa te izložbi retrospektivnoga karaktera tek valja započeti ozbiljno raditi.

IZVORGlas Koncila br. 1/2020.
Prethodni članakOPASNOST »VJERE BEZ ODGOVORNOSTI« Providnost
Sljedeći članakBIOGRAFSKA DRAMA »DVOJICA PAPA« Primjer zajedništva