SLIKAR, PISAC I KONZERVATOR FRANJEVAC VINKO FUGOŠIĆ Umjetnošću je klicao Stvoritelju

Vinko Fugošić

Da nije ovoga feljtona, za mnoga imena naše kulture (možda nije pohvalno reći, ali valja priznati) ne bih zacijelo čuo ni išta doznao, pa tako ni za franjevca slikara, konzervatora, restauratora i pisca Vinka Fugošića, što pokazuje koliko bi važno bilo imati jedinstvenu evidenciju katoličkih javnosnika kulture (u najširem smislu riječi) bar 20. stoljeća.

Vanjski suradnik Restauratorske radionice Instituta JAZU-a

Rođen je 19. srpnja 1916. u Gostinjcu, selu Dobrinjštine na otoku Krku. Pučku školu pohađao je u Dobrinju, a u novicijat Franjevačke provincije sv. Jeronima stupio je 1931. na Košljunu, uzevši ime Fulgencije, te je polazio franjevačku klasičnu gimnaziju u samostanu na Badiji kod Korčule, a maturirao 1936. u samostanu Male braće u Dubrovniku. Do 1939. studirao je teologiju u Sieni, gdje je iste godine zaređen za svećenika, a diplomirao je 1940. na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Godine 1941. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, završivši 1946. studij slikarstva u klasi Vladimira Becića. Crtanje i povijest umjetnosti predavao je u biskupskoj sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Pazinu 1947. – 1952., zatim po godinu dana u sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i srednjoj školi časnih sestara u Splitu te od 1967. do 1974. u franjevačkoj srednjoj školi na Poljudu u Splitu, a uz to od 1967. do 1986. crkvenu umjetnost i kršćansku arheologiju na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1960. do 1963. u restauratorskoj radionici Vatikanskih muzeja specijalizirao je konzerviranje i restauriranje umjetnina pa je zatim kao vanjski suradnik radio u Restauratorskoj radionici Instituta JAZU-a u Zadru te je surađivao s Konzervatorskim uredom, kasnije Zavodom za zaštitu spomenika kulture. Od 1986. stalno je živio u franjevačkom samostanu u Crikvenici, gdje je umro 2. prosinca 2003., a pokopan je 4. prosinca na Košljunu.

Slikama obogatio mnoge crkve

Brojna su njegova likovna djela. Uz ostalo u maloj kapeli novicijata u samostanu na Košljunu naslikao je triptih Majke Božje s Djetetom, sv. Franje i sv. Ivana Krstitelja. Za kasnosrednjovjekovnu kapelu sv. Cecilije u Brusićima naslikao je novu oltarnu sliku, za župnu crkvu u Vrbniku oltarnu palu svete Obitelji, u župnoj crkvi u Polju dva ulja na platnu (Isus s pastirskim štapom i sv. Nikola Tavelić) te retabl-triptih Majka Božja s Djetetom, sv. Vid i sv. Stjepan iza oltara u crkvi sv. Vida u Svetom Vidu Dobrinjskom. Obnovio je više oltarnih slika, primjerice u crkvi sv. Martina u Gostinjcu. Izradio je kamene oltare u župnoj crkvi u Dobrinju, Krasu, crkvama sv. Nikole u Šilu, sv. Martina u Gostinjcu, Gospe Lurdske u Županjama. U Crikvenici je surađivao u uređenju franjevačkoga samostana i župne crkve sv. Antuna Padovanskoga. Izradio je brojne nacrte za oltare, ambone i vitraje. U »Šematizmu Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri« tiskani su njegovi crteži samostana te provincije.

»Tišina je bila zaštitni znak osobnosti te stalni pratitelj životnih poglavlja fra Vinka Fugošića« (G. Gržetić), a u svemu se životu i djelu »kao njegova prepoznatljivost očituje franjevačka jednostavnost« (T. Galović), koju je sam izrazio riječima: »Kad se nađeš u samostanskoj sobi obasjanoj suncem, s pogledom na veličanstvenu pučinu, gdje sunce iskri i nestašno se igra, prosipa svoje srebro, ne možeš se oteti zanosu, pa s Franjom kliktati Stvoritelju…«

Autor je knjiga »Znancima u pohode« (1983.) i »Franjevački klaustri na hrvatskoj obali – Moja priča o klaustru« (1995.), u kojoj opisuje klaustre franjevačkih samostana od Istre preko Dalmacije do Boke kotorske, iznosi sjećanja na boravak u Italiji i zapažanja o nekim poznatim klaustrima talijanskih samostana. Knjigu je ilustrirao crtežima, uz fotografije Živka Bačića i Kreše Tadića. U »Maruliću« je 1997. i 1998. objavio svoja sjećanja na pohode Dubrovniku tijekom Domovinskoga rata, s brojnim pojedinostima iz povijesti Dubrovnika i njegovih franjevačkih sakralnih zdanja. Važan je i njegov tekst o kulturnoj baštini Franjevačke provincije sv. Jeronima na području Istre i Kvarnera, tiskan 1999. u zborniku »Pod zaštitom svetoga Jeronima«, u kojem je obradio samostane Navještenja Marijina – Košljun, sv. Bernardina (sv. Eufemije) – Kampor (otok Rab), Pohođenja Marijina – Pazin, sv. Franje – Nerezine (otok Lošinj), sv. Franje – Rovinj, sv. Antuna – Crikvenica i sv. Antuna – Pula.

Utvrdio prvotno mjesto Bašćanske ploče

U krugu paleografa i arheologa poznat je po tome što je utvrdio prvotno mjesto Bašćanske ploče, o čemu je pisao u »Krčkom kalendaru« za 2001. godinu. »Tu je iznio sve okolnosti utvrđivanja prvotnoga mjesta i prvotne funkcije Bašćanske ploče… Prema njegovu mišljenju, Bašćanska ploča je prvotno bila lijevi plutej (pluteus) u crkvenoj pregradi (septum) koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk u crkvi. (…) Svoju pretpostavku prvotnoga mjesta i prvotne funkcije Bašćanske ploče fra Vinko je 1951. godine priopćio Branku Fučiću (koji ga je oslobodio od zlosilja i prijetnji nekih zadrtih komunista – prim. V. L.), koji je to prihvatio i ubrzo znanstveno fundirao te iznio u znanstveno-stručne krugove i među javnost, ali ne zaboravivši pritom spomenuti poticaj i zaslugu fra Vinka« (T. Galović).

»Tišina je bila zaštitni znak osobnosti te stalni pratitelj životnih poglavlja fra Vinka Fugošića« (G. Gržetić), a u svemu se životu i djelu »kao njegova prepoznatljivost očituje franjevačka jednostavnost« (T. Galović), koju je sam izrazio riječima: »Kad se nađeš u samostanskoj sobi obasjanoj suncem, s pogledom na veličanstvenu pučinu, gdje sunce iskri i nestašno se igra, prosipa svoje srebro, ne možeš se oteti zanosu, pa s Franjom kliktati Stvoritelju…«