Poštovana,
molim vas, osvijetlite nam kako odvojiti slobodno izražavanje od vrijeđanja. Kako mrziti a ne djelovati po mržnji? Kako dopustiti tuđe mišljenje koje je nama potpuno neprihvatljivo i razorno? Zapravo, gdje i kako potaknuti snošljivost i različitost na koju se svi zaklinjemo, a portali i Facebook vrište od pljuvanja i uvrjeda u svim smjerovima!
Mislim da zabrane ne djeluju.
Hvala na trudu!
Lp Veronika
Svaki čovjek, svako društvo i svaki društveni poredak prožeti su određenim vrijednostima. Svaka ljudska aktivnost vođena je različitim motivima koji su satkani od različitih vrijednosti, koje se razlikuju od pojedinca do pojedinca. One su pokretačka snaga koja daje smisao življenju i životu u cijelosti, jer bez motivacije i sustava vrijednosti teško da bi čovjek mogao naći životna zadovoljstva koja ga vode ka krajnjem cilju samoostvarenja. Jedna od temeljnih vrijednosti svakoga pojedinca potreba je za slobodom.
Nema snažnijega pokretača i motivatora od potrebe da se bude slobodan. Kao što ribi treba voda da bi preživjela, tako i čovjeku treba sloboda da živi nesputano i bez ograničenja. Sloboda, naravno, za sobom povlači i određena odricanja, odustajanja od, u određenoj mjeri, manje važnih potreba. Život u zlatnom kavezu je sputan, bez obzira na to koliko on bio zlatan. Iako će mnogi dugo vremena uživati u blagodatima koje pruža zlatni kavez, na kraju će ipak prevladavati nezadovoljstvo i osjećaj tuge jer čovjek živi sputano i u okovima. Kroz povijest su ljudi ginuli za slobodu, u Domovinskom ratu ginulo se za slobodu i samostalnost, potreba za slobodom ruši planine, pomjera granice nemogućega i stvara često nezaustavljivu energiju u svakom pojedincu. Totalitarni režimi koji naizgled osiguravaju slobodno djelovanje, poput komunističkoga, režimi su koji pate od nedostatka slobode, od ekonomskoga, političkoga, pa sve do individualnoga područja. Svaki alternativni oblik ponašanja i funkcioniranja koji je odudarao od režima bivao je kažnjen, iako to ni jedan zakon nije predviđao.
Stoga je neizbježna reakcija takvoga društva rušenje režima kako bi se osigurala sloboda djelovanja, sloboda i pravo na vlastito mišljenje bez straha od kaznenoga progona. No sloboda za sobom povlači i veliku odgovornost – odgovornost djelovanja po moralnim načelima. Svaki pojedinac ima pravo na slobodno izražavanje i pravo na vlastito mišljenje sve do one granice koja ne ugrožava slobodu drugoga pojedinca. U protivnom se čovjek vraća obrascima ponašanja koji su vrijedili u komunističkim režimima, ne čineći ga nimalo različitim od onih moćnika protiv kojih se borio kako bi osigurao i obranio vlastitu slobodu.
Stječe se dojam da pojedini ljudi pogrješno shvaćaju što znači sloboda izražavanja, ne vodeći pritom računa jesu li povrijedili koju drugu osobu i svojom takozvanom slobodom govora onemogućili drugoj osobi to isto pravo. Odobravanje slobode govora istomišljenicima, a ograničavanje te iste slobode onima koji drukčije razmišljaju licemjerno je i nikako ne predstavlja vrijednosti demokratskoga društva.
Danas je sve češće prisutan trend »libertarijanstva« koji promiče liberalne i otvorene stavove sve do onoga trenutka dok ne uslijedi kritika ili drukčiji pogled na stajališta koja promiče taj isti »liberalizam«. Liberalizam sam po sebi podrazumijeva toleriranje različitosti, a današnje shvaćanje liberalizma odmiče se od svojih istinskih korijena i utemeljuje dvostruka mjerila. Tomu svjedoče brojni forumi i razne društvene mreže na kojim se razmjenjuju mišljenja, sve pod paskom slobode govora i slobodnoga promišljanja, no samo do onoga trenutka dok tko ne napiše drukčije viđenje stvari. Tada na scenu stupa verbalna agresija u svom punom sjaju, obogaćena rječnikom kojega bi se svi trebali posramiti. Ti samoprozvani čuvari slobode i slobodnoga izražavanja čine sve kako bi omalovažili neistomišljenike, zlorabljujući slobodu govora, koristeći ju za zadovoljenje svojih osobnih potreba.
Vrijeđanje i omalovažavanje tuđega mišljenja, sputavanje tuđe slobode govora i netoleriranje različitih pogleda znakovi su da je granica prijeđena, i tada nema govora o slobodi govora, nego o govoru mržnje, a iza izrečenih »istina« ne krije se ništa drugo nego nasilje.
Iako je vrlo tanka crta između slobode govora i govora mržnje, osnovna razlika leži u činjenici da sloboda govora potiče rasprave, argumentirano iznošenje stajališta, razmjene mišljenja, a govor mržnje potiče nasilje. Bol ne nanosi samo tjelesno nasilje, nego i verbalno. Izgovorena riječ može biti lijek, ali i otrov koji okrutnije »ubija« od bilo kojega drugoga oružja. Vrijeđanje i omalovažavanje pod krinkom slobodnoga izražavanja nikako nije odlika ispravnoga i moralnoga življenja. To je samo izostanak poštivanja druge osobe, njezinih vrjednota i osobitosti. Govor mržnje potaknut je intenzivnim negativnim osjećajima koji crpe pojedinca i ograničavaju njegove sposobnosti za radost i uživanje. Govor mržnje prevladava kod osoba koje su frustrirane, koje nisu u miru same sa sobom, koje šire vlastito nezadovoljstvo na sve druge ljude koji ne dijele njihovo mišljenje i interese tumačeći da su se svi neistomišljenici urotili protiv njega. Takva iskrivljena percepcija realnosti potiče na bijes i agresiju, a bazirana je na osjećaju inferiornosti, manjku samopoštovanja, osjećaju straha i negativne slike o sebi.
Svaka je osoba jedinstvena i svatko u sebi može pronaći one osobine prema kojima se razlikuje od drugih ljudi. Stoga se svako civilizirano, demokratsko društvo s utkanim moralnim vrijednostima treba temeljiti na toleranciji, uvažavanju različitosti, uvažavanju tuđih ideja i stajališta. Osoba kod koje prevladava internalizirana tolerantnost ima uvid u postojanje različitosti i zna da ono što je drukčije ne znači nužno napad i ugrožavanje njezine ličnosti i integriteta.
Nitko se ne rađa kao tolerantna ili netolerantna osoba. Tolerancija se, ali i govor mržnje, uči, i to od malih nogu. Empatija, moralne vrijednosti, razlikovanje dobroga od lošega vode k toleranciji, a predrasude, negativna stajališta i stereotipi dobra su podloga za razvoj nesnošljivosti. Odgoj i obitelj okosnica su za razvoj (ne)tolerancije. Dijete od najranije dobi uči o vrijednostima, normama i stavovima, što je ispravno, a što nije. I već u predškolskoj dobi djeca imaju razvijena stajališta koja su u skladu s roditeljskim stajalištima i sustavima vrijednosti. U ranijim školskim danima djeca usvajaju predrasude o onim stvarima i situacijama koje su drukčije od njih samih. Predrasude narušavaju stvaranje istinskoga uvida u pojedinca, otežavaju objektivno promatranje situacije i dovode do selektivne percepcije.
Uvažavanje tolerancije i promatranje pojedinca kao jedinstvene osobe osigurava prihvaćanje drugih ljudi takvih kakvi jesu, sa svim manama i vrlinama. A prvi je učitelj tolerancije obitelj. No obitelj nije jedini učitelj, jer uža i šira društvena zajednica imaju veliku odgovornost hoće li sloboda govora prijeći u govor mržnje.
Predrasude, vrijeđanje i omalovažavanje odraz su slabosti i česte su kod nesigurne osobe. Nesigurna je osoba ljubomorna, nedostatnih sposobnosti da uživa u tuđem uspjehu, sreći i napretku. Nesigurna osoba čini sve kako bi drugu osobu obezvrijedila, povrijedila, umanjila njezine sposobnosti; spremna je boriti se svim silama kako bi dokazala svijetu da je u pravu, pa čak i tvrdeći kako su njezina prava ugrožena. Nesigurna osoba tuđi uspjeh doživljava kao vlastiti neuspjeh. A to biva snažan pokretač za razvoj govora mržnje i netrpeljivosti.
Nesnošljivost je žilava i strasna i ima razornu snagu. Ona truje i pustoši živote i ne ostavlja prostor za razvoj i napredak.
Psihologija je odavno ukazala na to da kad ljudi govore o drugim ljudima, zapravo govore o sebi. Stoga, kad osoba s mržnjom i nesnošljivošću govori o drugim ljudima, tada ona mnogo toga govori o sebi. Govor mržnje nalazi svoje uporište u vanjskim čimbenicima; osoba koja koristi govor mržnje i koja ne uvažava različitosti uvijek uzrok za svoje ponašanje nalazi u drugoj osobi.
No valja istaknuti da postoje neki drugi ljudi koji podržavaju i vole te osobe, stoga oni nisu pravi uzrok. Opravdano je zapitati se što to osoba ne uvažava i što ju »tjera« da govori s mržnjom. Odgovor se nalazi u samoj osobi koja njeguje predrasude, netoleranciju, ljubomoru i zavist i vođena je neobuzdanim egom. Ljudi će uvijek biti ovakvi ili onakvi, različiti jedni od drugih. I upravo ta raznolikost čini svijet zanimljivim. Život u kojem vladaju ista uvjerenja jednostavno je nemoguć, a težiti uspostavi istih pogleda na svijet, na život, izgubljena je bitka u samom početku.
Ljudi se ne moraju slagati s onima koji su drukčiji od njih, ne moraju s njima ostvarivati bliske odnose, ali im u svakom slučaju moraju dopustiti da budu drukčiji i da nesmetano iskazuju svoja stajališta. Kad osoba uspije postići da njezina sreća ne ovisi o vanjskom svijetu, taj ju isti svijet ne će moći uništiti.
Sigmund Freud rekao je da je mržnja osobina ega koja želi uništiti izvor vlastite nesreće. Shvaćajući da izvor nesreće ne leži u vanjskom svijetu, nego obitava unutar svakoga pojedinca, osoba se odriče osjećaja mržnje i nesnošljivosti. Vanjski čimbenici potiču ono što je već ukorijenjeno unutar osobe, provocirajući osobne frustracije koje većina projicira na druge ljude. Želeći se osloboditi vlastitoga nezadovoljstva, ljudi su skloni vrijeđati i omalovažavati, pa čak i zlorabiti slobodu govora, dopuštajući sebi sva moguća prava, a ugrožavajući tuđa.
Mržnja potiče na netoleranciju, neutemeljenu kritičnost, nepristojnost, nepravednost, neiskrenost. Mudra izreka kaže da je mrziti ljude isto što i spaliti svoj dom kako bismo se oslobodili od štakora. Stoga, uzrok mržnje duboko je ukorijenjen u samom bitku, u psihi čovjeka koji mrzi, a nikako u objektu mržnje. Pretjerano kritiziranje, prigovaranje i ogovaranje, uvrjedljivi i besmisleni komentari jedan su od vidova nesnošljivosti koji ograničavaju cjelovit pogled na svijet. Sve na svijetu ima i dobre i loše strane, a vidjeti samo loše strane jednodimenzionalni je pogled na ono što ljude okružuje. Oni ljudi koji su skloni čestim kritikama, pronalaženjima mana i nedostataka, ne čine to da bi predmetu kritike pomogli, nego da bi trenutačno zadovoljili svoj povrijeđeni ego. No često zaboravljaju da se radi o trenutačnom olakšanju, a vrlo brzo nastupa ona praznina koja tjera čovjeka na nove kritike i ogovaranja. Kao i droga koja pruža kratko zadovoljstvo i vrlo brzo tjera čovjeka na potragu za novom dozom. Često se zaboravlja da kritiziranje, predbacivanje i omalovažavanje pripadaju verbalnomu nasilju, a još se češće kritiziranje koristi kao izraz slobode govora. I time sloboda govora prestaje biti odraz mogućnosti iznošenja vlastitoga mišljenja te postaje govor koji potiče na mržnju. Nije neko umijeće pronaći loše strane u nekomu ili nečemu. Umijeće je pronaći dobre strane kod osobe s kojom se ne slažemo. Nije kritiziranje sve ono što u sebi nosi kritiku, nego je kritiziranje ono ponašanje kad osoba pretjerivanjem, izrugivanjem, stalnim pronalaženjem nedostataka, bezuvjetnim neslaganjem, čak i u onim situacijama kad bi slaganje pridonijelo poboljšanju, ima sklonost povrijediti i poniziti drugu osobu.
Snaga čovjeka leži u sposobnosti uvažavanja tuđega mišljenja čak i onda kad je to mišljenje suprotno vlastitomu. Snažan i emocionalno zreo je onaj pojedinac koji je u stanju prihvatiti svoje nesavršenosti, vlastita ograničenja, jer će jedino tako moći uvažiti i tolerirati tuđe nedostatke.
Herman Hesse je rekao: »Ako nekoga mrzimo, onda u njegovu liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.«
