Društvena hijerarhija 18. stoljeća, kada je živjela službenica Božja Giacoma Giorgia, očitovala se i u samostanskom životu. Monahinje iz plemićkih obitelji raskošno su se odijevale i u samostanu. Tako se primjerice Terezija Avilska prije obraćenja kitila zlatnim naušnicama. Bilo je to pitanje časti. Kad je mlada creska plemkinja Elisabetta Colombis odlučila ući u samostan i poželjela se skromno odijevati, naišla je na otpor. »Dobila sam odgovor da odem u samostan i postanem koludrica. Tada sam se posve smirila, nestale su sve sumnje i zahvalila sam Gospodinu na pozivu. Odmah sam prezrela raskošne ukrase i sva sretna odjenula jednostavnu haljinu, na što me sva rodbina oštro ukorila. Mnoge su me osobe odgovarale od odluke da odem u samostan, osobito otac«, zapisala je kasnije u Dnevniku. Kada je u travnju 1734. završila kandidaturu i započela novicijat, opet su je odjenuli u raskošne haljine kako bi pokazali da je iz otmjene obitelji, što joj nije bilo drago. Prije svečanih zavjeta, prema tadašnjim običajima, poslana je kući na dva mjeseca, na vrijeme posljednje kušnje.
Prema dnevničkim zapisima, po povratku kući Elisabetta nije pokazivala interes za zbivanja u gradu. Jedan od četvorice braće usporedio ju je s »pticom koja pjeva dok je u kavezu, a čim iziđe iz njega, odmah prestaje pjevati«. U šetnjama u pratnji rođaka svećenika primijetio ju je jedan mladić iz otmjene obitelji, bacivši oko na nju. Poželio ju je ponovno vidjeti, a ona je, kako ne bi narušila obiteljski ugled, obećala posjetiti ga, no baš u dogovoreno vrijeme išla bi šetati oko gradskih zidina pa ju nije mogao naći.
Uskoro se vratila u samostan i položila svečane zavjete. Prema očevu imenu – Giacomo i djedovu – Giorgio, uzela je ime s. Giacoma Giorgia. Za monaško posvećenje opatica joj je, na Giacominu žalost, pripremila habit od skupocjene tkanine i pojas sa srebrnom kopčom, kako bi plemenitaško podrijetlo i dalje ostalo jasno.
Giacoma Giorgia bila je obdarena pojavom znakovitih snova koji su nerijetko nagoviještali događaje. Kao mlada djevojka, dok se još dvoumila oko poziva, sanjala je pokojnu majku. Majka joj je savjetovala da postupi prema Božjem nadahnuću, a u idućem snu potvrdila je njezin redovnički poziv. Djevojka je time zadobila potpuni mir te je ušla u samostan. U vrijeme novicijata, u dobi od 19 godina, usnula je i vidjela oca kako odlazi na put, a potom ga na javi susrela u pratnji samo njoj vidljive crne sjene. Otac se nakon sedam dana razbolio i naglo preminuo. Stalni ispovjednik uputio ju je da pazi na znakovitost snova jer mogu biti Božja nadahnuća. Kasnije je preko snova imala blizak kontakt s dušama iz čistilišta; viđala je pokojne sestre po samostanskim prostorijama, a dolazile su joj i u san, s molbom da moli za njih. Dok je obavljala službu samostanske ekonome (opskrbnice), sanjala je da se nalazi u blagovaonici i da je dvije koludrice upozoravaju na opasnost. Sljedećega dana dio stropa iznenada se urušio, a ona je ostala neozlijeđena. Godine 1764. u snu je dobila upozorenje da će samostan pogoditi velik požar, koji se kasnije pokazao presudnim za njezino obraćenje.
Nakon zavjeta s. Giacoma Giorgia dobila je dar molitve i razmatranja. Kada je njezin duhovnik Marco Lucis uočio izvanredne darove kojima ju je Bog obasipao, rekao joj je da vodi dnevnik, s čime je započela 1780. godine. U duhu bi gledala raspetoga Krista, zagrlila bi ga i molila pomoć za plodonosno razmatranje. Kada bi u molitvi osjećala rastresenost i suhoću, nije se uzrujavala. U dnevniku je zapisala: »Zemaljskim kraljevima ne smeta što u svojim vrtovima drže nijeme statue. Tako i ja želim pred Gospodinom biti makar i kao jedan nijemi kamen, samo da ostanem u njegovu vrtu.« U njezinu je dnevniku 4. prosinca 1781. osvanuo zapis: »Pristupam k tvom stolu, o nebeski liječniče, ozdravi me, Gospodine moj, jer sam bolesna. Moja mlakost u ljubavi prema tebi i odanom ti služenju oduzela mi je radost u duhovnoj hrani, pa sam tražila utjehu u tijelu.«
S. Giacoma Giorgia bila je duhovita te je voljela šalama nasmijavati sestre, no bila je i osjetljive naravi – »delikatna«, kako je sama zapisala. Sestre su je poštovale, ali je često nisu razumjele. Tražila je samoću pa je dobila vlastitu ćeliju. To je izazvalo mrmljanje drugih sestara, pa i zavist. »Osjećala sam se strašno, kao jedan maleni greben u moru o koji su valovi odasvud udarali«, zapisala je 1780. povodom novonastale situacije. Kada je kao mlada sestra izabrana za prioru, prvu savjetnicu opatice, a nakon tri godine i za opaticu, iz poslušnosti je prihvatila zahtjevne službe. U srpnju 1786. zapisala je: »Obaviještena sam kako su se o meni govorile neistinite i izmišljene klevete. Bilo mi je kao da me te riječi pogađaju ravno u srce, tim više što dolaze od osoba kojima sam činila dobro, a sada mi se pripisuje nešto što ni pomislila nisam. Sjetila sam se upozorenja u riječima Psalma 120, 4: ‘strelicama oštrim’. Odmah sam se razvedrila s mišlju neka govore što hoće, jer znam da to nije istina. Isus je svoju krv prolio za mene, pa mogu i ja nešto pretrpjeti za njega.«
Razgovori s isusovcem p. Volpinijem obilježili su početak duhovnoga života s. Giacome. Uputio ju je na pokorničke čine – primjerice, nošenje vunene tkanine ispod habita ljeti, tijekom pričesti.
Pokora, tada sastavni dio kršćanske askeze, ispočetka joj se činila teškom, ali ju je prihvatila s poslušnošću i s vremenom postala revna. Nosila je metalni pojas oko bokova, upotrjebljavala je i bič i koprive te je znala ležati na kamenom podu, stavljati u usta listiće natopljene octom kako bi se suobličila s umirućim Kristom. Međutim, u Dnevniku opetovano ističe kako je poslušnost važnija od pokore. U studenom 1782. zapisala je: »Probudile su me riječi Psalma 95, 1: ‘Dođite, kličimo Gospodinu!’ Odmah sam ustala s postelje i krenula moliti u kor, ali sam se sjetila da mi je ispovjednik zabranio noću to činiti. Vratila sam se u postelju protivno svojoj volji i zaspala. Sanjala sam da se nalazim u Getsemanskom vrtu, gdje je Isus klečeći molio. Spustila sam se na koljena pored njega i zajedno s njime govorila: ‘Duša mi je nasmrt žalosna. Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude!’«
Kako je nagovijestio Giacomin san, u noći 9. travnja 1764. zbog prevrnute uljane svjetiljke u samostanu je izbio velik požar koji je odnio šest života. S. Giacoma Giorgia duboko je doživjela prolaznost života i shvatila rečenicu iz Pravila sv. Benedikta: »Ništa ne pretpostaviti ljubavi Kristovoj.« Naime, u požaru je uništen sav plemićki miraz koji je bila donijela u samostan. »Iako sam bila koludrica, koja je zavjetovala siromaštvo, nisam to obdržavala i posjedovala sam mnoge dragocjenosti. (…) Zahvalna sam Bogu da me oslobodio svih tih nepotrebnih stvari jer je to bilo za moje duhovno dobro«, zapisala je.
Na duhovnost s. Giacome Giorgie najviše je utjecala svakodnevna molitva psalama u časoslovu, liturgija i životi svetica. Posebnost su bili rijetki mistični darovi. Bila je obdarena unutarnjima govorom (lokucijama); čula je u sebi stihove psalama na latinskom jeziku, koji nisu dolazili od nje, i razumjela im značenje. U tim nadahnućima primala je i upute o pokorama. Godine 1781. primila je poseban dar, stigmu. »Kad se već smračilo, sestre su me počele nagovarati da pođem na počinak, pa sam ostavila neke molitve s nakanom da ih izmolim kada one budu pozaspale. S tim mislima bacila sam se odjevena na krevet i cijelu sam noć prespavala slatkim snom, govoreći Isusu kroza san: ‘O ljubavi! O dobroto! O milino!’ Kada sam se ujutro probudila, opazila sam na lijevoj strani prsiju, na košulji, krvavu mrlju. (…) U zbunjenosti osjetila sam u sebi kao neki glas koji mi je rekao: ‘Ne boj se, ta krv izlazi iz rane ljubavi!’ Njezina duhovnost bila je toliko usredotočena na Kristovu muku da je siromasima davala po 33 novčića.
