Među hrvatskim svećenicima književnicima bilo je više onih koji su imali smisao za humor i satiru. Uz Josipa Blažinu Jožčenka, kao kozerist osobit trag ostavio je i Petar Rajković.
Rođen je 30. travnja 1910. u Rakovici. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a bogosloviju pohađao u Senju, Zagrebu i Đakovu. Zaređen je 1943. u Đakovu te za rata ispomagao u župama Đakovačke i Srijemske biskupije i u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a od 1945. do 1959. službovao je u župi Cetingrad, zatim je došao za župnika u Zavalje (kod Bihaća), a 1976. u Lokve, gdje je umro 1978.
»Pop Pero Rajković poznat je još kao bogoslov u Senju po svojem ‘klavirskom smijehu’, dosjetkama i duhovitosti. Bogoslovi u Senju govorili su mu da se smije ‘četveroglasno’.« Ukratko, zapisao je na omotu njegove knjige »Šaljive zgode popa Pere«, posmrtno izdane 1985. u Rijeci, Ante Sironić »Proleter«, »naš pop Pero je spontani, veseli smijač i taj humor prenosi efektno na drugoga«.
Takva značaja, svoje je priče objavljivao u »Bakarskim zvonima« i »Zvonima«, kojih je četrdesetak, objavljenih od 1967. do 1977., izabrano u spomenutu knjigu. I dok je, uspoređuje Sironić, Jožčenko »širok, boem, čovjek kavane, šeće ne samo po državi, već i po kontinentima (aluzija na činjenicu da je 1945. emigrirao u Boliviju – nap. V. L.), popu Peri je meta – župa«. »Jožčenko pruža umjetnike (lica) svih vrsta i boja, pop Pero je uskotračan. Jožčenko se smije pojedinim sistemima i izruguje ih, smatrajući ih primitivnima, a pop Pero, razgovarajući uz čašicu, želi poučiti novajlije.« Književnik Ivo Balentović pak u pogovoru knjige karakterizira njegov stil riječima: »Pop Pero je iskren, jednostavan, blagonaklono jezičav i glagoljivo blagonaklon…« »Njegova duhovna kamera« zaviruje u vesele i svijetle, ali i tamne i grješne kutke svakodnevice. Njegova domena su tzv. mali ljudi – Grga, Klara, ministranti, mežnari, sjemeništarci, kolege, mladi »popići«, kuharice i domaćice, novopečene građanke i građani – cijeli mimohod likova, koje karikira »kroz blagu i slatku satiru« (A. Sironić), no uvijek s razumijevanjem, sućuti i ljubavlju za svoju pastvu. Motiv i nadahnuće nalazi u fenomenima svoga vremena, koje karakterizira brza i neumoljiva modernizacija života, koja ne mimoilazi ni selo, kao tradicionalnu životnu sredinu čvrstih običaja, ni Crkvu, kao Božju ustanovu među ljudima. U svemu tome on »šaljivim bičem zucne lijevo i desno, pa čak opali i samoga sebe« (I. Balentović).
Za ilustraciju donosimo izvatke iz kozerije »Još za litanije« (1971.): »I taj napredak, ili kako se bolje kaže, visoki standard, nije baš pohvaljen. Malo tko da nema auto. Samo protrneš kad se zaustavi pred kućom. Vozi staro i mlado, bogato i ubogo, učeno i neuko. (…) I za velečasnu gospodu već se dugo znade da imadu i voze auto. Bože sačuvaj da je to njihovo vozikanje. To je za duhovnu potrebu župe. Neka samo začuju da neka brđanka želi diku nebesku, eto ti njih trkom do nje da joj pomognu spremiti i spakovati. Ništa što auto ne može sasvim uz brdo. Još i bolje. Na povratku će velečasni podivkaniti u nekoj kući. Sada i jeste zgoda: peče se rakija, kukuruzi i kestenje. Uz divan možeš koju čašicu nagnuti i koju bocu do auta savući. Nekoje pak muško čeljade možeš pronaći i pritisnuti da ti sutra dođe raditi. (…) Nekada dođe u župni ured mlada udavača po krsni list. Neće ni sjesti. Pogledava na ručni sat i kaže da joj se žuri. Zaručnik je vani, u autu. On je iz Zagreba pa ne voli izlaziti. Boji se muha i komaraca. A i župnik je uviđavan, pa ni ne nudi udavaču da sjedne. Boji se da bi joj se sjedeći onaj tračak suknjice pretvorio u smokvin list.
Sve bi to još bilo dobro da neki dan popu Peri nisu došli njegovi vjerni župljani, zabrinuti za njegovo zdravlje i za njegov ugled. – ‘Ma, gospodine, što vi mislite? Sad svaka, Bože mi prosti, žaba vozi i ima auto, a vi učena glava i imućan čovjek pa da svuda batrljate pješice. Sad se i goveda voze u autu kada idu na sajam. Kupite i vi sebi auto. Gdje mećete i kome čuvate tolike novce? Već nam je sramota dizati vas i skidati s onih naših konjskih kola. Vozite se kao kakav bednjak. Konji sporo voze, pa vas ubi nevrijeme i studen. I onda: konj je bezobrazan, ne mari što ste vi plovan svete majke crkve, već digne rep pa baš prema vama uperi.’ E, pa onda da čovjek ne bi litanijama sviju svetih dodao još jedan više zaziv: ‘Od visokog standarda oslobodi nas, Gospodine!’«, zaključuje pop Pero. Tako je to bilo prije pedeset godina…
»Imao je nesumnjivo književnog talenta i prirođenu humorističku žicu« (I. Balentović). Vrijednost je ovih kozerija i jezična jer je u njima očuvan izraz i leksik hrvatskoga puka Korduna i Like (na istočnim obroncima Plješivice). Svakako, ovi »humoristički uštipci«, kako ih je nazvao Balentović, zanimljivi su i danas, poglavito starijim čitateljima, a vrijedna su građa nekomu budućemu antologičaru ili povjesničaru hrvatskoga humora.