SMIJU LI SE CRKVA I VLADE BORITI ZA NEROĐENI ŽIVOT? Pobačaj ima socijalnu dimenziju

Snimio: B. Čović | Nacionalni Hod za život u Zagrebu

Dok čitam vaše pisanje, ali i pisanje drugih medija o raspravi i prosvjedima u Poljskoj zbog novoga zakona o pobačaju, često se sjetim kako sam čitao da i mnoge druge države takozvanom »prenatalnom dijagnostikom« namjeravaju iz društva i iz života (ako to tako mogu reći) »izbaciti« sve one za koje se dijagnozom pokaže da imaju neku »malformaciju«. Na udaru bi prema nekim državnim planovima posebno bili oni koji bi se mogli roditi s Downovim sindromom, o čemu se piše i u poljskom slučaju. To znači da bi te zemlje prema nekim planovima uskoro ili kroz koje desetljeće i više bile zemlje bez takve djece, o čemu bi mogli odlučivati pojedinci. Meni se postavlja pitanje tko je sljedeći na redu i hoće li se popis »nepoželjnih« proširiti s nerođenih (recimo, svih onih za koje se prije rođenja utvrdi da bi se mogli roditi s nekom teškoćom ili »manom«) i na već rođene (recimo, stare prije svega, one koji teško nastradaju u prometnim nesrećama, one koji su dementni, one koji se ne mogu brinuti o sebi)? Zašto je onda dijelu javnosti u nas i sada u Poljskoj toliko sporna borba nekih vlada, a posebno Crkve, protiv pobačaja koji se proglašava privatnom stvari pojedinca?

Čitateljica

Za početak želimo reći: pobačaj nije samo privatna stvar i pobačaj nije rješenje pitanja i teškoća o kojima pišete. I od te tvrdnje želimo početi sa svojim odgovorom ističući da moralni problem pobačaja, kako piše ugledni katolički moralist Bernhard Häring, možemo susresti kod gotovo svih naroda koji su nam poznati u prošlosti. »Ipak, gotovo su posvuda javna svijest i zakonodavstvo snažno štitili nerođeni život. U cijeloj povijesti kršćanstva, sve do naših dana, zabrana pobačaja smatrala se bitnim dijelom pete zapovijedi: ‘Ne ubij!«, koja vrijedi kako za rođeni, tako i za nerođeni život.

Države ne čine dovoljno za zaštitu nerođenih

Međutim, i Vi i mi znamo da su današnje životne prilike u mnogočemu drugačije, po mnogočemu nove i jako izazovne, kako u društvenom tako i u crkvenom i moralnom smislu. Ne samo da su se tehnike pobačaja, kako piše i Häring, toliko usavršile »da je javna kontrola još jedva moguća, nego se uvelike zbila i zabrinjavajuća promjena u javnoj svijesti«. Zbog toga, ako to tako možemo reći, poljske vlasti i svi oni koji su stali uz njih nekima izgledaju kao »anakronizam« jer su mnoge svjetske države jednostavno podlegle svojevrsnomu trendu u kojem je pristupiti pobačaju daleko lakše nego što je to bilo ikada ranije. Znamo da mnoge države u svijetu jednostavno ne čine dovoljno kako bi zaštitile nerođeni život, a onda se preko medija i dijela javnoga mnijenja napadaju svi – posebno pak Crkva – koji se i dalje bore za zaštitu života od začeća do naravne smrti. U velikoj se buci i glasnim prosvjedima zagovornika pobačaja gubi fokus jer je njihov cilj pobačaj prikazati čistom privatnom stvari, »pa stoga pravo na slobodu u privatnoj odnosno intimnoj sferi«, pozivajući se na »pravo na izbor« – ponajprije žene. No ljudsko se pravo na život ne može privatizirati pa se treba vratiti onomu što je sada odlučila i poljska vlast – na pitanje socijalne i političke, a ne samo individualne etike. Häring piše: »Normalno razvijena savjest zna da nije dovoljno osobno izbjegavati pobačaj. Onaj tko priznaje svoj život Božjim darom zna također da je suodgovoran za zaštitu svakoga ljudskoga života. Ne radi se samo o tome da vičemo glasno s krovova kako i oni što nisu rođeni imaju pravo na život, nego da također solidarno sve učinimo da bi se po mogućnosti uklonili uzroci vrlo proširenoga pobačaja.«

Znamo da mnoge države u svijetu jednostavno ne čine dovoljno kako bi zaštitile nerođeni život, a onda se preko medija i dijela javnoga mnijenja napadaju svi – posebno pak Crkva – koji se i dalje bore za zaštitu života od začeća do naravne smrti. U velikoj se buci i glasnim prosvjedima zagovornika pobačaja gubi fokus jer je njihov cilj pobačaj prikazati čistom privatnom stvari…

Ima li jasnijega poziva da svi mi kao vjernici damo svoj doprinos u otklanjanju svih mogućih poteškoća – duhovnih, psihičkih, materijalnih – kako bi svaka trudnica mogla zaštititi i roditi svoje nerođeno dijete, kao što to mnogi u Crkvi i izvan nje već i čine? Jer pobačaj je prije svega pitanje savjesti i radi se o tome da treba probuditi savjest svih ljudi. Pri tome treba voditi računa, kako upozorava Häring, na činjenicu da će se jako teško, posebno u cijelom svijetu, postići dobro zakonodavstvo, a i dobri zakoni jedva će se moći provoditi ako dođe do općega pomanjkanja svijesti o težini čina pobačaja. Svaka bi se država u tom kontekstu trebala zapitati kako shvaća svoje bitne dužnosti ako pobačaj proglašava privatnom stvari, »pa ga čak želi učiniti privatnim pravom koje štiti sama država: zaštita najslabijih je prvotna zadaća države«.

Pobačaj degradira liječnike i međuljudske odnose

Svaki pojedinac, a posebno trudna žena koja se može naći pred tako teškom životnom odlukom, vjerojatno je svjesna – ili bi trebala biti svjesna – da je pojedinačna odluka za prekid trudnoće »u nekoj zamršenoj životnoj situaciji tragičan događaj«. »Ali uklapanje pobačaja u svoj životni plan te povezivanje s drugima kako bi se pravo na pobačaj unijelo u osnovni plan društvenoga i političkoga života mijenja sve međuljudske odnose, smisao liječničkoga staleža i političke ciljeve«, upozorava Häring, dodajući da mijenja i odnose između muža i žene, odnose roditelja i djece (ako rođena djeca doznaju da su im roditelji pobačajem »uklonili neželjeni život«), mijenja i samu liječničku struku na »dvije protivne podvrste: one koji život čuvaju i štite i one koji nam daju na znanje da pripadaju skupini koja je za pobačaj«, ali mijenja i odnos građanina prema državi, jer neki vide – i to je sada u Poljskoj bilo očito sa 800 000 glasova koji su stali u obranu života na referendumu – da njihovi zakonodavci »odbijaju zaštititi nerođeni život i poduzeti mjere za uklanjanje uzroka ovoga općega potopa«. Zbog svega toga, zaključujemo s Häringom, pobačaj nikada ne može biti samo privatna stvar pojedinca. »Osim fetusa u igri su prije svega dvije osobe: one koje su život probudile. I jedna i druga je pogođena, makar samo jedna željela izvršiti pobačaj. Pokušaj da se zaniječe socijalna dimenzija takve odluke isto je što i nijekati socijalnu dimenziju samoj osobi.«

IZVORGlas Koncila br. 46/2020.
Prethodni članakKATOLIČKI MEDIJI KAO PROMICATELJI MIRA »Od kuge, gladi i rata oslobodi nas, Gospodine!«
Sljedeći članakNOVI SUBOTIČKI BISKUP SLAVKO VEČERIN »Nemojte zaboraviti da vjernika Hrvata ima i u Srbiji«