Nedavno, 9. studenoga, navršilo se trideset godina od pada Berlinskoga zida, simbola podjela i neslobode u 20. stoljeću. Rušenje najpoznatijega zida u Europi označilo je početak temeljite preobrazbe Europe. Zajedno s berlinskim, srušeni su brojni vidljivi i nevidljivi znakovi podjele. Toga 9. studenoga 1989. nestao je zid koji je dijelio Berlin i Europu, ali to je bio samo vrhunac niza sudbonosnih zbivanja. Nešto više od dva mjeseca prije toga mađarski i austrijski ministri vanjskih poslova Gyula Horn i Alois Mock zajednički su prerezali bodljikavu žicu na granici između njihovih država, čime je simbolično počelo uklanjanje željezne zavjese.

Europa je ove godine proslavila tridesetu obljetnicu tih događaja, koji su doveli do potpune slobode kretanja po europskom kontinentu. Premda u Njemačkoj mnogi tvrde da zid još uvijek živi u glavama, da razlike u pogledima na bitna društvena pitanja još nisu potpuno nestale, uklanjanje granica krajem 20. stoljeća omogućilo je dotad neviđenu gužvu na prometnicama diljem Europe. Tada, prije tridesetak godina, govorilo se, a slične riječi mogu se čuti i danas, da zidovi više nisu potrebni niti su poželjni. Pojam zida dobio je izrazito negativan prizvuk. Povezuje ga se s neslobodom, nehumanošću i tiranijom. Uostalom, oni koji su imali priliku vidjeti to betonsko čudovište koje se protezalo kroz Berlin, znaju kakav je zastrašujući dojam izazivalo. Ushićeni zbog njegova uklanjanja i zbog promjene političkih okolnosti što ih je simbolizirao, mnogi su tvrdili da je prošlo vrijeme zidova. No svako oduševljenje jednom se zaustavi na granicama realnosti, pa se ni zidovi ne mogu stalno rušiti. Štoviše, negdje se grade i novi, još veći i čvršći, a predodžba o njihovoj potrebi često se mijenja ovisno s koje se strane zida promatrač nalazi.

Berlinski je zid bio u središtu svjetske pozornosti otkad je podignut 1961. godine. Prije toga najpoznatiji svjetski zid bio je kineski, koji još uvijek stoji. Štoviše, smatra se jednim od sedam svjetskih čuda, nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, a sjena mu se vidi iz svemira. I Kineski je zid, kao i Berlinski, izgrađen iz istoga razloga zbog kojega se zidovi i grade, da spriječi nečiji prolazak s jedne na drugu stranu. Gradnja Kineskoga zida počela je u sedmom stoljeću prije Krista, a služio je kao obrana u međusobnim sukobima između Kineza.

Među poznatijim zidovima nalaze se i dubrovačke gradske zidine, koje su također svojedobno podignute ne s nakanom da ljudi po njima šetaju i dive se krajoliku, nego da zaštite grad od nezvanih gostiju. Sličnu su ulogu imale i stonske zidine, koje donekle podsjećaju na Kineski zid, i koje su također služile kao zaštita Dubrovnika.

Svi su ti zidovi u međuvremenu izgubili svoju povijesnu ulogu i danas su turističke atrakcije i kulturna dobra, spominje ih se kad se govori o civilizacijskim dosezima. U međuvremenu diljem svijeta niču novi zidovi, manje atraktivni, ali ne i manje učinkoviti. I njihova civilizacijska dimenzija različito se tumači. Zid što ga Sjedinjene Američke Države grade na granici s Meksikom izgleda zastrašujuće, kao iz kakvoga filma znanstvene fantastike ili poput ograde nekoga suvremenoga Alcatraza. Niču i ograde od žice, poput one na južnoj mađarskoj granici, ili one što ju Slovenija postavlja na granici s Hrvatskom, koja je navodno posebno pogibeljna za životinje.

Ograda dvorište čuva

Zidovi su ponekad nevidljivi. Ali su svejedno neprobojni. Poput dijelova granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine koju će, kako tvrdi Ministarstvo unutarnjih poslova, teško prijeći neželjeni gosti. Ipak, mnogi očito nađu načina prevladati tu nevidljivu zaprjeku i u šumama Banovine osjetiti slast slobodnoga europskoga podneblja. Premda nevidljiv, zid između Hrvatske i BiH izaziva žestoke rasprave kao da ga se vidi iz svemira. Po jednima, taj nevidljivi zid, ta granica, sramota je modernoga zapada, jer se na njemu krše temeljna ljudska prava. Štoviše, predstavnici brojnih nevladinih skupina tvrde da zapadna društva na taj način besramno ograđuju svoje dvorište ne samo da ne bi morali s drugima dijeliti svoje blagostanje, nego i da bi zaštitili svoj tobože dekadentni način života od kulturnoga šarenila što ga donose suvremeni selioci.

I unutar EU-a različito se gleda na način zaštite vanjskih granica, ali nitko ne pomišlja ukinuti ih. Primjerice, Nijemci kritiziraju Mađare zbog postavljanja ograda, ali su istodobno sretni što oni sami ne moraju štititi vanjske granice

Zidovi, kakvi god bili, uglavnom različito izgledaju ovisno o tome s koje ih se strane gleda. Komunističke vlasti u Istočnoj Njemačkoj Berlinski su zid službeno nazvale »antifašistički zaštitni zid«. Što znači, iz njihove je perspektive imao moralno značenje jer ih je štitio od najezde fašističkih horda sa zapada. Ironija je u tome što je već u vrijeme njegove gradnje fašizam na zapadu već odavno bio prezren i izbačen iz svih ozbiljnih političkih koncepata. Gledano pak sa zapada, Berlinski je zid bio grdoba koja je sprječavala slobodan protok ljudi i robe, uključujući i susrete najbližih rođaka.

I današnje granice predmet su različitih ocjena. Dok jedni tvrde da hrvatska granična policija svakodnevno teško krši ljudska prava vraćajući migrante u BiH, hrvatska Vlada i Europska komisija hladno odgovaraju da su postupci policije primjer kako se moraju štititi vanjske granice Europske unije. Slično je i sa stanjem na mađarskoj, bugarskoj ili grčkoj granici, kao i na također nevidljivoj granici na Sredozemlju, koju svakodnevno pokušavaju prijeći brodovi puni ilegalnih migranata. Sve su to svojevrsni zidovi, s čije jedne strane stoje oni koji ih pokušavaju prijeći, a s druge oni koji žele svoj mir. Isti je slučaj i sa stvarnim, vidljivim zidom na američko-meksičkoj granici, i on postoji jer jedni pokušavaju ući, a drugi ih žele u tome spriječiti.

Doduše, Berlinski zid i željezna zavjesa različiti su jer nisu sprječavali dolazak, nego odlazak. Ako se tko za vrijeme Jugoslavije na nekom graničnom prijelazu prema Austriji ili Italiji slučajno motao izvan uobičajenih mjesta kretanja, strogi milicionar odmah bi ga upozorio da pripazi jer malo dalje na granicu pazi vojska, »a ona će pucati«.

Svaka kuća ima zidove. Kuću bez zidova još nitko nije uspio napraviti. Kao što krov štiti od sunca i oborina, tako zidovi štite od uljeza i neželjenih pogleda. Iz istoga razloga ljudi ograđuju i svoja dvorišta. Ponegdje visokim zidovima, da nitko ne vidi što se događa unutra, ponegdje čvrstim ogradama, da nitko ne može ući. Visina i čvrstina ograde ovise o okolišu, o stanju društva, o potrebi za zaštitom i razini povjerenja među susjedima. Negdje dvorišta i nemaju pravu ogradu, nego su njihove granice samo obilježene tek da bi se znalo što je čije. U tom slučaju riječ je o mjestima u kojima susjedi ne strahuju jedni od drugih jer znaju da ne će povrijediti njihovo vlasništvo i privatnost, a obično nema ni stoke koja bi nekontrolirano zalazila u tuđe posjede.

Pravo na privatnost, međutim, ideološko je pitanje, upravo kao i pravo na privatno vlasništvo. Stoga se na zidove, ograde i granice ponekad različito gleda bez obzira s koje se strane promatrač nalazio. Jedni smatraju privatno vlasništvo podlogom za opće blagostanje, a drugi tvrde da je vlasništvo zaprjeka dobrobiti. U moderno vrijeme zapadna su društva osmišljavala modele tržišnoga gospodarstva i na njima gradila blagostanje, a komunistički su revolucionari ukidali privatno vlasništvo, pa čak pokušavali ukinuti i privatnost.

U kolikoj mjeri pitanje uloge vlasništva u međuljudskim odnosima izaziva dvojbe i nedoumice svjedoči primjer jednoga od najvećih filozofa i teoretičara politike Jean-Jacquesa Rousseaua. On je vlasništvo opisivao kao temeljno pravo, ali i kao uzrok najvećih zala. Za Rousseaua je vlasništvo »najsvetije građansko pravo, u određenom smislu važnije od same slobode«. Istodobno pak on vlasništvo opisuje i kao uzrok »neobuzdanih strasti« i nejednakosti među ljudima. Tvrdi čak da bi svijet bio pravedniji i bolji da netko jednom nije ogradio komad zemlje i rekao: »Ovo je moje.«

Zaštita vlastitih interesa

Stali mi danas na stranu Rousseaua i njegovih istomišljenika ili pak pristali uz neke druge klasike političke misli koji brane ideju privatnoga vlasništva, činjenica je da je svijet takav kakav jest i da ga se ne može popravljati rušenjem postojećega stanja. Danas se može mudrovati o tome što je uzrok socijalnoj nepravednosti, siromaštvu, ratovima, nestašicama, klimatskim promjenama i različitim nedaćama, ali ta zla ne mogu se ukloniti razaranjem postojećih mehanizama koji, doduše nedovoljno i neravnomjerno, omogućuju blagostanje, mir, izobilje i sigurnost.

Ako se model privatnoga vlasništva kao mehanizma osiguranja blagostanja primijeni na političke sustave, bit će razvidno da i oni funkcioniraju po načelu zaštite vlastitih interesa. Države poput pojedinaca ograđuju svoja dvorišta kako bi očuvale svoj mir i zaštitile svoj model blagostanja. U temelju svega stoji želja da se omogući dobrobit građanima, da se zaštite njihovi interesi i način života. Australija je na udaljenim otocima otvorila prihvatne centre na kojima odabire one koji imaju pravo ući na njezino tlo, SAD gradi zid prema Meksiku, a Europska unija kao zajednica država sličnih interesa i političkih metoda smišlja načine zaštite svoga mira. Ponegdje se to provodi uz pomoć bodljikave žice, ponegdje brodovima, a ponegdje neumoljivim policijskim ophodnjama.

Rousseauova dvojba i dalje ostaje aktualna i primjenjiva i na socijalne razlike među državama. Vlasništvo, odnosno blagostanje, važno je kao i sloboda, ali njegova loša raspoređenost izvor je zala. No kako postići ujednačenost, kako doći do toga da svi ljudi podjednako uživaju plodove zemlje? Bi li se stvari promijenile nabolje kad bi Europska unija doista srušila »zidove« što ju okružuju, uklonila bodljikavu žicu, povukla brodove sa Sredozemlja i raspustila granične ophodnje? Jesu li njezini građani spremni dijeliti svoje blagodati s pridošlicama, jesu li spremni povjerovati da ih oni ne će ugroziti?

MIGRACIJE – »Zaštita europskoga načina života«
Dok jedni grade zidove i podižu ograde, drugi smišljaju načine kako granice doista učiniti nepotrebnima. Nije se daleko odmaknulo, ali postoje pokušaji. Nova predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dala je važno mjesto pitanju useljavanja i »zaštite europskoga načina života« te je čak jednoga potpredsjednika zadužila za bavljenje tom temom. Pretpostaviti je da će s obzirom na žučne rasprave o pitanju migracija taj potpredsjednik uglavnom nastojati omogućiti da svi dođu do riječi, ali teško je povjerovati da će se uskoro osmisliti koncept »zaštite europskoga načina života«. Možda će u tome pomoći i Hrvatica Dubravka Šuica koja će, također kao potpredsjednica, biti zadužena za demografiju i demokraciju. No dok oni nešto ne smisle, zidovi i ograde i dalje će se graditi.

 

Sloboda – plod prilagodbe

Otvorene granice i sloboda kretanja unutar Europske unije nisu došle preko noći niti su se dogodile bezuvjetno. Njima je prethodilo usklađivanje uvjeta života i pravila ponašanja. Svaka država koja je htjela pristupiti EU-u, tomu području slobode kretanja, morala se najprije prilagoditi.

Morala je jamčiti da njezini građani, kad jednom budu pripušteni u Uniju, ne će ni na koji način odudarati od drugih i remetiti njihov mir. Tek tada uklonjene su ograde između njihovih dvorišta. Nadalje, europsko područje slobodnoga kretanja uspostavljeno je uz čvrstu namjeru da se istodobno zaštiti prema vani, da se njegov unutarnji sklad i mir čuva vanjskim granicama. Je li to pravedno? Kako za koga. Rousseau bi rekao da nije, ali bi se vjerojatno zapitao tko ima pravo oduzimati mir onomu tko je uredio svoje dvorište.

I unutar EU-a različito se gleda na način zaštite vanjskih granica, ali nitko ne pomišlja ukinuti ih. Primjerice, Nijemci kritiziraju Mađare zbog postavljanja ograda, ali su istodobno sretni što oni sami ne moraju štititi vanjske granice.

Kad bi se čovječanstvo danas, sa svim svojim povijesnim iskustvima, sa sviješću o zabludama i pogrješkama, moglo vratiti na početak, u vrijeme kad nije bilo ni vlasništva, ni socijalnih razlika ni zidova, možda bi se moglo pronaći nekakvo rješenje. Nekakav model koji bi omogućio da svi ljudi na jednak način uživaju blagodati ovoga svijeta. Možda. No ljudsko je društvo opterećeno svojim iskustvima, zloćom i nepovjerenjem. I stoga zidovi nekada doista mogu biti jamstvo slobode. Granice nisu samo zaštita. One znaju dijeliti one koji ih smatraju potrebnima od onih koji drže da su besmislene. Zid je često smetnja onima koji se nalaze s jedne njegove strane. Ali upravo u tome i jest smisao zidova.

IZVORPrilika 176/2019.
Prethodni članakPOBJEDA VUKOVARSKE UDOVICE Zaštita prava na život mučenih, ubijenih i nestalih u Domovinskom ratu postoji i danas
Sljedeći članak»OPROŠTAJI I SUSRETI« Brajnović je životom posvjedočio neizbježnost pobjede čovječnosti nad krvlju