Snaga bračne ljubavi i snažna vjera potvrdili su i u slučaju Blaženke Bušić da je to jedini recept da u teretima koje donosi život čovjek ostane snažan i uspravan. Već na početku njezina bračnoga života nije sve krenulo onako kako su suprug i ona maštali nakon izgovorenoga »da« u župnoj crkvi sv. Jure u Viru u Bosni i Hercegovini. No upravo to obećanje zajedništva u dobru i zlu koje su izrekli na oltaru pratilo je i snažilo Blaženku i njezina supruga Domagoja tijekom njihova sada već 27-godišnjega bračnoga života.
Već od samoga početka braka, od dvadesete godine života, supružnici Bušić suočavali su se s teretom spontanih pobačaja, dugoga čekanja djeteta i brojnih komplikacija. No s time nije završilo, jer mlada je žena iznenada bila suočena s otkazivanjem funkcije bubrega, dijalizom i naposljetku transplantacijom bubrega koja joj je donijela spas. Danas živi sa svojom obitelji u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu te svojim optimizmom i životnom energijom svjedoči kako s bolešću »sklopiti savez« i živjeti svaki dan u punini i sa zahvalnošću Bogu.
U svojoj životnoj priči svjedoči: »Živim u Zagrebu s mužem Domagojem i dvije prekrasne kćeri, Karlom i Nikom. Njih troje, moja obitelj, moje su najveće bogatstvo i razlog zbog kojega se nikada nisam prepustila bolesti, ali sam ju uvijek respektirala kao svoga tajnoga prijatelja. Suprug i ja smo se zaljubili, i uz negodovanje roditelja zbog naše mladosti, oženili se odmah poslije srednje škole. Nakon sedam godina braka uz mnogo problema, tri spontana pobačaja, dvije operacije i cijelu preležanu trudnoću u Petrovoj bolnici dobili smo našu prvu kćer Karlu, kako ju otac danas, nakon dvadeset godina od milja zove: ‘prvijenac’. Moj najveći prijatelj i lijek za sve preživljeno u tih osam godina borbe moj je suprug. Bio mi je najveća potpora u svemu, rame za plakanje, snažio me i štitio kad je trebalo i tada sam posebno postala svjesna da sam izabrala čovjeka velikoga srca s prepuno emocija. Bio je to na samom početku našega braka veliki test naše ljubavi. Sa svakim krahom i padom ustajali smo još jači i s još više ljubavi.«
Nakon sedam godina, u drugoj trudnoći, Blaženki su počeli novi zdravstveni problemi s povišenim krvnim tlakom i rizičnom trudnoćom koju je preležala u bolnici. Kada se rodila zdrava curica, Blaženka je mislila da su svi problemi nestali, bez obzira na visoki tlak koji je ostao. Budući da je poznata kao radoholičarka koja radi 12-14 sati dnevno, liječnik opće medicine koji je poznavao njezin stil života procijenio je da su Blaženkine tegobe uzrokovane pretjeranim radom i stresom te nastavio liječenje tabletama protiv tlaka bez dodatnih pretraga.
»Iako sam sumnjala u dijagnozu ‘stres’, jer po svom temperamentu i po svojoj energiji nisam osoba sklona stresu ni depresiji, poštivala sam odluku liječnika o načinu liječenja«, prisjeća se Blaženka. Nakon godinu dana takvoga liječenja, uz brojne tegobe koje je imala, Blaženki je dokazano kronično zatajenje bubrega u terminalnoj fazi. To je naravno bilo nešto neočekivano. »Iako smirena i veliki ‘logičar’ s teorijom za svaki problem: ‘Naći ćemo neko rješenje!’, sada ostajem bez rješenja i dolazi šok. Što sada? Prvo pitanje koje dolazi u glavu: Kako sada biti slobodna, živjeti i raditi? No nikada nisam upitala: ‘Bože, zašto ja?’ I ako ikada čujem nekoga da se to glasno pita, odmah ga upitam: ‘A zašto susjed?’ Molitva i vjera ostavila me na nogama. Snaga za koju sam se stalno molila Bogu bila je sve jača i jača. Toliko sam ojačala da sam se sprijateljila sa svojom bolešću i shvatila da ćemo sada zajedno putovati kroz život i nema svrhe da ju odbijam i da se borim protiv nje. Odlučila sam da bolest nikada ne će donijeti strah u našu kuću i da će naša obitelj živjeti normalno sa ili bez moje bolesti. Sve sam svoje strahove dala u ruke Isusu i predragoj Mariji Djevici.«
Blaženka se liječila pet godina bez dijalize, no dijaliza je bila neizbježna. »Prije same operacije suprug i ja odlučujemo s djecom otputovati dva tjedna na more kako bismo im objasnili sljedeće promjene u našim životima koje donosi dijaliza. Vrijeme bolesti naučilo me da spoznam kako se osjećaju oni koji me vole. Ponekad oni više pate. Sljedećih godinu i pol po noći bih se dijalizirala, a po danu radila. Obitelj se prilagodila momu načinu života, aparat za dijalizu bio je novi član obitelji. Djeca su bila moji veliki pomagači – brinuli su se o tekućini za dijalizu, o održavanju aparata. Nakon što bih se navečer »prikopčala« na aparat, krenulo bi zajedničko učenje, čitanje, rješavanje zadaća i naravno moj posao na kompjutoru. Takvim je životom stradao suprugov i moj društveni život, ali je ojačao obiteljski odnos i međusobno poštovanje«, ističe Blaženka.
No dijaliza nije trajno rješenje pa je Blaženka bila registrirana za transplantaciju bubrega. Naravno, čekao se donor čiji će bubreg odgovarati Blaženki.
Prisjećajući se tih trenutaka, Blaženka navodi: »U noći 16. prosinca 2014. u jedan sat poslije ponoći probudio me suprug s telefonom u ruci. Tako je tiho pričao, ali sam ga jako dobro čula: ‘Ljube, zovu te s Rebra…!’ Doktorica je sporo govorila, ali za mene je to bio najbrži razgovor u životu, zbog straha jer moram donijeti brzu odluku.« Naime, potencijalni donor nije bio idealan pa je Blaženka, konzultirajući se sa svojom doktoricom Jurić, odbila transplantaciju, no poslije toga osjetila je nelagodu. »Nakon toga mene je obuzela grižnja savjesti. Suze su potekle. Kako mogu odbiti nešto što toliko čekam! Sad još i biram! Nisam mogla prestati plakati. U glavi mi je stalno zvonilo: ‘Hoće li me Bog kazniti… tražim kruha preko pogače!’ Do jutra više nisam zaspala ni prestala plakati. Molila sam se Bogu da mi oprosti što sam odbila. Po svom standardnom vremenu u 6 sati ujutro otišla sam na posao. U 11 sati ponovno zvoni mobitel s istim brojem. Doktorica ponovno govori o ponudi bubrega. Od svoje zbunjenosti nisam razumjela što je rekla, samo sam onako teško izgovorila: ‘Da, znam, doktorice, ali ja sam sinoć odbila transplantaciju!’ No doktorica je rekla: ‘Znam, zlato, ali ovaj put imamo bubreg za Vas, kompatibilan u potpunosti, zdrav, star 18 godina!’ Vjerojatno nitko tko ima i mali komad srca ne može biti spreman na takve riječi. Tuga i sreća zajedno pomiješano. Neopisiv je to osjećaj. Sve je išlo brzo. Suprug je došao po mene za par minuta. Kada smo došli doma, u zagrljaju sam osjetila kako se mlađa kći trese kao prut, njezin strah u očima dao mi je neizmjernu snagu. Moja starija kći došla je iz škole na Rebro i nije prestajala plakati. Kada sam ju tješila dok smo čekali, rekla mi je sva uplašena: ‘Mama, ja ne znam plačem li od tuge ili sreće!’ Suprug me otpratio u salu u 17 sati. Oboje smo bili zbunjeni, pogledima smo razgovarali.«
Nakon transplantacije bubrega najlakše je, svjedoči, prebrodila fizički oporavak, psihički je bio mnogo teži: »Mnogo sam razmišljala o tome da je netko umro da bih ja živjela! Doktori ne smiju otkriti detalje o donoru organa. No ja znam da je nečija majka imala preveliko srce u svojoj tuzi i spasila mnogo života. Preostalo mi je samo da se molim za osobu koja mi je podarila život i da se na svaku godišnjicu smrti moga donora održi misa zadušnica.«
»Moj novi rođendan donio mi je i novi život. Nakon sedam dana već sam otišla kući s odličnim nalazima na dan prije Badnjaka. Moja djeca s mojom svekrvom trudila su se da Božić bude isti, kao da je mama kod kuće, te su me dočekali kao da sam i bila doma, sa 13 vrsta kolača i kućom u kojoj je blještao božićni duh«, prisjeća se Blaženka, koja se na posao vratila dva mjeseca nakon transplantacije bubrega.
Danas Bušići vode dva restorana u Zagrebu s poznatom tradicionalnom kuhinjom širokoga izbora jela. O svojem sadašnjem životu kaže: »I dalje radimo 12-14 sati dnevno, i dalje sam aktivna na poslu, aktivna majka i supruga. Nikada nisam prihvaćala ni jedan posao kao težak posao, nego kao iskušenje. Na kontroli me liječnica svaki put pita radim li i dalje tako puno, a ja joj odgovorim: ‘Doktorice, mislite li da je meni Bog podario bubreg star 18 godina da ležim doma?’ Iz svojega životnoga iskustva mogu samo zaključiti: vjera i ljubav su pokretači života! Smatram da osoba koja istinski voli i vjeruje nikada nije sama i može pobijediti sve probleme i strahove!«
