»Svim svojim bićem zahvalna sam Majci Božjoj koja me čuva, štiti i prati na mojoj životnoj stazi, uz mene je stalno prisutna«, svjedoči Milica Sučić koja je po zvanju socijalna radnica i većinu radnoga staža provela je u domu za starije i nemoćne osobe, a sada je ravnateljica Doma za starije osobe Dubrava Zagreb. »Moj život bez Majčine je prisutnosti nezamisliv, jednostavno ne bih znala kako ići kroz izazove koje život u svoj svojoj raskoši svakodnevno stavlja pred mene, radeći ovaj težak i odgovoran posao. Mislim da me određuje moje zanimanje i posao koji obavljam. Svoj posao doživljavam kao poziv, trudim se razumjeti potrebe ljudi i olakšati im životne poteškoće. Volim svoj posao, koji traži puno odricanja, ali radim ga s ljubavlju pa mi ništa nije teško. Starije su osobe neiscrpno vrelo znanja i mudrosti, temeljene na životnom iskustvu.«
»Prije nekoliko godina iznenada sam oboljela i bila sam životno ugrožena. To razdoblje života pamtim kao milosno razdoblje kada sam uronila u ocean Božje ljubavi. Kad je sve izgledalo beznadno, Gospodin je uslišao molitve moje obitelji i mnoštva prijatelja koji su organizirali molitveni lanac krunice za moje ozdravljenje i čudesno sam ozdravila. Po zagovoru Majke Božje mene je Gospodin nagradio posebnim iskustvom vjere koje se doživljava samo u takvim trenutcima Božje blizine. Taj je osjećaj neopisiv, pun miline i nježnosti. To je doživljaj spoznaje o bitnome jer samo je ljubav važna i ništa, baš ništa više. I tada sam osjetila i uvjerena sam da je zagovor Majke Božje onaj majčinski, brižan i diskretan. Majka najbolje zna put do srca svoga Sina. Molitva Majci Božjoj za zagovor toliko je moćna i snažna da ruši sve zaprjeke, samo je važna ustrajnost.«
»Hodočašće za mene znači stil življenja. Podrijetlom sam iz kraja gdje se bosonogo hodočastilo Gospi, pa tako je i moja mama hodočastila Velikoj Gospi, ali ja sam se ‘požurila’ i rodila sam se na putu. Mama je bila u visokom stupnju trudnoće, ali još nije bio termin za porod. Na ‘zavit’ Velikoj Gospi moralo se ići. Išla je pješice pet kilometara u susjedno selo u pratnji supruga, majke i sestara. Kad su došli u crkvu, svatko se na svoj način udubio u molitvu, a moja je mama, prema njezinim riječima, na koljenima ‘oblizla’, obišla oko oltara dva puta. I kada je krenula i treći put, počela je osjećati bolove. Nije željela nikomu kvariti hodočašće pa se odlučila sama vratiti polako kući da nikomu ne smeta, misleći da su to lažni trudovi i da će sve biti u redu. Kad je stigla nadomak svoga sela, u nenaseljenu, pustom dijelu puta shvatila je da je porod počeo. Bila je potpuno sama. Skrenula je dva, tri metra s glavne ceste i ja sam se rodila na Veliku Gospu u 13 sati za velike žege. Moja mama, hrabra žena, smogla je snage podići se i zajedno sa mnom u naručju krenuti prema kući. Istodobno, mamine dvije najbolje prijateljice iz nekoga su razloga kasnile na misu pa su naišle baš tada na moju mamu koja je mene nosila u naručju. Naravno, šokirane, brzo su trčale u prvu kuću po škare da prerežu pupčanu vrpcu. Poslije je došao tata po nas i odvezao nas kući. Kad sam s mamom razgovarala o tom događaju, uvijek je govorila da je bila fizički sama, ali da nas je Gospa obje očuvala. I tako sam ja odmah dobila svoju zaštitnicu Majku nebesku. Moje krsno ime je Marija, a i mama mi se zvala Mara.
Danas kada prolazim pokraj mjesta svoga rođenja, koje izgleda prekrasno, idilično, na obali jezera, zastanem, uberem cvijet, pomirišem mirisnu travku, sjetim se svoje mame i zahvalim Gospi. Kad molim radosnu krunicu, posebno mi je draga desetica ‘koga si, Djevice, Elizabeti u pohode nosila’. Tako sam rođenjem odabrana za hodočasnicu. Hodočastila sam u niz marijanskih svetišta kod nas i diljem svijeta, a posebno mi je iskustvo bilo hodočašće u Guadalupe u Meksiku. Živim u župi Majke Božje Remetske, dakle pod Gospinom zaštitom, a vrlo često hodočastim u Mariju Bistricu. Svaki odlazak na hodočašće u marijansko svetište za mene je jedinstven i neponovljiv doživljaj koji me ispunja posebnim ushitom. Uživam u svakom stihu prelijepih marijanskih pjesama, hvalospjeva, psalama, a vrhunac je u euharistiji. Posebno ganutljiv doživljaj je klanjanje pred Presvetim kada Isusu iznosim svoje najdublje i najskrovitije misli i kada zahvaljujem Gospodinu na daru ponovnoga rođenja.«
»Prolazeći kroz sva četiri otajstva krunice, svakodnevno nalazim smiraj i odgovor na probleme svakodnevnice i u meni se budi osjećaj zahvalnosti za sve dobro čime sam obilno nagrađena, a to je mir u duši i osmijeh na licu. Unatoč težini i problemima – volim život! Uživam u svakom njegovu trenutku, upijam sve lijepo što me okružuje i tako stvaram svoj unutarnji svijet ljepote koji mi nitko ne može oduzeti i zahvaljujem Gospodinu na daru života. Zanimljivo je da sam uvijek živjela u župama koje su posvećene Majci Božjoj, gdje se osjeća posebno ozračje koje nas čini povlaštenima. Majka je tu, blizu, zaštićeni smo i sigurni i onda kad je najteže. Ona je kraj nas. Isto tako, raduje me štovanje Majke Božje koje je jako rašireno u sredinama u kojima se krećem, pa tako sve počinje i završava s molitvom ‘Zdravo, Marijo’.«
Opisujući svoje životno iskustvo, Gospina hodočasnica Sučić kaže: »Mislim da svaka osoba nosi poruku za drugoga, da svaka osoba može biti svjetionik drugoj osobi u oluji života. Dovoljno je samo iskreno voljeti ljude. I sve je tada jednostavno i savršeno jer svi se odgovori nalaze u nama, potrebni smo jedni drugima, a danas više nego ikada. Živimo u velikim izazovima i samo uzajamnim pomaganjem, podrškom i razumijevanjem možemo pobijediti zlo i stvarati ljepši i bolji svijet za nas i naraštaje koji dolaze. Radeći ovaj posao, susrela sam puno različitih ljudi i baš kad pomislim da me više ništa ne može iznenaditi, pojavi se osoba potpuno nova, drugačija i neviđena. I opet iznova zadivljujuća spoznaja neiscrpnoga bogatstva Božjega stvaralaštva. Svaki takav susret mene obogaćuje i raduje me gledati život u svoj njegovoj raskoši neponovljivoga.«
