Socijalni pedagog doc. dr. Toni Maglica govori o suvremenim izazovima roditeljstva, odgojnoj reformi obrazovanja i odgovornosti Crkve za obitelj
Božja dragocjenost i znak ljudske čežnje za procvatom, izvor radosti roditeljima i obitelji, društvu i Crkvi – riječi su kojima je papa Franjo opisao djecu u poruci povodom njihova prvoga Svjetskoga dana, za čiju su proslavu određene subota 25. i nedjelja 26. svibnja. Nije teško primijetiti koliko su Papine riječi oprječne suvremenim stajalištima prema djeci kao ekonomskom trošku, ekološkom opterećenju, pa i egzistencijalnom višku. A teško je zamisliti da se takva stajališta ne odražavaju i na sva okruženja u kojima djeca stasaju: na obitelj i Crkvu, ali i na ustanove odgoja i obrazovanja. Te odraze za Glas je Koncila rado komentirao dr. Toni Maglica, docent s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu bogat iskustvom neposrednoga socijalnopedagoškoga rada s djecom, mladima i njihovim roditeljima.
Proglašenjem prvoga Svjetskoga dana djece papa Franjo u središte je pozornosti stavio djecu. Istodobno, sve je više onih koji tvrde da je štetno ako su djeca u središtu pozornosti svojih roditelja. Sa stajališta struke, tko je u pravu?
U pravu je Papa. Djeca u središtu nisu tek romantična zamisao, nego i egzistencijalna nužnost – ni jedno dijete ne može preživjeti ako nije u središtu zanimanja svojih roditelja ili skrbnika. Biti u odnosu s brižnom odraslom osobom za dijete je pitanje života i smrti podjednako kao i pitanje prehrane ili fizičke sigurnosti. Ako u ranoj dobi ne odgovorimo na potrebe djeteta te ako dijete kroz odnos s brižnom odraslom osobom ne primi dostatne poticaje u obliku gledanja, dodira, komunikacije, igre, postoji velik rizik za razvoj mentalnih ožiljaka za čitav život. Da bi dijete odraslo u zdravu i samostalnu osobu, valja trajno odgovarati na njegove potrebe. I tu je teren na kojem se roditelji lako poskliznu, pogotovo ako ne nauče razlikovati djetetove potrebe od njegovih želja.
Na što točno mislite?
Velika je razlika između djetetovih osnovnih potreba i njegovih svakodnevnih želja. Kako sam rekao, važno je apsolutno odgovarati na potrebe djece, a ne nužno na njihove želje. Osnovne su potrebe djeteta da bude sigurno, voljeno i da nekomu pripada te da se osjeća kompetentno i uspješno.
Ti temelji mentalnoga zdravlja ne mogu se izgraditi ako dijete nije u fokusu. Ali staviti dijete u fokus ne znači staviti dijete na prijestolje, ispunjavajući mu svaku želju bez postavljanja ikakvih granica u ponašanju. Dijete bez granica ne može shvatiti opasnost svijeta oko sebe; granice postavljene jasno i u ljubavi daju mu osjećaj sigurnosti. No u popustljivu odgajanju gubi se i osoba roditelja jer dijete ne dobiva poruku da je s druge strane toga odnosa živa osoba s vlastitim potrebama. Popustljivi odgoj bez granica tako lako dovede do zanemarivanja vlastitih roditeljskih i partnerskih potreba, zbog čega naposljetku pati i samo dijete – roditelji nezadovoljni samima sobom i kvalitetom svojega partnerskoga odnosa ne mogu odgojiti sretno dijete. Djeca ne rastu samo iz roditeljske ljubavi koju prime, nego i iz supružničke ljubavi koja se na njih prelijeva. To vidimo i na maloj djeci, koja još nemaju kognitivne sposobnosti razumjeti što se oko njih događa, ali snažno osjećaju vlada li obiteljskim ozračjem toplina ili napetost.
Prema Vašim riječima, roditeljstvo bi se moglo opisati kao služenje, što je u suprotnosti s prevladavajućim stajalištem o roditeljstvu kao samoostvarenju.
Roditeljstvo je prije svega neopisiva radost. Međutim, važno je biti svjestan da djeca ne pripadaju nama. Ona nisu »mali mi«, nego nove duše koje se rađaju kao potpuni originali, druge osobe. Ne prihvatimo li to, u djecu ćemo projicirati svoje nezavršene poslove, neostvarene snove i neostvariva očekivanja umjesto da ih jednostavno slijedimo i potičemo. Vršit ćemo nasilje nad njihovim duhom umjesto da zalijevamo osobite darove u njihovoj nutrini. A umijeće je odgoja upravo u tome – u stvaranju uvjeta u kojima će dijete rasti kroz iskustva, umnažati svoje talente i pridonositi zajednici u kojoj živi.
Nisu li roditelji danas i previše usmjereni na stvaranje takvih uvjeta? Primjerice, na to da djetetu omoguće da se što prije počne baviti športom ili učiti strani jezik…
Istina je da suvremeno društvo roditelje neprestano nuka da dijete uključe u razne programe. No pravilan razvoj dječjega iskustva ne zahtijeva posebne uvjete. Mjesto djetetova razvoja jest svakidašnjica te se dijete savršeno dobro može razviti provodi li redovito vrijeme s roditeljima u jednostavnim poticajnim aktivnostima poput odlaska na plažu ili u planine, u kino ili u kazalište… Naravno, pokazuje li dijete posebno nagnuće prema kojoj aktivnosti, preporučljivo ga je dodatno poticati; znanstvena istraživanja potkrjepljuju, primjerice, korisnost ranoga uključivanja djece u učenje stranih jezika. No danas se umjesto pozitivne stimulacije uvriježila pretjerana stimulacija. Djeci se vrijeme u potpunosti osmišljava brojnim aktivnostima, pri čemu roditelji dio svojih obveza prepuštaju organizacijama koje te aktivnosti provode. Nije rijetko da dijete istodobno pohađa više aktivnosti zbog kojih više i ne stigne objedovati s roditeljima. Pustimo djecu da se igraju. Kroz igru uče, rastu, sazrijevaju.
Koje su posljedice pretjerane stimulacije koju spominjete?
Prva je posljedica da djeca više ne doživljavaju dosadu, što znači da ih se lišava prilike za kreativnu igru. A mnogo toga što nama izgleda kao dječja igra nastala iz dosade zapravo je strahovito važno za razvoj dječjega mozga: vrtnja u krug, igra u blatu, bacanje kamenčića, hodanje po rubu… U pojedinim skandinavskim zemljama svaki vrtić ima stijenu za penjanje jer je penjanje vrlo važno za razvoj senzoričkih i motoričkih vještina. Na tom tragu vrijedi istaknuti pozitivan utjecaj uključivanja djece u ustanove ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja. Iako mala djeca većinu potreba mogu zadovoljiti u svojoj obitelji, potrebu za vršnjačkom socijalizacijom roditelji ne mogu ispuniti, kao što obiteljski dom ne može nadomjestiti »vještine igrališta« – odmjeravanja snaga, dijeljenja, nošenja s manjkom pažnje…
Jesu li popularne odgojne tehnike lijek ili pošast?
No djeca se u Hrvatskoj od obiteljskoga okruženja odvajaju sve ranije. Tako jaslice pohađa četvrtina naših jednogodišnjaka i gotovo polovica dvogodišnjaka. Pridonosi li to doista sazrijevanju i socijalizaciji djece?
Naravno da je ideal da dijete vrijeme do treće godine provede u okruženju obitelji. No za većinu ljudi to je iz egzistencijalnih razloga neostvarivo. Iako bi stoga vrijedilo poduprijeti svaku inicijativu za financijsku potporu koja bi roditeljima omogućila da dosegnu taj ideal, ipak se ne trebamo bojati da jaslice štete razvoju djeteta. Promotrimo li pak uključivanje u vrtić, ono je za razvoj djeteta nužno. Istraživanja nam jasno pokazuju da su vrtićka djeca kompetentnija, zrelija za polazak u školu i društvenija. U tom je smislu vrtić i pravo i potreba djeteta te je velik broj djece koja u Hrvatskoj svake godine ostaju bez mjesta u vrtiću u svakom pogledu nedopustiv. Roditelji su zbog toga prepušteni različitim igraonicama, čuvaonicama ili dadiljama, za koje nismo sigurni udovoljavaju li kvaliteti koja se nudi u sustavu ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja.
Nerijetko se u javnosti čuju prigovori upravo na kvalitetu vrtića.
Kada Hrvatsku usporedimo s drugim zemljama svijeta u kojima se odgojitelji obrazuju na tečajevima, možemo biti ponosni što su odgojitelji u našem sustavu magistri struke sa završenim sveučilišnim studijem. No osim što rade s prevelikim brojem djece i bez pomoćnoga osoblja, odgojitelji i odgojiteljice u Hrvatskoj su nepravedno marginalizirani te se nerijetko i u intelektualnim krugovima čuje prigovor da za mijenjanje pelena nije potrebna diploma. Ali rad s djecom nije samo čuvanje: u njemu se polažu temelji fizičkoga i mentalnoga zdravlja društva. Odgojitelji i odgojiteljice rade s djecom u najosjetljivijem i ključnom dijelu njihova razvoja te su, nakon roditelja, najvažnije osobe za zdrav razvoj djeteta. Uz to, štitonoše su važnih vrijednosti za koje mi se čini da smo ih zaboravili u drugim sustavima.
U čemu se ogleda vrijednost toga sustava?
U predškolskoj dobi jasno nam je da djeci treba igra i snažna bliskost s odgojiteljem, no čim upišu školu, ulazimo u ulogu nekakve silne ozbiljnosti pa se spomenute potrebe ponekad zanemaruju. Uloga odgojitelja koji u takvim prilikama dolazi u školu informirati učitelja o djetetu ili uloga vrtića kao prijateljskoga mjesta gdje se odvija testiranje uoči upisa u školu od presudne je važnosti za lakši prijelaz iz vrtića u školu i prilagodbu djeteta. A to nije nimalo nevažno. Naime, istraživanja nam jasno govore da školski uspjeh djece, pa i njihovo mentalno zdravlje, ovisi o kvaliteti odnosa djeteta i odgojitelja ili učitelja. Čak se i pozitivno ozračje u ustanovi – ozračje pozitivnih odnosa između ravnatelja i osoblja ili između osoblja i roditelja – prelijeva na dobrobit djece. To su neki od ključnih elementa o kojima bismo se više trebali brinuti u sustavu odgoja i obrazovanja.
Hoće li ti ključni elementi biti integrirani u 700 sati obvezne predškole, čije je uvođenje nedavno najavilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja?
Uključivanje djece u predškolu dobra je i važna praksa, ali nisam siguran da je to optimalan način. Nisam za to da se već u toj fazi uvode termini kao što su, primjerice, odgojno-obrazovna očekivanja, vrjednovanje i slično. Bojim se da ne prevlada krutost programa i usredotočenost na ishode, očekivanja koja nisu u duhu dječjih potreba u tim godinama. Bojim se usredotočenosti na ocjenjivanje i procjenjivanje na štetu odgoja, što nam se već i dogodilo u školama. I među laicima čujemo kako je manjkavost našega školskoga sustava upravo zanemarenost odgojnoga aspekta na račun obrazovnoga. Pa i sama djeca na pitanja o školi uglavnom odgovaraju prosjekom ocjena na dvije decimale. Umjesto da razvijaju dječju privrženost školi, reforme se često bave gradivom i težinom torbe – da i ne spominjemo da je implementirano mnogo reforma, ali je malo koja i evaluirana.
Kako bi trebala izgledati odgojna reforma obrazovanja?
To je presloženo pitanje, ali zasigurno se treba usredotočiti na to kako su naša djeca. Kako su njihovi roditelji? Kako su njihovi nastavnici? Dakle, usredotočenost na dobrobit pojedinaca koji su uključeni u sustav i briga o njihovim odnosima, usredotočenost na socio-emocionalne vještine, životne vještine, ljudske vrijednosti – to bi bio dobar smjer. Učenike treba odgojno kapacitirati na trima razinama. Na prvoj razini školu treba učiniti mjestom susreta roditelja – mjestom kamo će roditelji rado doći i gdje će se s njima raditi na odgoju. Na drugoj razini treba unaprijediti skrb o djeci iz obitelji u riziku – siromašnih, disfunkcionalnih i jednoroditeljskih obitelji. Konačno, na trećoj razini treba ojačati rad s djecom koja već pokazuju rizična i problematična ponašanja, pri čemu je nužna suradnja s drugim sektorima: socijalnim, zdravstvenim, policijskim… No govorimo li o poboljšanju ozračja u školi, ključan su činitelj dobri odnosi između učitelja i učenika. Djeca ne mare za ulogu koju učitelji obavljaju u sustavu; ona cijene njihovu autentičnost. Taj je izazov prije svega na učiteljima.
Učitelji su danas opterećeni ne samo rastućim opsegom nastave, nego i brojem djece koja zbog teškoća s učenjem iziskuju individualizirane i prilagođene programe. Je li realno od njih očekivati da predvode i odgojnu reformu?
U trenutačnim prilikama vrlo teško; uz mnogo dodatne potpore, to je moguće, ali i nužno. Ulaganje u kapacitete učitelja i njihovu superviziju, financijsko stimuliranje i briga o statusu učiteljske struke – sve je to zapravo ulaganje u učenike. Ipak, važno je učitelje poduprijeti i u konkretnom, operativnom smislu. U SAD-u već postoje suradnici koji ne pomažu učenicima – poput naših asistenata – nego učiteljima, omogućujući im da bolje upravljaju dinamikom nastave. Istodobno trebalo bi povećati broj stručnih suradnika u školi makar veći brojevi ne jamče i zadovoljenje potreba više djece. Kapacitiranje učitelja stoga se čini još i važnijim.
Na nedavnoj konferenciji u Splitu iznijeli ste podatak da trećina mladih u Hrvatskoj ima problema s depresivnošću i anksioznošću. Je li to posljedica veće osjetljivosti društva na pitanja mentalnoga zdravlja ili uzroke statističkomu povećanju treba potražiti i u krhkosti obitelji?
Svakako smo kao društvo postali svjesniji i osjetljiviji na probleme mentalnoga zdravlja, ali u trendovima porasta anksioznosti i depresivnosti ipak možemo uočiti neke obrasce. Najznačajniji prediktori mentalnoga zdravlja nalaze se u obitelji. Disfunkcionalne, visoko konfliktne ili pak obitelji nižega socioekonomskoga statusa, kao i jednoroditeljske obitelji u posebnom su riziku. To, naravno, ne znači da je svaka jednoroditeljska obitelj problematična, nego da su djeca iz takvih obitelji ranjivija i da im treba veća potpora. Veliku ulogu u krizi mentalnoga zdravlja imaju i roditeljske ovisnosti o alkoholu i kocki. No s anksioznošću i depresivnošću može se povezati i previše zaštićujući odgoj. Ako je osoba lišena svakoga osjećaja frustracije i nelagode u djetinjstvu, nema priliku razviti otpornost za život odraslih. Djecu od prvoga dana treba kapacitirati za život u društvu rizika, i to kroz pozitivne i snažne odnose te ulaganje u njihove vještine, na poseban način socio-emocionalne. Od nedaća ih ne možemo zaštititi, ali možemo im pomoći da budu otporniji kad se s njima suoče.
Govor o teškoćama mentalnoga zdravlja ne može mimoići digitalni svijet, u kojem djeca i prema optimističnim procjenama provedu barem tri sata dnevno…
Stajališta stručnjaka i stručnih organizacija prema tehnologiji sve su stroža. Većina se slaže da dijete do treće godine ne bi trebalo izlagati ekranima, a neki taj period produljuju do šeste godine.
Nesumnjivo je da u ranom djetinjstvu digitalna tehnologija donosi mnogo više štete nego koristi te bi je trebalo izbjegavati. S druge strane istraživanja pokazuju da mladi koji rabe digitalnu tehnologiju za komuniciranje ne pokazuju negativne posljedice, no neprestano pregledavanje društvenih mreža može pridonijeti anksioznosti i depresivnosti. Nije stvar samo u tome što društvene mreže osamljuju čovjeka pružajući mu privid da nije sam; one ga i privikavaju na lažiranje stvarnosti. A neprestano »filtriranje« vlastitoga života frustrirajuće je koliko za one koji to motre sa strane toliko i za one koji to čine. Stoga vrijeme provedeno na društvenim mrežama u starije djece treba uravnotežiti s vremenom stvarnoga socijalnoga života. Susret uživo nezamjenjiv je i jedna od najvažnijih odrednica zdravlja.
Promotrimo li stvarnost crkvenoga života, u svibnju ćemo lako uočiti da se velik broj mladih sa sakramentom potvrde »oprašta« od svojih župa. Premda je rašireno uvjerenje da ih »ništa ne zanima«, ti mladi sve lakše postaju gorljivi »sljedbenici« raznih osoba – ali ne i Krista…
Ne bih se složio da ih ništa ne zanima. Trebalo bi provjeriti koje su to teme koje plijene njihovu pozornost, a posebno promisliti o načinima na koje pristupamo mladima. Mladi od nas odraslih, od Crkve, ali i drugih sustava u kojima borave, traže iskrenost i autentičnost. Današnji će vam mladi reći da ne vole »fejkere« – ljude kojima se djela i riječi ne podudaraju. Zato profesori koji su autentični i dalje pune dvorane, i dalje mladi dolaze u crkvu ako svećenike smatraju autentičnima i njima bliskima. To, naravno, ne jamči da u potpunosti razumiju dubinu sakramenta koji primaju. S druge strane treba prihvatiti da je adolescentima prirodno odmicanje od odraslih ljudi i okretanje vršnjacima. Tako treba biti. Mladenački bunt, pa čak i rizična ponašanja tipična su za dob u kojoj se prima sakrament potvrde. Ali te tendencije sa završetkom srednje škole slabe. Pogledate li mise mladih, studentske vjeronauke, formacijske programe, euharistijska klanjanja – sve vrvi studentima. Mladi se sazrijevanjem vraćaju u Crkvu, pogotovo ako je netko ranije u njih posijao »dobro sjeme«. Plodovi dobroga odgojnoga pristupa ne moraju se odmah vidjeti. Budimo prisutni u njihovim životima, strpljivi, odnosimo se s poštovanjem. Budimo modeli onoga što od njih tražimo.
Mnogobrojni svetci Crkve bili su pioniri zaštite djece, prevencije, odgoja i obrazovanja… Gdje Crkva za današnju djecu treba »činiti novo«, na što je poziva Papa?
Crkva već ima mnogo odgojnih mjesta koja treba poticati. Primjerice, salezijanski oratoriji donose fascinantne rezultate ne samo za djecu i njihove obitelji, nego i za čitave sredine u kojima se nalaze. No »novo« treba činiti svagdje, počevši od svjedočenja radosti. Nedopustivo je da se u crkvenim krugovima govori o braku i djeci kao o muci, križu i trpljenju, a da se i ne spomene kolika je radost imati supružnika, dijete, obitelj. Jednako je tako nedopustivo zagovarati život, a istodobno dopuštati da broju djece u obitelji presuđuju financijski razlozi. Roditelje i djecu, ali i širu obitelj može se poduprijeti bilo oblikovanjem konkretnih usluga poput organiziranoga čuvanja djece bilo stvaranjem obiteljskih zajednica kakve već postoje u mnogim župama, a svakako treba ulagati i u znanja i kompetencije koje svećenicima nedostaju. No ključno je suzbiti strah od braka i djeteta. Malo veća plaća i dva kvadrata više nisu nužni uvjeti kvalitetnoga roditeljstva. U ljubavi nema straha. To bismo od djece svi morali naučiti.
