Već dulje vrijeme zbog dobro znanih zbivanja činjenica masovnih migracija goruća je i aktualna tema ne samo u Europi, nego i diljem svijeta, pa se o tome raspravlja u državničkim susretima, održavaju se znanstveni simpoziji, pišu analitički tekstovi, padaju čak i neke koalicijske vlade zbog nesuglasja o tim pitanjima… Stoga smo zamolili za razgovor dr. Marija Baru, docenta na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji predaje na kolegijima »Klasične sociološke teorije«, »Sociologija hrvatskoga društva«, »Uvod u javne politike« i »Hrvatsko iseljeništvo i manjine«.
Tijekom novačkoga staža radio je na Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, gdje je bio uključen u projekte vezane uz regionalne i međunarodne migracije. Doktorirao je na temi iz sociologije migracija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2014. godine.
DR. BARA: Migracije su sastavni dio ljudske povijesti. Njihovi pokretači su razni: od prirodnih katastrofa, represija, sukoba, ratova, društvenih rascjepa i političkih nestabilnosti do gospodarske nejednakosti i osobnih aspiracija. Otkad postoji čovječanstvo imaju važnu ulogu u oblikovanju svijeta, tako i danas. Uz sve navedene čimbenike migracija, naravno, javljaju se i neke negativne posljedice. Napose su one izražene u vrijeme masovnih, naglih migracija kada države koje su suočene s priljevom velikoga broja imigranata, najčešće izbjeglica i prisilnih migranata, nemaju odgovarajuće strategije njihova prihvata. Svjedočili smo kakve su napetosti nastale između europskih zemalja u vrijeme prolaska velikoga broja izbjeglica i drugih migranata njihovim teritorijima upravo zbog nepostojanja odgovarajućih strategija zbrinjavanja velikoga broja ljudi. Dok je u prijašnjim razdobljima broj onih koji su tražili sigurnost u Europi bio daleko manji i »apsorpcijska« moć europskih država veća, nije dolazilo do takvih napetosti. Demografski čimbenici, tj. broj imigranata, može utjecati na podršku politici otvorenih vrata, multikulturalizmu ili u novije vrijeme konceptu integracije. Činjenica je da je Europa multikulturna, ali nejednako je prisutan jednoznačan odgovor na to stanje kroz politike multikulturalizma. Multikulturalizam su, čini se, napustile europska desnica i ljevica u korist koncepta integracije. Okolnosti u kojima se kreiraju međuetnički i međukulturni odnosi mogu rezultirati napetostima između kulturno homogene i dominantne većine i grupa koje se po posebnim etničkim markerima i socijalnoj poziciji razlikuju od te većine. Te su napetosti vjerojatnije kada je broj pristiglih velik i, što je često slučaj, kada su oni prostorno segregirani. Hoće li imigranti biti percipirani kao razvojni potencijal za obogaćivanje društva, podjednako kulturno i ekonomski, ili kao kulturna, ekonomska, sigurnosna prijetnja, ovisit će o mnoštvu čimbenika, od kojih je demografski svakako jedan od najznačajnijih.
DR. BARA: O integraciji se može govoriti na više razina. Prvo s čime će se najčešće susresti imigranti jest pitanje integracije u imigrantskoj zajednici vlastitoga podrijetla, bilo da je riječ o etničkom, regionalnom ili nekom drugom kriteriju, jer oni nerijetko služe kao poveznica s vanjskim svijetom. U tom prvom koraku govorimo o adaptaciji i akulturaciji kao posljedici kulturnih dodira ako oni postoje. S druge strane prevelika integriranost u vlastitu imigrantsku zajednicu može biti zaprjeka u integraciji u šire društvo jer pojedinac može zadovoljiti većinu svojih životnih potreba unutar imigrantske zajednice. Napose je to slučaj u zemljama u kojima postoje brojne i dobro organizirane imigrantske zajednice pa nije rijedak slučaj da imigranti druge generacije ne govore ili slabo govore jezik države u kojoj žive pa u takvim slučajevima imamo izostanak integracije u šire društvo. Poželjna bi bila dvojna integracija, u imigrantskoj i lokalnoj zajednici, a potpuna bi integracija u lokalnoj zajednici već bila bliska asimilaciji. U posljednjem primjeru, ako integracija uključuje odumiranje ili ukidanje posebnosti, osebujnih obilježja imigrantskih skupina, gdje već postoji visok stupanj intimnosti koji obilježava socijalne odnose uz osjećaj pripadnosti društvu primitka, možemo govoriti o višem stupnju asimilacije. Pojam asimilacije u sebi može sadržavati i element određene prisile, a u kojoj se mjeri može govoriti o prisili znatno ovisi o politikama svake zemlje prema imigrantima. Kako je ovdje riječ o krajnjim primjerima tipova integracije, u stvarnom životu većina će imigranata biti negdje između različitih navedenih tipova.
DR. BARA: Učenje pape Franje poziva na otkrivanje izvornoga milosrđa prema migrantima koje ne treba biti zapostavljeno zbog briga o nacionalnoj sigurnosti. To je poziv na izgradnju pravednoga društva u nadilaženju nepovjerenja prema drugima, što se treba iskoristiti za civilizacijski rast, susret i dijalog. Dijalog pritom podrazumijeva recipročno poznavanje i razumijevanje koje preventivno djeluje protiv svakoga oblika nasilja i diskriminacije. Da bi dijalog bio moguć, mora postojati otvorenost, poštovanje prema drugomu i dobra volja koja znači odricanje od nametanja vlastite istine bez gubitka vlastitoga identiteta. Poseban naglasak papa Franjo stavlja na međureligijski i međukulturni dijalog uz snažno protivljenje ogradama i zidovima jer su oni oličenje zatvorenosti srca, pogotovo kada je riječ o ljudima u potrebi.
DR. BARA: S određenih su adresa te poruke shvaćene kao nerealne. Dio europske javnosti zauzeo je pesimistično stajalište u pogledu integracije imigranata, prije svega muslimana, u liberalno-demokratsku državu. Kompleksnost relacije između zemalja EU-a i muslimanskih imigranata nije samo iz novijega vremena. U javnim istupima pojedinih političara imigranti su prikazivani kao svojevrsna prijetnja u fragmentaciji nacionalnih država, njihovih kultura i identiteta, kao opasnost za nacionalnu sigurnost itd. Generalizacije i oslikavanje imigranata kroz samo jednu dimenziju može samo rezultirati njihovom dodatnom marginalizacijom. Slučaj da su izbjegličke rute iskorištene za ulazak terorista u zemlje EU-a, ili da su u terorističkim aktivnostima sudjelovali potomci imigranata, predstavnici zemalja koje se protive imigraciji spremno su iskoristili za protivljenje imigracijskoj politici EU-a. Njima su se pridružile desne radikalne, antiimigrantske stranke i pokreti koji postoje u većini europskih zemljama, a u novije vrijeme antiimigrantske stranke iskoristile su rastuće nepovjerenje i strah od terorizma za jačanje vlastitih pozicija i ulazak u parlamente. Njihovu usponu pridonijeli su i neki potezi matičnih vlada koje su umanjivale razmjere incidenata povezanih s imigrantima. U istupima predstavnika zemalja Višegradske skupine primjetno je da se posebice referiraju na neeuropske, poglavito muslimanske imigrante, uz percepciju da su kulturne razlike između njihovih država i kulturnih navika imigranata inkompatibilne. Jedan od njihovih zahtjeva jest ograničenje priljeva broja izbjeglica s Bliskoga istoka u EU. Slični tonovi i zahtjevi mogli su se čuti od Velike Britanije, koju se nije prozivalo za iste ili slične istupe, a koja je temeljila kampanju Brexita na prekomjernoj imigraciji posljednjih nekoliko godina te želji za punom kontrolom nad vlastitim granicama i političkim suverenitetom. Iskustva tih zemalja različita su pogotovo kad je riječ o imigraciji. Zemlje Višegradske skupine nemaju veće iskustvo useljavanja i integracije neeuropskih imigranata. Druga im je zajednička crta da su se tek u novije vrijeme oslobodile stranih političkih utjecaja i nedemokratskih režima, što bi moglo biti dio odgovora zašto su te zemlje osjetljive na pitanje kontrole nacionalnih granica, straha za nacionalni identitet i kulturu, bili ti strahovi utemeljeni ili ne. Opravdanja za zatvaranje granica nema, pogotovo jer su imigranti ljudi sa željama i snovima poput svih drugih.
Ovdje ću se vratiti na početak razgovora i na demografski čimbenik. Neki oblik kontrole imigracije mora postojati. Budu li države postojale u obliku u kakvom postoje danas, i dalje će nastojati kontrolirati svoj prostor, pa tako i migracije. Zatvaranje granica, podizanje zidova ne može riješiti problem imigranata, kao što ni potpuno otvaranje granica ne bi riješilo pitanje svih onih koji bi željeli život u Europi. Naime, da bi sustav azila opstao kao takav i da ne bi dolazilo do njegove zlouporabe, neki oblik kontrolirane propusnosti granica mora postojati za one koji su u potrebi.
DR. BARA: One su brojne, neke su nam vidljivije odmah, a druge imaju odgođen utjecaj poput ekonomskih i političkih posljedica. Među prvima vidljive su promijenjene društvene strukture, pogotovo na mikrorazini koja podrazumijeva susjedstvo i lokalnu zajednicu. Jasno, riječ je o posljedicama na imigrante i društvo primitka. Imigranti prolaze kroz brojne i kompleksne adaptivne procese jer njihove vrijednosti, norme ponašanja, kulturne prakse i obrasci ponašanja nemaju više istu društvenu i kulturnu dimenziju. Zbog toga se u potrazi za socijalnom sigurnošću i stabilnošću nerijetko okreću vlastitim zajednicama jezika, kulture, vjere. Društvo primitka također prolazi kroz transformacije, napose to ovisi o broju i strukturama imigranata. Jedna od neželjenih posljedica su polarizacija, pa i snažni društveni rascjepi. Poput onih u Njemačkoj i nekim drugim zemljama između pobornika i protivnika imigracije, što ima svoje manifestacije na političke odnose snaga u tim zemljama. Time je društveni konsenzus o imigraciji važniji kako bi se osigurala stabilnost društva i njegovo funkcioniranje.
DR. BARA: U jednoj kratkoj rečenici Hrvatska bi se u suvremenim migracijskim procesima mogla definirati kao emigracijska zemlja na imigracijskom kontinentu kojega je sastavni dio. Za Hrvatsku je gorući problem struktura iseljenika. Kroz dugu iseljeničku povijest oduvijek su mlade dobne skupine prve kretale u emigraciju. Za razliku od onih prijašnjih, karakteristika je suvremenih migracija da Hrvatsku danas napuštaju i visokoobrazovani. Manje su sredine osjetljivije na takve promjene i gubitak mlade i obrazovane populacije. Iseljenici prenose u druge regije i zemlje svoj potencijal, biološki, profesionalni i kulturni, proporcionalno obogaćujući zemlje useljenja koliko se osiromašuje vlastita. Dugoročno to vodi siromašenju ili gubitku socijalnoga kapitala te smanjenju dinamike i kvalitete društvenih odnosa. U smislu useljavanja u Hrvatsku i nadalje možemo očekivati ograničeno useljavanje. Prije svega, na osnovi postojećih trendova, može se očekivati doseljavanje iz zemalja u regiji s kojima je Hrvatska tijekom novije povijesti bila u državnoj zajednici, povratak manjega dijela umirovljenih iseljenika i tek potom različite kategorije useljenika iz drugih zemalja. Mobilnost naših građana možemo gledati u pozitivnom svjetlu ako bi postojali dobri i održivi uvjeti povratka iseljenih. Iskustvo mobilnosti može biti važan korak na osobnoj razini usvajanjem novih i specijaliziranih znanja, kao i za tržište rada gdje poslodavci takvo iskustvo prepoznaju kao prednost. Međutim, da bi se zadržao pozitivan moment mobilnosti, potrebne su brze i konkretne mjere za privlačenje onih koji su se iselili u nekoliko posljednjih godina.
DR. BARA: Odmah mogu reći da se ne bih upuštao u procjene broja iseljenih iz Hrvatske zbog prirode naše statistike, metodologije i dinamičnosti procesa. Naime, naše statistike bilježe kao iseljene samo one osobe koje se odjave, a praksa je da velik broj onih koji se isele to ne čini pa su za službenu statistiku oni još uvijek tu. O tome govore i statistike drugih zemalja u koje se tradicionalno useljavaju Hrvati, koje bilježe porast broja doseljavanja iz Hrvatske. Kad sam spomenuo dinamičnost procesa, mislim tu na povratak dijela ljudi, na ponovnu reemigraciju, na opet moguć povratak, tako da je jako nezahvalno izlaziti s procjenama i to bih ostavio demografima. Pod reemigracijom mislim upravo na dinamičnost samoga procesa migracija. Nekada je iseljavanje najčešće značilo trajno iseljavanje u jednom smjeru, a danas zbog niza društvenih, pa i tehnoloških promjena, zatim promjena na tržištima rada opcija povratka u domovinu pa ponovnoga iseljavanja u neku drugu zemlju i ponovnoga povratka postaje sve učestalija. Upravo zbog dinamičnosti fenomena, kao i nepostojanja registra stanovništva, teško je izlaziti s procjenama broja iseljenih.
