SOMALIJA – ZEMLJA U KOJOJ JE POGIBELJNO BITI KRŠĆANIN Manje od stotinu katolika je bez crkava i svećenika

Foto: Shutterstock | Zbog neredovitih i vrlo oskudnih oborina Somaliju često pogađaju suše, anjezine posljedice su masovne smrti

Najavljeno je da će Hrvatska uskoro uspostaviti diplomatske odnose i sa Somalijom. Predstavljam tu državu, posebice s motrišta katoličkih vjernika; koliko ih ima, kakav im je status, kako su organizirani.

U istočnoafričkoj regiji znanoj kao rog Afrike, na obali Indijskoga oceana, smještena je Somalija na 637 657 km2, okružena Džibutijem na sjeverozapadu, Etiopijom na zapadu i Kenijom na jugozapadu. Ima najdulju obalu na afričkom kontinentu od 2720 km. Somalci čine oko 85 posto ukupnoga broja od nešto više od 15 milijuna stanovnika, slijede plemenske etničke skupine: Digil-Rahawiin, Garre, Ahmara, Afari, pa Arapi, bantuski crnci i drugi, te po nekoliko desetaka Francuza, Britanaca i Talijana. Plemenski klanovi većinskih Somalaca, koji žive uglavnom nomadskim načinom života, često međusobno ratuju. Glavni joj je grad Mogadiš na obali Indijskoga oceana s oko 2 milijuna stanovnika, a službeni je jezik somalijski i arapski, ali su također, zbog povijesnih okolnosti, prilično rašireni engleski i talijanski. Naime, u kolonijalnom je razdoblju današnja država bila podijeljena između Velike Britanije na sjevernom dijelu nazvanom Somaliland i Italije u čijem je posjedu bio ostatak zemlje. Oba su dijela stekla neovisnost ujedinivši se u zajedničku državu u srpnju 1960. Odmah nakon osamostaljenja pa sve do današnjih dana u Somaliji se stalno vode veći i manji oružani sukobi ne samo među plemenima, nego i između središnjih vlasti i pobunjenika u zemlji, a jedno vrijeme i pobunjenika u susjednoj Keniji i Etiopiji.

U taj građanski rat prepun nasilja, bezakonja i samovolje raznovrsnih plemenskih i lokalnih vođa bio je desetak godina umiješan i Sovjetski Savez dajući potporu generalu Mohamedu Siyadu Barreu, koji je na vlast došao 1969. vojnim pučem. Uz tvrdu represivnu vojnu diktaturu uveo je i »znanstveni socijalizam« u politički život. Nije se puno toga promijenilo ni nakon generalova svrgavanja 1991., a rat nisu uspjele zaustaviti ni američke i europske mirovne snage, koje su se g. 1993. zbog velikih gubitaka morale povući iz zemlje. Sadašnji je predsjednik 58-godišnji Mohamed Abdullahi Mohamed, utemeljitelj utjecajne političke stranke Tayo, koji je kraće vrijeme bio predsjednik vlade, a predsjednik Republike Somalije postao je u veljači 2017. dobivši većinu glasova članova u parlamentu.

Stotinjak katolika bez crkava i svećenika

Stanovništvo u Somaliji, prema statističkim podatcima, gotovo u cijelosti, 99,8 posto, čine muslimani suniti, a ostatak su po 0,1 posto kršćani i animisti, čije malene zajednice obitavaju uglavnom na jugu zemlje. Prvi su katolički misionari stigli na te prostore u 19. st., a prije neovisnosti oko g. 1950. tamošnja biskupija sa sjedištem u Mogadišu okupljala je oko 8500 vjernika, što je tada bilo oko 0,7 posto stanovništva. No kao i u brojnim drugim državama u svijetu, kada se sedamdesetih započela provoditi marksistička ideologija, sve su crkve bile zatvorene, a misionari protjerani iz zemlje. Osim toga, u sljedećim su godinama islamski fundamentalisti zatrli katoličke ostatke ostataka: ubili su mogadiškoga biskupa i uništili mogadišku katedralu, zabranili su kršćansko znakovlje u zemlji i javno slavljenje kršćanskih blagdana i sl., tako da je danas, bez pretjerivanja, pogibeljno biti kršćanin u Somaliji, a manje od stotinu katolika je bez crkava i svećenika. Posebice je neprijateljski raspoložena prema kršćanima oružana džihadistička skupina al-Shabaab (punoga naziva Harakat al-Shabaab al-Mujahideen), čije je vodstvo g. 2014. preuzeo Ahmad Umar. Ona je aktivna ne samo u Somaliji, nego i u Keniji, Tanzaniji i Jemenu, a njezini su pripadnici razorili somalijsku katedralu. Biskupija je poduzela 2013. neke korake da se dopusti njezina obnova, ali zasad bez konkretnijega uspjeha. Malobrojni katolici u Somaliji pripadaju još neukinutoj biskupiji u Mogadišu s apostolskim administratorom u Djiboutiju, glavnom gradu susjedne države Džibuti, Giorgiom Bertinom, također franjevcem. Rođen je 1946. u gradiću Galzignano Terme kod Padove u talijanskoj regiji Veneto na sjeveru Italije, apostolskim administratorom Mogadiša »sede vacante« (upražnjene stolice) imenovan je 1990., a biskupom Džibutija 2001.

IZVORGlas Koncila br. 3/2021.
Prethodni članakSVAKA BANANA – JEDNA MOLITVA Pismo misionara iz Ekvadora
Sljedeći članakDOGAĐAJ KOJI VODI DO ZAJEDNIŠTVA Poučak prvoga »ekumenskoga hodočašća«