ŠPANJOLSKI REDATELJ JUAN MANUEL COTELO KOJI PUNI KINO DVORANE FILMOVIMA VJERSKE TEMATIKE Ljubav može pobijediti svaku manifestaciju mržnje pa i kad se čini da je za to prekasno

Španjolski redatelj Juan Manuel Cotelo u produkcijskoj kući »Infinito« snima filmove vjerske tematike
Ne treba specijalna izobrazba da bi se cijenio dobar film. Svi smo prirodno privučeni istinitim, dobrim i lijepim. Moramo proizvesti više takvih i boljih sadržaja i učiniti ih poznatim javnosti, s dobrim promotivnim kampanjama, uzdajući se da će ih javnost znati cijeniti u trenutku kada ih primijeti.

U prva dva tjedna njegova prikazivanja u Španjolskoj, film »Najveći dar« postao je najgledaniji uradak sedme umjetnosti u svojem žanru. Uslijedile su potom međunarodne projekcije u 23 zemlje, a taj film vjerske tematike sredinom studenoga dolazi u Hrvatsku. Sve je to postignuto bez financijskoga zaleđa velikih produkcijskih kuća, a ono što je vodilo redatelja Juana Manuela Cotela prepoznali su i drugi jer su novčano pomogli da se priča o filmu koji tematizira oprost što više proširi. Nakon odgledanoga filma iz kinodvorana, svjedoči autor, izlaze pomireni supružnici, braća, susjedi… što smatra najvećim uspjehom filma. U intervju uoči dolaska u Zagreb, španjolski redatelj Cotelo predstavio je svoj stvaralački rad, ali i aktivnosti producentske kuće »Infinito +1«, koja je pomogla i u realizaciji intervjua.

Konkretan i učinkovit lijek
Snimili ste već četiri filma u produkcijskoj kući »Infinito«, svi su vjerske tematike. Zašto ste se odlučili specijalizirati za religiozne teme, odakle interes za takvu vrstu stvaralaštva?

COTELO: Sve je počelo prije 2000 godina, na dan kada je Isus Krist rekao: »Idite po cijelom svijetu i propovijedajte evanđelje.« Ta njegova inicijativa nije se dogodila samo tada, nego se događa i sada, svakoga dana, jer je dodao: »Bit ću s vama sve dane do svršetka svijeta« i »Bez mene ne možete učiniti ništa.« Ti prvi učenici najavili su svim ljudima koje su susreli veličanstvenu vijest o utjelovljenju Boga i njegovu uskrsnuću. To su učinili idući pješice, na konju, brodom. A i dan-danas ta je misija i dalje jednako žurna, jednako važna, jednako dragocjena i potrebna. Kada čovjek otkrije da evanđelje nije samo neka knjiga koja govori o prošlosti, ni bajka, nego konkretno rješenje za sve zlo u ljudskom srcu, toga časa osjeti nezaustavljivu želju da to navijesti cijelomu svijetu. Zato snimam te filmove: jer sam u vlastitom životu otkrio djelotvornost Isusa Krista u liječenju svojih rana. Svaka bolesna osoba koja je otkrila djelotvornost jednoga lijeka želi to svima s radošću reći. A u mojem slučaju moj je posao oduvijek bio pričati priče, a sada o tome konkretno govorim: o Božjoj ljubavi prema ljudima kao konkretnu i učinkovitu lijeku, ne samo za pojedince nego i za rješavanje problema suživota u obitelji, u zemlji ili u cijelom svijetu.

Poziv na ljubav za sve je isti
Jesu li Vaši filmovi naišli na »oprez i rezervu« kod onih koji nisu vjernici? Kakva su iskustva ateista i agnostika koji su gledali filmove, jesu li filmovi namijenjeni i njima?

COTELO: Bog u svojoj ljubavi prema nama ne klasificira ljude. Bila bi velika pogrješka da klasificiram »vjernike«, »ateiste«, »agnostike« dok navješćujem poruku Isusa Krista. Evanđelje nije za odabranu skupinu ljudi. Isključiti jednu osobu iz navješćivanja evanđelja nepravedno je i užasna diskriminacija. Tko se usuđuje reći da evanđelje nije za neku konkretnu osobu? Naši su filmovi za sve uzraste, poput evanđelja. A reakcije su potpuno različite: one su individualne, a ne razvrstane po skupinama. Postoje kršćani koji su potaknuti i promoviraju naše filmove, a ima i kršćana koji reagiraju potpuno ravnodušno. Postoje ateisti koji nam zahvaljuju, a ima i onih koji ih oštro kritiziraju. To se isto dogodilo Isusu Kristu: neki su ga učitelji zakona razapeli, a znamo da je bio dobro primljen i u kući nekih grješnika. Stoga, inzistiram: predrasude i umjetne klasifikacije ne podudaraju se sa stvarnošću. Svaki je gledatelj individualna osoba, s vlastitom intimnom biografijom, te zbog toga osobe različito reagiraju i imaju različite stavove. Poziv za ljubav isti je za sve.

Kolumbijsko slavlje oprosta
Razlog Vašega dolaska u Zagreb novi je film »Najveći dar«, prvi s kojim ćete se predstaviti hrvatskoj javnosti. U filmu tematizirate oprost… Je li u današnjem vremenu, kada svi traže vlastita prava, bilo teško pronaći žrtve koje su bile spremne oprostiti? Kako ste dobili njihovo povjerenje da Vam se otvore i podijele svoje sudbine na filmskom platnu?

COTELO: Nije bilo teško pronaći te ljude; zapravo, oni su bili ti koji su mene tražili. Dogodilo se to u Kolumbiji. Skupina ljudi koja je počinila tisuće zločina mi je rekla: »Želimo tražiti oprost i željeli bismo to učiniti preko vas.« Oni su se bili dobrovoljno predali vlastima. Nalazili su se u zatvoru i željeli su ne samo izraziti to pokajanje obiteljima svojih žrtava i susresti se s njima nego poslati i poruku cijeloj državi i cijelomu svijetu te zamoliti za oprost da bi spriječili druge osobe da čine iste pogrješke. Posjetio sam ih u zatvoru i pratio ih u njihovim susretima sa žrtvama, licem u lice. Nikad nisam vidio nešto tako lijepo. Žrtve su ih primile u svoje domove, zagrlile su ih, poljubile, zajedno su jeli i pili, pjevali, molili se… Bilo je to slavlje, slavlje oprosta. Mogao sam vidjeti smrtne neprijatelje koji su danas pravi prijatelji. Bilo je to toliko dragocjeno da sam to morao svima ispričati i dati nadu svima koji misle da je nemoguće postići pomirenje. Dok smo snimali »Najveći dar« naučio sam da ljubav ne zna za nemoguće, ljubav može pobijediti bilo koju manifestaciju mržnje, pa i kad se čini da je za to prekasno.

Nije dovoljna samo zabava
U filmu se čuju i riječi »Publika želi osvetu, a mi moramo služiti publici«. Koliko je taj stav u filmskoj industriji postao vrhovni kriterij i imperativ: da se u stvaralaštvu podilazi onomu što se prodaje i ima veću gledanost?

COTELO: Filmska industrija prije svega je upravo to – industrija. I u bilo kojoj industriji primarni cilj uglavnom je ekonomska korist. Kad se ekonomska korist postavi iznad služenja ljudima, sve se prostituira. Ako proizvođač obuće, namještaja ili automobila postavi služenje samomu sebi i bezgranično bogaćenje te punjenje vlastitoga džepa ispred služenja ljudima, onda će ubrzo početi donositi odluke koje će ljudima naštetiti. To se događa kada pretvorimo u cilj ono što bi, zapravo, trebalo biti sredstvo. U kinematografiji se događa isto. Ako je cilj služiti ljudima pričajući uzbudljive priče, onda nije problem ako se od te industrijske aktivnosti ostvari korist. Ali ako je cilj zaraditi novac pod svaku cijenu, na bilo koji način, onda se dolazi do toga da je opravdan bilo kakav sadržaj, čak i ako, primjerice, potiče na nasilje ili osvetu. Znam mnoge filmske profesionalce koji u potpunosti zanemaruju učinak koji njihovi filmovi mogu izazvati na gledatelje. Imaju savršen izgovor: »Ja nikoga ne prisiljavam da ide gledati moj film« i tako nude sadržaje koje ni oni sami ne bi konzumirali ili pokazali vlastitoj djeci. Osim toga, događa se to da mnogi zamjenjuju ponudu i potražnju. Govore: »Ovo se sviđa ljudima«, a zapravo oni utječu na to da ima previše jedne te iste ponude. I kad kažu: »To se ne sviđa ljudima«, to je uistinu zato što to nitko i ne nudi. Mi smo potvrdili da postoji univerzalna potražnja za filmovima koji nude nadu, ljubav, vjeru, ali ponuda je oskudna. Prije mnogo godina upoznao sam 23-godišnjega mladića koji je ubio osam ljudi. On mi je rekao: »Naučio sam ubijati gledajući filmove. Ne sjećam se ni jednoga filma koji mi je dobro učinio.« Ta me rečenica prisiljava da razmislim o nuspojavama koje uzrokuju moji filmovi, nije mi dovoljno samo zabaviti ili svidjeti se.

Oproštaj i pravda djela su ljubavi
Kako odgajati publiku za takav, drukčiji, »alternativni« pogled na filmsku umjetnost?

COTELO: Ne treba specijalna izobrazba da bi se mogao isprobati tanjur dobre hrane. Naravno, ako je dobro skuhana. Ne treba posebno školovanje da bi se cijenila dobra glazba. Ne treba ni specijalna izobrazba da bi se cijenio dobar film. Svi smo prirodno privučeni istinitim, dobrim i lijepim. Moramo proizvesti više takvih i boljih sadržaja i učiniti ih poznatim javnosti, s dobrim promotivnim kampanjama, uzdajući se da će ih javnost znati cijeniti u trenutku kada ih primijeti. Ako nema više filmova koji prikazuju ljepotu i djelotvornost evanđelja, to je veliki grijeh propusta ljudi koji, poznavajući ljubav Božju, to nisu podijelili s drugima.

Znam mnoge filmske profesionalce koji u potpunosti zanemaruju učinak koji njihovi filmovi mogu izazvati na gledatelje. Imaju savršen izgovor: »Ja nikoga ne prisiljavam da ide gledati moj film« i tako nude sadržaje koje ni oni sami ne bi konzumirali ili pokazali vlastitoj djeci. Mi smo potvrdili da postoji univerzalna potražnja za filmovima koji nude nadu, ljubav, vjeru, ali ponuda je oskudna.
Snimajući film svjedočili ste bolnim ljudskim i nacionalnim sudbinama, donosite priče onih koji su ubijali, postavljali bombe u terorističkim grupama, vršili genocid, ali bili i njihove žrtve… Mogu li se i na koji način povezati oprost i pravda?

COTELO: Oprost nije nespojiv s pravdom. Naprotiv, oproštaj i pravda djela su ljubavi. Oproštenje je nespojivo s osvetom, ali ne i s kaznom. Zbog ljubavi, roditelji su me kaznili kada sam se loše ponašao. Ta mi je kazna dala priliku da razmislim, da se pokajem i da se želim bolje ponašati. Zahvaljujem za svaku od tih dječjih kazna. Upoznao sam ženu koja je prijavila vlastitoga sina policiji da bi ga odveli u zatvor zbog trgovine drogom. I rekla mi je: »Prijavila sam svojega sina jer ga ljubim, jer mu želim najbolje.« Svaki čin opraštanja započinje činom pravde: priznanjem da se loše postupalo. Od te točke nadalje, onaj koji najviše ljubi jest onaj koji usmjerava problem prema rješenju. Ponekad inicijativa započne od osobe koja traži oprost. Ponekad može započeti od onoga koji prašta. Na taj način započinje slavlje oprosta, koji na kraju prelazi tu razinu stroge pravde, da bi postao nešto mnogo bolje: djelo milosrđa. Milosrđe postiže veću razinu od one postignute pravdom. Pravda je potrebna, bitna je, ali ako težimo maksimalnomu popravljanju nastale štete samo milosrđem, možemo postići savršen sretan kraj, ali milosrđem ne ćemo postići povratak na stanje kakvo je bilo prije nastanka te rane, nego mnogo bolje od onoga što je bilo prije toga.

Sklonost širenju loših vijesti
Događaji pomirenja nisu apstraktni, ima više primjera, ali kao da ne pronalaze put i nisu toliko glasni. Je li točno da uvijek kaos, sukob privlači veću pozornost? Zašto je to tako?

COTELO: Zlo je bučno, a dobrota je tiha. Mržnja stvara buku, ljubav je tiha. Udarac je bučan, zagrljaj je tih. Razaranje je bučno, izgradnja je tiha. Negativna misao daje kao rezultat buku, ali molitva je tiha. Skloni smo davati veću pozornost buci, nasilju, uništavanju, ali ljubav je učinkovitija u njezinu procesu rasta od svih tih buka. Svatko od nas mora se zapitati: Ja… obraćam li više pozornosti na probleme nego na rješenja? Jesam li primatelj i promicatelj loših vijesti ili dobrih? Skloni smo agilnomu širenju loših vijesti koje nam stižu, ali veoma smo spori i oprezni u objavljivanju dobre vijesti. Kada bi svatko od nas postao promicatelj dobrih vijesti, dogodila bi se prava ljubavna revolucija.

Što je pokazao Vaš rad na filmu, ali i životno iskustvo – je li lakše doći do oprosta na osobnoj ili kolektivnoj razini?

COTELO: Ljubiti je uvijek individualan čin, nikad kolektivni. Svatko od nas ima jedinstveno srce, kojim ljubi, pati, uživa… Bog tretira svakoga od nas pojedinačno na ekskluzivan način. Njemu je važan broj jedan. Isus dođe do te mjere da potvrđuje da Bog – kao pastir svih nas – ako ima kod sebe 99 ljudi i jedan nedostaje, odlazi tražiti tu osobu. Ne zadovoljavaju ga veliki brojevi. To je logika ljubavi. Ljubimo svako naše dijete, svakoga brata, svakoga prijatelja, pojedinačno, s posebnom ljubavlju. A ja, kao producent tih filmova, pokušavam zamisliti da će ih vidjeti samo jedan gledatelj kojemu želim služiti. Zamišljam osobu kojoj je možda teško tražiti oprost ili oprostiti, i želim toj osobi dati dozu nade, temeljenu na stvarnim pričama, događajima. I kad bi samo jedan gledatelj primio taj poziv i prihvatio ga te kad bi se nakon izlaska iz kina išao pomiriti s nekim, tada bi sav trud bio vrijedan toga. Naprotiv, kad bi bilo milijun ljudi koji su pogledali film, a kad ne bi bilo ni jednoga pomirenja, gubili bismo vrijeme. Jednostavno bismo stvorili buku.

Oproštenje je najmoćnije masovno »oružje«
S kojom porukom dolazite u Hrvatsku, gdje su još uvijek prisutne rane nakon Domovinskoga rata jer mnogi ne znaju sudbinu svoje djece? Jesu li Vam poznate okolnosti događaja koji su se odvijali na našem području?

COTELO: Poruka je ista u cijelom svijetu: ljubav može sve. Ne postoji sukob koji ne može imati sretan kraj ako smo voljni ljubiti. Oproštenje je najmoćnije masovno oružje koje postoji. To nije teorija, niti utopija. To je nešto što svatko može utvrditi u vlastitoj biografiji. Mir nije u snovima, nego stvarnost koja se gradi iz dana u dan, s malim djelima ljubavi. Nitko nije zauvijek osuđen na tugu, sramotu ili ogorčenje. Volja za ljubljenjem drugoga prvi je korak, o kojem se ne raspravlja. Moramo ljubiti bez obzira na sve. Tko uvjetuje ljubav prema bilo čemu, nikada ne će istinski ljubiti. Svi znamo ljubiti i možemo ljubiti. Ne smijemo toliko razmišljati, moramo više ljubiti. Logika može ubiti sve mogućnosti u ljubavi. Što čekamo da počnemo ljubiti? Ako čekamo da nešto osjećamo, nikad ne ćemo ljubiti. Jer nemamo volje biti velikodušni, nemamo volje praštati, nemamo volje tražiti oprost. Moramo ljubiti jer je to jedini mogući način da vratimo mir. Tko njeguje mržnju, podjele, ogorčenja, uništava sebe i uništava cijelo društvo u cjelini. Ljubiti, ljubiti, ljubiti… danas, a ne ostaviti to za sutra. Ne postoji hitnija poruka, konkretnija i učinkovitija od ljubavi. Jedini stvarni problem u našem svijetu jest nedostatak ljubavi. A jedini lijek je bezuvjetna ljubav.

Odrastao u okružju vjere
Budući da u pozadini Vaših filmskih priča stoji katolička vjera, možete li približiti svoj osobni put otkrivanja Isusa Krista? Koliko je Vama rad na filmovima pomogao u rastu u vjeri?

COTELO: Rođen sam u kršćanskoj obitelji, gdje je moliti bilo nešto prirodno kao što je i jesti. Bog nikada nije bio neko daleko biće u koje se treba vjerovati, nego Otac, prijatelj s kojim ćeš dijeliti sve: radosti, tuge, brige, nade, sve. Odrastao sam u tom prekrasnom okružju vjere, ali došao sam do toga da mi je vjera ušla u naviku, baš kao što je i s disanjem. S 40 godina ponovno sam otkrio Božju ljubav, s mnogo većom snagom nego prije. Otkrio sam način povezivanja s Bogom koji je mnogo privlačniji nego što je bio prije. I to se nije dogodilo zbog mojega truda niti moje želje. Naprotiv, kad sam se pokušao odmaknuti od toga intimnoga odnosa s Bogom, tada se On očitovao u mojem životu jasnije nego prije.

Učinimo da naša ljubav bude djelotvorna
U hrvatskoj se javnosti opetovano može čuti da je vjera samo »opijum za narod«, da ona pripada nižim intelektualnim krugovima… Susrećete li se i Vi s takvim predrasudama u Španjolskoj, koju je zahvatio duh sekularizma? Kako odgovarate na takve komentare?
COTELO: To je stara tema koju je pokrenuo Marx, koji je to možda rekao zbog toga što se nikada nije usudio u svojem životu primijeniti konkretne savjete Isusa Krista, koji su za svakoga od nas. Da je to primijenio na djelu, umjesto da ostane u toj teoriji, primijetio bi da to nije intelektualna droga, nego učinkovit lijek za konkretne probleme svake osobe i za društvo u cjelini. Isus Krist nije pokrenuo lijepe ideje, slogane, filozofije ili ideologije. Predložio je konkretna životna djela, potpuno praktična i učinkovita, koja djeluju. Nije potrebna duboka analiza kako bi se otkrilo što se događa kada zamijenimo 10 Božjih zapovijedi drugim normama koje smo mi izmislili. Dogodi se katastrofa kada zanemarimo svoje podrijetlo i svoju sudbinu, kada lažemo ili klevećemo, kada krademo, ako smo pohlepni, kada loše mislimo o drugima, kada preziremo otčinsku vlast, kada se koristimo svojim tijelima bez poštovanja, kao da smo igračke itd. Sve ono trulo što se nalazi oko nas rezultat je toga što smo se »drogirali« teorijama lažnih mesija, i zato što smo u praksi primijenili njihove lažne prijedloge. Umjesto toga, ondje gdje kršćanstvo nije bilo teorija nego konkretan način života, utemeljen na ljubavi prema bližnjemu, na temelju propovijedanja Isusa Krista, rezultat je vidljiv očima onih koji to žele vidjeti. Raspravljanje je gubljenje vremena. Umjesto da raspravljamo, prepiremo se i argumentiramo, moramo prijeći u praksu i onda će se rezultati sami pokazati. To nije intelektualna rasprava, to je nešto mnogo dublje: postoji razlika u načinu življenja vlastitoga postojanja u smislu vječnoga života ili načina življenja kao da je sve apsurdni prolaz ovim svijetom, bez podrijetla i odredišta, s ciljem osvajanja materijalnoga teritorija, koji lebdi u ništavilu. Potrebno je više vjere za vjerovanje u apsurd, u nedostatak razloga, nego za prihvaćanje dokaza stvorenoga univerzalnoga poretka. Ali inzistiram na tome da nije riječ o intelektualnoj raspravi. To je osobna, vitalna rasprava koja se rješava u intimnosti svakoga ljudskoga srca. Ostavimo li sve to na teorijskoj razini, to je komotna opcija da bismo izbjegli osobnu obvezu. Tko želi znati istinu o Bogu, ima samo jedan mogući put: početi ga ljubiti i početi ljubiti druge kao djecu istoga Otca. Na taj se način rješavaju sve teorijske rasprave: učinimo da naša ljubav bude djelotvorna.