SPASENJE KAO BOŽJI DAR Darujemo jer se Bog učinio darom za nas

Foto: Shutterstock | Spasenje je jedan od najvećih Božjih darova

U ovom razdoblju intenzivnijega darivanja nije se teško izgubiti u planovima i mislima kako svojim najbližima uljepšati život malim znacima pažnje. Nerijetko u ta planiranja uložimo puno vremena kako bismo ih iznenadili i obradovali. Kada razmišljamo o darivanju u kršćanstvu, prva pomisao često su »najpoznatiji« darovi svetih Triju kraljeva – zlato, tamjan i smirna. No mi smo u ovom broju odlučili posvetiti se svemu što nam je Bog darovao i o tim darovima – o kojima često i ne razmišljamo – pišemo vam u više tema. Tako pišemo o slobodi kao daru – daru potpune slobode koji nam je darovao Krist, kao i o slobodnoj volji koja nam je darovana još od postanka svijeta. Pišemo vam i o daru obitelji i obiteljske ljubavi, o zamisli zajednice koja nam je darovana kako bismo se osjećali sigurno, voljeno i cijenjeno. Pišemo vam i o različitosti razumijevanja darova koje nam Bog pruža – kako su i mučeništvo i patnja, na kraju krajeva, Božji darovi. Pišemo vam i o spasenju, o daru u čijem se tumačenju koristimo riječima pape Franje, a jedan od Božjih darova koji smo također željeli istaknuti jest i dar mira koji posebno slavimo u povodu Svjetskoga dana mira. Naravno, nismo isključili ni spomenute »najpoznatije« darove i darovatelje, nego smo istaknuli važnost njihova čina i približili vam zašto je darivanje Triju kraljeva Kristu bilo toliko posebno i važno.

Obitelj – snaga zajedništva

Kao što znamo, obitelj je temeljna zajednica društva. I to zajednica iz koje potječe svaki čovjek, zajednica iz koje je potekao i naš Kralj – Isus Krist. Kada pak razmišljamo o obitelji, znamo da ona ne podrazumijeva isključivo roditelje i djecu, nego i bake i djedove. U širem smislu tu je i bliža rodbina, a neki svojom »obitelju« smatraju i svoje prijatelje. Činjenica je zapravo da smo svi potekli iz neke zajednice s kojom smo krvno povezani. Obitelj nas oblikuje, usmjerava, mijenja, a ljubav i međusobno uvažavanje koje proizlaze iz te zajednice nas jačaju.

Kao što znamo, obitelj je temeljna zajednica društva. I to zajednica iz koje potječe svaki čovjek, zajednica iz koje je potekao i naš Kralj – Isus Krist.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici »Obiteljska zajednica« (Familiaris consortio) definirao je obitelj kao zajednicu koja je utemeljena na ljubavi, a sastoji se od bračnih drugova, muža i žene, roditelja i djece te rodbine. Ljubav koju Ivan Pavao II. spominje snaga je koja obitelj vodi prema zajedništvu, koje počinje od sakramenta ženidbe kada se muškarac i žena sjedinjuju i Kristovom milošću tvore nove zajedništvo. Djeca su nastavak toga zajedništva i čine kršćansku obitelj koja obogaćuje i ostvaraje, po riječima pape Ivana Pavla II., crkveno zajedništvo te se obitelj stoga naziva »kućnom Crkvom«. No ni jedna obitelj na svijetu nije ista. Kao što je napisao Lav Nikolajevič Tolstoj, »sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način«. Dakle, svaku obitelj prate nesuglasice, napetosti, sebičnost među njezinim članovima, neshvaćenost i tomu slično. No treba se ugledati na svetu Obitelj i u njezinim članovima tražiti neiscrpnu ljubav i vjeru koja uz Božji zagovor, ali i duh žrtve koji spominje papa Ivan Pavao II., može nadvladati izazove koji snađu obitelj. Zato očuvajmo vrjednote kršćanske obitelji u kojoj prevladava zajedništvo i ljubav iznad svega.

Mir nadilazi ljudska očekivanja

Bog čovjeku i svijetu daje mir, »ta neopozivi su darovi i poziv Božji« (Rim 11, 29). Mir kao jedan od plodova Duha Svetoga dolazi od Boga i nadilazi zemaljska očekivanja. Donosi novu stvarnost, koja zahvaća sve dijelove života. Mir Božji duhovno je otajstvo koje ujedinjuje žrtvu križa s obnoviteljskom snagom uskrsnuća.

Upravo se u miru kao Božjem daru u potpunosti prikazuje prisutnost Kneza mira – Božja prisutnost. Samo u Bogu čovjek može pronaći istinski, unutarnji mir i smiriti svoje srce. »Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: Mir tebi!« (Psalam 122, 6-9). Mir treba i mora odjekivati svijetom, ne samo riječima, nego i djelima. Za razliku od mira, nemir čovjeka tjera na bijeg, a Bog nas poziva da ne bježimo od Božjega grada – Jeruzalema. Stvoreni smo za život u zajedništvu Crkve i u današnjem svijetu nemira, Crkva je pozvana biti zajednica u kojoj svi mogu pronaći mir koji dolazi od Boga. Stoga nemojmo se opirati daru Gospodinovu jer mirom u svijetu i opraštanje postaje moguće. Na taj način dijelimo mir s drugima. No ako u nama ne postoji istinski Božji mir, ne ćemo ga moći pronaći u drugom. Isto tako, nije moguće zadržati mir Božji samo za sebe, nego ga treba pružiti i drugomu. Samo će tad mir Božji moći odjekivati svijetom.

Pismom pape Pavla VI. objavljenim 1968. godine, 1. siječnja slavimo Svjetski dan mira. Svijet treba odgajati kako bi ljubio, gradio i branio mir koji je utemeljen na istini, pravdi, slobodi i ljubavi. Mir stoga treba imati ulogu istinskoga poslanja i povjerenja u otajstvenu snagu Kristova križa i uskrsnuća u današnjem svijetu.

Bogojavljenje i tri mudraca
Tri su mudraca prva spoznala Isusovu važnost

Blagdanom Bogojavljenja ili svetih Triju kraljeva slavimo Božju objavu čovječanstvu u ljudskom liku kad su se Isusu u betlehemskoj štalici došla pokloniti tri mudraca. Da, tri mudraca, jer oni nigdje u Svetom pismu nisu spomenuti kao kraljevi, nego su se za njih rabili razni izrazi poput mudraca, svećenika ili pak čarobnjaka, a prorok Izaija kaže: »A tebe obasjava Jahve i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja« (Iz 60, 2-3) te tako vjerojatno usmjerava daljnji put tih svetih triju kraljeva.

Oni su zapravo bili predstavnici poganskih naroda koje je Bog pozvao u svoje kraljevstvo, objavio im je rođenje Spasitelja svih ljudi, a oni su mu se došli pokloniti. Simbolično, najčešće se prikazuju kao muškarci u različitoj životnoj dobi: kao mladić, zreo muškarac i starac, te različitih boja kože kako bi predstavljali razdoblja čovjekova života i tri kontinenta: Melkior Europu, Baltazar Afriku, Gašpar Aziju. Donijeli su i tri dara – zlato, tamjan i mirtu, to jest smirnu. Isus je kao Bog dobio tamjan, mirta mu je darovana kao čovjeku, a zlato je dobio kao kralj. Danas se relikvije svetih Triju kraljeva nalaze u katedrali u Kölnu u Njemačkoj.

Običaj vezan uz blagdan Triju kraljeva jest blagoslov vode, a predstavnik kuće nekada je tu vodu nosio kući i blagoslivljao dom te se ona nije smjela prolijevati, a danas dan prije blagdana svećenik blagoslivlja vodu koju okupljeni vjernici tada nose kućama. Također, nekada je cijela obitelj dočekivala svećenika kako bi – kako se kaže u sjeverozapadnoj Hrvatskoj – stigao s »križecom«, odnosno u blagoslov obitelji i doma. U današnje vrijeme mnogo je manje obitelji koje u punom sastavu dočekuju svećenika, a i u blagoslov se kreće ranije zbog sve većega broja ljudi. No sama je tradicija, valja podsjetiti, i dalje vezana uz pohod Triju kraljeva novorođenomu Kralju, Spasitelju svijeta.

Za slobodu nas Krist oslobodi!
Slobodna volja ultimativni je Božji dar

Božji darovi uvijek se odlikuju unutarnjom ljepotom. Božji cilj nije razmetljivo pokazivanje raskoši i razbacivanje slavom, nego Bog djeluje preko nas, na načine koji prolaze neopaženo, a i kada nas daruje, čini to toliko »suptilno« da ni na koji način, osim unutarnjega zadovoljstva i zahvalnosti u molitvi, darivanje ne odstupa od naše svakodnevice. Jedan od ovozemaljskih Božjih darova kojim se svakoga dana koristimo, a o njemu rijetko razmišljamo u kontekstu mogućega ograničenja, jest sloboda, odnosno slobodna volja. Mogli bismo reći da je najveći Božji dar ljudima, osim vječnoga spasenja, upravo sloboda.

Kada razmislimo o istinama naše vjere, uočavamo da Bog kao svemoguć, sveznajući i sveprisutan u svakom trenutku može odabrati i oduzeti nam slobodu. No zbog njegova povjerenja u nas, zbog povjerenja u dobrotu ljudskih bića koja unatoč svemu većinom odabiru činiti dobro, naša sloboda ostaje netaknuta. No slobodna volja ultimativni je dar koji smo dobili od Boga. Njegova roditeljska, otčinska briga svejedno je prisutna, Riječ nas vodi, zajednica nas čuva, no na kraju dana kada se svaki pojedinac suoči sam sa sobom, može činiti što god želi. Kada bi Bog »ispravljao« ljudska djela, to jest upravljao njima oduzimajući im slobodnu volju, to više ne bi bio roditeljski, nego manipulativni, »uplitački« čin. Ta za slobodu smo stvoreni, a za slobodu od smrti Krist je patio, kao što piše u Poslanici Galaćanima: »Za slobodu nas Krist oslobodi. Budite dakle postojani i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!« (Gal 5, 1-6). I temeljna misao te poslanice koju nam piše sveti Pavao izvrsno je usmjerenje: Ne skrivajte se u zakonima i običajima i iza njih, ne opravdavajte mlakost i nezainteresiranost. Stvoreni smo slobodni, kako bismo slobodno činili dobro.

Spasenje kao Božji dar

U jeku slavlja Kristova rođenja vrijeme Bogojavljenja, a i početak nove godine, prilika je da promislimo o spasenju kao Božjem daru. Značenje je Bogojavljenja u tome što iz njega učimo koliko je Božja ponuda jednostavna i demokratična – Bog poziva sve ljude, bez iznimaka, da upoznaju njegova Sina Isusa, da mu povjeruju i po njemu prime spasenje. U tom duhu pred novorođenoga Isusa dolaze i tri kralja ili mudraca s istoka, koji predstavljaju sve ostale poganske narode, kulture i religije tada poznatoga svijeta u čije se ime oni dolaze pokloniti novorođenomu Kralju. U razumijevanju spasenja prije svega je potrebno razlikovati s njime povezano otkupljenje. Svojom smrću na križu Isus je otkupio čovjeka i ljudima otvorio vrata raja nakon što ih je zatvorio grijeh naših praroditelja. No iako je otkupljen, za spasenje nije dovoljan samo Bog, potreban je i čovjek. Kako je više puta slikovito istaknuo papa Franjo, spasenje nije nešto što se može kupiti, niti prodati: ono je besplatan Božji dar koji, da bi došao do nas, traži poniznost te meko i poslušno srce. Zato se predokus spasenja nalazi u ovozemaljskom životu jer će ga ovdje kušati svatko tko prihvati Božju ponudu i započne ustrajanje u hodu na putu do spasenja. Da bi se ono ostvarilo, potrebna je i ustrajnost do kraja. Dakako, ne smijemo zaboraviti da je i vjera sama po sebi uronjena u određenu životnu stvarnost, a to znači da je ona zahtjevna i u konkretnim okolnostima, pa je i ustrajnost također Božja milost. No ni u tom slučaju čovjek nije oslobođen izbora – na njemu je ponovno hoće li biti otvoren u primanju te milosti do kraja, hoće li i u svojim obiteljskim, školskim, fakultetskim, radnim i drugim stvarnostima u koje je uronjen osluškivati, tražiti i spoznavati Božju volju. Ni za tri mudraca nebesko svjetlo zvijezde nije bilo jedini izvor informacija na putu prema novorođenomu Isusu – oni su se obraćali ljudima, propitkivali pismoznance i svećenike da bi spoznali Božje naume i pronašli što su tražili.

Nerazumljiva Božja logika

Darivanje u nama najčešće pobuđuje pozitivne emocije. Ono je znak nečije brige o nama, ali i iskaz ljubavi. Ljudsko se darivanje ponekad svodi na materijalne stvari, ali darovi mogu biti i nematerijalne, to jest duhovne prirode. Takvim nas darovima obogaćuje upravo Bog, ali njegova je logika sasvim drugačija od ljudske te je zbog toga i često neshvatljiva. Stoga zajedno s vama u ovom broju rubrike razmišljamo i o patnji kao Božjem daru. Zvuči poput oksimorona i u potpunoj je suprotnosti s našim poznavanjem Boga kao Boga ljubavi. Ipak i patnja je, kao što ćemo vidjeti, put koji Bog stavlja pred nas kako bi oplemenio našu dušu i pripravio je za vječno putovanje.

Darivanje u nama najčešće pobuđuje pozitivne emocije. Ono je znak nečije brige o nama, ali i iskaz ljubavi. Ljudsko se darivanje ponekad svodi na materijalne stvari, ali darovi mogu biti i nematerijalne, to jest duhovne prirode.

Mnogi se od nas tijekom života barem u jednom trenutku susreću s nekim oblikom patnje. Ona je nešto što svi želimo zaobići te o njoj čak odbijamo i razmišljati. Ljudska logika tako teži konstantnoj sreći i radosti, ali Božja je logika ipak jača od naše i zbog toga neizbježna. Prihvatiti patnju kao Božji dar uistinu je teško, ali ona je način na koji Bog pročišćava našu dušu kako bi nas učinio poniznima i spremnima za velike stvari, tj. vječni život. Upravo se kroz patnju Bog želi proslaviti, a to je pokazao i u Isusu Kristu. Kristova patnja postaje uzor svih patnja, ali istodobno je i iskaz najveće ljubavi. Patnja nas isto tako poziva da na trenutak zastanemo i odmaknemo se od svakodnevnih, nepotrebnih briga koje nas muče i sprječavaju da u potpunosti izgaramo jedni za druge. Zahvaljujući njoj, približavamo se jedni drugima, a potom i Bogu, što našu vjeru čini još snažnijom. Božja patnja stoga ima svoj plemeniti cilj, ali teško je shvatljiva iz ljudske perspektive. Ipak, nakon nekoga vremena djelomično nam postane jasno da nas je neka patnja oplemenila i ojačala za nove životne avanture. Tada shvatimo da su Božji planovi ipak bolji od naših te da nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti svoj križ i nositi ga jer jaram je Njegov sladak, a breme lako (Mt 11, 30).

Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec

IZVORGlas Koncila br. 1/2020.
Prethodni članakNOVA SIJEČANJSKA PRILIKA Usredotočenost na ekološka pitanja
Sljedeći članakUZ TAKOZVANU »KNJIGU ISTINE« Smijemo li blatiti druge, pa i Papu?