SPECIJALIST ORTOPEDIJE I TRAUMATOLOGIJE STJEPAN ĆURIĆ SVOJOM INOVACIJOM MOGAO BI UNAPRIJEDITI »NOŠENJE GIPSA« NAKON OZLJEDA Ljepota koju pruža medicina može se eventualno mjeriti s umjetnošću

Odlučii su iskoristiti drvnu masu kao sastavni dio nove imobilizacije umjesto »plastičnoga gipsa« i time su znatno pojeftinili proizvod

Na području ortopedije i traumatologije nedavno je Europski patentni ured zaštitio inovaciju liječnika specijalista ortopedije i traumatologije Stjepana Ćurića koji djeluje pri KBC-u Sestara milosrdnica u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj u Zagrebu. Dr. Ćurić je s timom suradnika umjesto gipsa osmislio uporabu drvne mase kao sastavnoga dijela nove imobilizacije. Trideset trogodišnji dr. Ćurić govori o mogućnostima života i napredovanja liječnika i mladih stručnjaka u Hrvatskoj te o inovaciji za koju su dobili rješenje o inovativnosti.

»Daleko sam još od uspjeha, tek smo na početku jedne priče, a svi mi uključeni u nju vjerujemo da će biti uspješna«, rekao je dr. Ćurić. »Drago nam je da smo dobili patentna prava za ideju jer se samim time dobiva potvrda za trud i rad. To je dosta rijetko u Hrvatskoj, godišnje bude oko 5-6 pozitivnih mišljenja EPO-a i to obično dobiju tvrtke s milijunskim proračunima, a mi smo mali start-up gotovo bez novca, ali smo uspjeli uz puno rada i odricanja.«

Kako pomoći majci sa slomljenom rukom?
Dr. Stjepan Ćurić

»Moje područje medicine je ortopedija i traumatologija i u svakodnevnom radu s bolesnicima primijetio sam da im gips stvara teškoće pri svakodnevnom nošenju. Mogu reći da se prijelomni trenutak dogodio jedne zimske večeri 2015. godine kada je u ordinaciju ušla mlada majka sa slomljenom rukom. Njoj je bilo teško održavati higijenu i previjanje djeteta s gipsanom longetom, no alternativna rješenja u smislu ‘plastičnoga gipsa’ bila su joj preskupa i tada su joj zasuzile oči zbog situacije u kojoj se našla. Tu sam večer do jutra razmišljao o rješenju za takvu situaciju. S partnerom, profesorom dr. Janošem Kodvanjem sa Strojarskoga fakulteta u Zagrebu tražio sam to rješenje. Kako moj brat ima tvrtku koja se bavi preradom drva, odlučili smo iskoristiti drvnu masu kao sastavni dio nove imobilizacije i time smo znatno pojeftinili proizvod, koji smo poslije još usavršili. Za proizvod i njegov način primjene ove smo godine dobili rješenje EPO-a o inovativnosti. Svakako zahvaljujem i našemu patentnomu zastupniku Željku Biharu bez kojega taj uspjeh ne bi bio moguć.«

Za inovatore ne postoje teškoće, nego izazovi

Ortoped i traumatolog dr. Ćurić ističe da je cilj da uskoro svatko tko je ozlijeđen može sebi priuštiti taj proizvod. »I u razgovoru s investitorima u proizvodnju to ističemo kao jednu od želja. Neki nas shvate, a neki gledaju na to samo kao na priliku za zaradu, iako je puno veći uspjeh nekoga učiniti sretnijim za vrijeme prijeloma i ozljede. Uglavnom, sad smo u fazi ozbiljnih razgovora s investitorima i nadamo se da ćemo uskoro imati prvu seriju gotovoga proizvoda i da će korisnici biti zadovoljni.«

Na upit da protumači kako prepoznati inovacije i kako ih kapitalizirati, dr. Ćurić navodi: »Inovacija i ideja uvijek ima, one su najljepši dio i pokretač života. Iz jedne ih se rodi još njih desetak. Ma ja bih rekao da ne postoje teškoće, nego samo izazovi za inovatore. Najveća bi pogrješka ili teškoća bila ako tko ide nešto smišljati da bi brzo zaradio, što je sklizak teren jer inovacija zahtijeva vrijeme i upornost.«

»Prijelomni trenutak dogodio se jedne zimske večeri 2015. godine kada je u ordinaciju ušla mlada majka sa slomljenom rukom. Njoj je bilo teško održavati higijenu i previjanje djeteta s gipsanom longetom, no alternativna rješenja u smislu ‘plastičnoga gipsa’ bila su joj preskupa i tada su joj zasuzile oči zbog situacije u kojoj se našla. Tu sam večer do jutra razmišljao o rješenju za takvu situaciju.«

Zanimljivo je da je svoju inovaciju razvijao u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a s njima je razvijena robotska neuronavigacija. O tome kaže: »Strojarstvo i medicina se nadopunjuju, moj partner je prof. Janoš Kodvanj koji se bavi eksperimentalnom mehanikom, a naše kretanje može se objasniti pomoću mehanike, tako da ima puno dodirnih točaka. Današnji je svijet osuđen na multidisciplinarno razmišljanje, jedno područje samo ne može pokriti sve aspekte razvoja bilo kojega proizvoda te je veoma važno što više povezivati znanost i svakodnevnu primjenu.«

I rat je utjecao na poziv medicine

»Rođen sam u Vinkovcima 1987. godine, prve godine života proživio sam u Tordincima u idiličnoj obiteljskoj atmosferi maloga slavonskoga sela«, navodi dr. Ćurić u svom predstavljanju. »No tada je počeo rat i iako sam bio trogodišnjak, ta su ratna razaranja i stalna seljenja utjecala na moj profesionalni i osobni put i razvitak. Usprkos tim teškim vremenima, roditelji su se trudili meni i bratu omogućiti lijepo djetinjstvo tako da nam u biti nije ništa nedostajalo. U Vinkovcima sam završio osnovnu i srednju školu i uvijek ističem da sam se rodio u najstarijem naselju u Europi jer često zaboravljamo koliko možemo biti ponosni na povijest naših predaka. Sve u svemu mogu reći da sam imao lijepo i zanimljivo djetinjstvo. Poslije srednje škole otišao sam u Zagreb na studij medicine, potom specijalizaciju iz ortopedije i traumatologije te sad skupa sa suprugom gradim, nadam se, neku novu i bolju budućnost. Više nisam u Slavoniji, ali Slavoniju, Vinkovce i Tordince uvijek nosim u srcu i često se vraćam onamo.«

Živjeti u Hrvatskoj je povlastica

O tome zašto je odabrao studirati medicinu i ostati u Hrvatskoj rekao je: »Medicina je poziv. Smatram da medicina izabere čovjeka, a ne on medicinu. Ljepota koju pruža medicina ne može se mjeriti s drugim poslovima, možda eventualno s umjetnošću. To kažem jer jednom kad čovjek postane liječnik, on je to 24 sata na dan i svakodnevnim odlaskom s posla ne završava njegova obveza kao liječnika prema društvu, uostalom za to smo i položili zakletvu. U medicini većinom postoji samo jedna šansa za pravu odluku, ona stalno napreduje i stalno čovjeka tjera na nova učenja i promišljanja, čovjeka drži mentalno mladim i ne da mu da se ulijeni. Zahvalan sam na tom pozivu i svaki dan se trudim opravdati svoju ulogu kao liječnika. Drugo, živjeti u Hrvatskoj je povlastica, nažalost konstantno crnilo u medijima ponekad navede čovjeka da posumnja u to i drago mi je vidjeti da su pojedini mediji počeli s objavom pozitivnih priča iz Hrvatske jer to je ono što nam treba. No živjeti u Hrvatskoj podrazumijeva i odgovornost i često padamo na tom ispitu. Odgovornost za domovinu traži od nas da stalno stvaramo nova rješenja kako bismo unaprijedili društvo i svijet oko nas, pozvani smo iskoristiti svoje talente ma koliko ih god imali. Mislim da će uskoro doći vrijeme kada će novinari pitati mlade zašto su uopće napustili Hrvatsku.«

Nije grijeh otići za svoj narod

Upravo s toga stajališta dr. Ćurić gleda na mlade liječnike koji se usavršavaju i ostaju u Hrvatskoj, tj. vraćaju se među svoj narod. »Pozitivno gledam i na one koji ostaju i na one koji odlaze jer brinuti se za zdravlje svoga naroda može se i kroz razne centre izvrsnosti diljem svijeta gdje se stvaraju nova znanja, a na pojedinom je liječniku odgovornost, bio on u Hrvatskoj ili u svijetu, učiniti dostupnim ta znanja svomu narodu. To ne vrijedi samo za liječnike, nego za sve struke. Nije grijeh otići van, dapače i sam sam bio na usavršavanju u Njemačkoj u Sveučilišnoj bolnici ‘Charite’ u Berlinu i znanja i vještine koja sam stekao tamo pomažu mi u svakodnevnom radu s bolesnicima u Hrvatskoj.«

Hrvatski liječnici u svjetskom vrhu

U nizu se mogu nabrajati hrvatski liječnici koji su radili ili rade iskorake poput aktualnih prof. dr. Darka Chudyja, prof. dr. Kreše Dolića i prof. dr. Ante Ćorušića. Priključuje im se mladi val kao što je dr. Ćurić. Time se potvrđuje da su hrvatski liječnici ukorak sa svjetskim postignućima, štoviše, u odnosu na sredstva koja se izdvajaju, uvjete u kojima djeluju, čak su u svjetskom vrhu. »Drago mi je zbog svakoga međunarodnoga uspjeha Hrvatske jer su time i našoj inovaciji neizravno vrata više otvorena. Često zaboravljamo koliko smo mi mala država i relativno mlada u političkom smislu državnosti pa nismo prepoznatljivi izvan regionalnih okvira. Nekomu vani oznaka ‘Made in Croatia’ nije nikakvo jamstvo kvalitete i na svima nama je da to promijenimo. Ipak smo mi narod s dugom poviješću i s velikim brojem znanstvenika i inovatora čiji su izumi mijenjali svijet. Svoju inovaciju predstavio sam na nekoliko znanstvenih skupova i institucija i zasad su uvijek bili pozitivni rezultati. A na naše liječnike može biti ponosan cijeli naš narod, sad u pandemiji vidimo njihovu požrtvovnost i želju da pomognu bolesnicima, svakodnevno, bespogovorno ugrožavaju svoje živote kako bi pomogli slabima i bolesnima. Uz takve liječnike naš se narod ne treba brinuti, ali mora biti odgovoran za svoje zdravlje i za zdravlje svojih bližnjih.«

Talenti i odgovornost pobjeđuju strah

Neovisno o struci, o tome koliko je tu obitelj podrška, kako gleda na društvene vrijednosti obitelji, zdravstva, školstva, Crkve, inovator dr. Ćurić zaključuje: »Obitelj je temelj svega, ona je mirna luka nakon napornoga dana na nemirnom moru života. Obitelj mi daje snagu za životne izazove i neizmjerno sam zahvalan Bogu na njima. Što se tiče ostaloga opet ću ponoviti da je odgovornost najvažnija, moramo biti odgovorni prema svomu društvu. Bilo da se radi o liječnicima, profesorima, novinarima, inovatorima, svećenicima, ma bilo kome, ne smijemo se skrivati u udobnost života i apatiju, pozvani smo iskoristiti svoje talente i tada nema straha za budućnost Hrvatske i našega naroda.«

IZVORGlas Koncila br. 43/2020.
Prethodni članakUMJETNIK ZORAN LUCIĆ PAPI POKAZAO KRIŽNI PUT NA LJUSKAMA JAJA Papinski blagoslov za stvaranje neponovljivih djela
Sljedeći članakOTVORENO – ZATVORENO Trgovi kao simboli sadašnjega doba