Nedavnom je presudom američkoga Vrhovnoga suda zabrana pobačaja od tabu-teme postala predmetom žestokih rasprava diljem svijeta, pa tako i u Europi. Naime, nakon što je u javnost početkom lipnja »procurio« nacrt odluke kojom je oborena presuda u slučaju »Roe protiv Wadea« Europski ga je parlament osudio već u rezoluciji od 9. lipnja, a odluku su s negodovanjem dočekali i brojni čelnici europskih zemalja. Što se sve nakon povijesne presude za obranu nerođenoga života može očekivati u Hrvatskoj, ali i u Europskoj uniji, razjašnjava Mislav Barišić, koji radi kao specijalist za europske politike i istraživanja pri bruxelleskom uredu udruge Svjetski savez mladih, već 10 godina prisutne i u Hrvatskoj.
Upravo se ta organizacija, osnovana 1999. pri Ujedinjenim narodima, zbog američke presude ovih dana suočava i s neviđenim pritiskom u Europskom parlamentu, gdje 20 godina zagovara temeljna ljudska prava, uključujući i pravo na život od začeća do prirodne smrti. »Samo četiri dana nakon donošenja presude osam zastupnika iz parlamentarne skupine RENEW Europe predvođenih Samirom Rafaelom poslalo je zahtjev predsjednici Roberti Metsoli za zabranom pristupa Parlamentu svim predstavnicima, kako ih nazivaju, ‘radikalno konzervativnih protupobačajnih organizacija’«, objašnjava Barišić. Premda to pismo nema pravnu snagu, ono ipak ocrtava prevladavajuće stajalište o pobačaju u Europskom parlamentu, a isto se može reći i za nedavne rezolucije o ograničenju pobačaja u SAD-u, ali i u Poljskoj. »Bez obzira na svoju pravnu neobvezivost, rezolucije imaju utjecaj zbog težine institucije koja ih donosi. One se mogu rabiti i u tumačenju postojećih zakona i propisa, a sigurno će se rabiti i u donošenju novih javnih politika propisa. No najvažnije je da se na taj način utječe na javno mnijenje i na smjer djelovanja svih drugih institucija Europske unije«, upozorava Barišić.
Sadašnji saziv Parlamenta, čiji rad prati upravo bujica rezolucija, spomenutim je istupima ujedno dobrano prekoračio svoje ovlasti. Uređenje pobačaja u Europskoj je uniji, naime, pitanje nacionalnoga, a ne europskoga zakonodavstva, a uplitanje Europskoga parlamenta u američko pravosuđe nije samo nelegitimno, nego i apsurdno, naglašava Barišić. »Neovisnost pravosuđa jedna je od temeljnih vrjednota Europske unije i suvremene civilizacije. Svojim pozivima američkim saveznim državama da promijene konkretne zakone o pobačaju Parlament si čini medvjeđu uslugu jer se predstavlja kao aktivističko tijelo koje zanima isključivo ideologija, a ne kao institucija koja ozbiljno komunicira s državama u Uniji i izvan nje«, zaključuje.
Inicijativa da se nizu udruga uskrati pravo govora u Europskom parlamentu znak je, kaže, upravo ideološkoga bijega od objektivne rasprave o pobačaju utemeljene na znanstvenim podatcima. »Malta je jedina europska zemlja u kojoj je pobačaj u potpunosti zabranjen, a nije zabilježila ni jednu trudničku smrt u posljednjih 10 godina. Istodobno stopa smrtnosti majki u Poljskoj koja ima vrlo strogo ograničenje pobačaja iznosi 2 : 100 000 živih poroda, što znači da je znatno manja od stope u, primjerice, Francuskoj, koja osim bolje gospodarske situacije ima i mnogo liberalniji zakon o pobačaju«, navodi, upozoravajući i na svjetske trendove. »Samo trećina država članica Ujedinjenih naroda dopušta pobačaj na zahtjev, a čak 84 posto svih država na svijetu izrazito ograničava pristup pobačaju nakon 12. tjedna trudnoće.«
Premda mediji uzbunjuju javnost napisima da su žene diljem svijeta sve ugroženije nedostatkom pobačaja – do mjere da Amerikanke trenutačno uspoređuju s Ukrajinkama izloženima spolnomu zlostavljanju ruskoga agresora – upravo izvješća UN-a pokazuju da se »pomak unazad« u vezi s pobačajem posljednjih godina zbio samo u Poljskoj, Nikaragvi i SAD-u, ističe Barišić. No pobačajnim je aktivistima i to previše. »Istraživanje ‘Guttmacher Institutea’, koji je vrlo utjecajan u krojenju globalnih politika za pobačaj, tvrdi da se u svijetu godišnje zabilježi 121 milijun neželjenih trudnoća, a ukupni broj rođenih godišnje iznosi oko 140 milijuna. Od spomenutoga 121 milijuna neželjenih trudnoća oko 61 posto završava pobačajem, a proklamirani je cilj da tako završe sve neželjene trudnoće. To bi godišnje značilo još 50 milijuna pobačaja u svijetu, odnosno smanjenje broja rođenih za trećinu«, napominje.
Da nije riječ tek o teoriji urote pokazuju i u ožujku objavljene smjernice o pobačaju Svjetske zdravstvene organizacije koje nalažu ne samo dekriminalizaciju pobačaja, nego i njegovu potpunu deregulaciju. »SZO snažno preporučuje svim državama svijeta da urede pobačaj tako da bude dostupan iz bilo kojega razloga u bilo kojem dijelu trudnoće. To je toliko radikalno stajalište da se s njim ne bi složila ni većina ljudi koji su inače za pobačaj jer bi to značilo omogućavanje pobačaja sve do zadnjega dana trudnoće, i to bez ikakvih zakonskih restrikcija«, objašnjava Barišić.
Na pitanje kako je uopće moguće da krovna zdravstvena institucija donese takve preporuke Barišić upozorava na spregu politike i ideologije. »Što su donositelji odluka u institucijama udaljeniji od ljudi koji ih mogu birati, smijeniti i konkretno utjecati na njih svojim stajalištima, to se te institucije više zatvaraju u ideološke čahure u kojima može carevati radikalizam. Nažalost, ljudi se često trebaju sami sudariti s tim ideološkim zidom kako bi shvatili da međunarodne organizacije nisu nebitne i da je važno u njima sudjelovati, predstavljati svoje ideje i boriti se za svoja stajališta.« Defetistički se odnos u Hrvata može zamijetiti i prema europskim institucijama, primjećuje. »Ljudi na europske odluke samo odmahnu rukom, kao da se na njih može samo gunđati, ali ih se mora prihvatiti, a mnogo smo otvoreniji za kritiku prema našemu Saboru i Vladi.«
Dok jednu polovicu SAD-a vjerojatno čeka daljnje otvaranje pobačaju, a drugu njegovo znatnije ograničavanje, na hrvatskoj i europskoj razini mogu se očekivati pojačani pritisci pobačajne ideologije, predviđa Barišić. »Bez obzira na odluku Vrhovnoga suda, kojoj se državni vrh predvođen predsjednikom Bidenom jasno usprotivio unatoč svojoj proklamiranoj katoličkoj orijentaciji, SAD i dalje može praktički neograničenim sredstvima financirati pobačaj i kampanje za njegovu legalizaciju pod krinkom borbe za ženska prava. To se može očekivati u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. A moguće je i da će porezni obveznici Europske unije morati znatnije financirati pobačaje, s kojima se velik dio građana ne slaže«, zaključio je, ističući da američki preokret Europi ipak donosi i nadu.
»Ova je presuda pokazala da se stare pogrješke mogu ispraviti, ali i da se prava ne mogu tek tako izmišljati.« Pravo na pobačaj ne poznaje, naime, ni jedan pravni dokument koji priznaju međunarodni sudovi, pa tako ni Europska konvencija o ljudskim pravima, zbog čega je i moguće ograničiti pobačaj u zemljama članicama. I premda ograničavanje pobačaja nije jedini cilj kojemu treba težiti – kako ističe sugovornik, ključ je u jačanju obiteljskih politika – iz žustrih se reakcija diljem svijeta vidi da ono nešto ipak mijenja. Barišićevo je objašnjenje te pojave vrlo jednostavno. »Pobačaj je pitanje temeljnoga odnosa prema čovjeku i njegovu dostojanstvu.«
