U godini 2018. teološka i duhovna literatura hrvatskoga govornoga područja dobila je još jednu knjigu koja promišlja o mjestu Blažene Djevice Marije u crkvenoj teološkoj misli i u vjerničkoj praksi. Riječ je o knjizi »Marija u otajstvu Krista i Crkve« dr. Mladena Parlova. Autor knjige, redoviti profesor dogmatike na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i urednik teološkoga časopisa »Crkva u svijetu«, rado se odazvao pozivu Glasa Koncila da u povodu svetkovine Velike Gospe s čitateljima podijeli svoja promišljanja o Marijinu otajstvu i o interpretaciji nekih aktualnih zbivanja u svjetlu Marijina uznesenja.
DR. PARLOV: Smatram da je Bl. Djevica Marija jednostavno dio identiteta vjernika katolika. Govor o Mariji i životni odnos s Marijom za nekoga su tko se smatra katolikom i na katolički način živi kršćansku vjeru jednostavno neizostavni. Protestanti nažalost malo drugačije poimaju ulogu Bl. Djevice Marije u povijesti spasenja. Oni, naime, smatraju da je ona izvršila svoje poslanje time što je svijetu dala Spasitelja. I tu bi otprilike njezina uloga prestala. Za nas katolike to nije dostatno. Mi smatramo da se njezina uloga nastavlja kroz cijelu povijest Crkve. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« kaže da Mariji pripada uloga »Majke u redu milosti« (LG 61). Dakle, u životu Crkve, kroz čitavu povijest, Mariji pripada uloga Majke.
Uostalom, svake nedjelje kad na misi molimo vjerovanje, ispovijedamo svoj kršćanski katolički identitet. U tom pak vjerovanju također ispovijedamo da je naš Spasitelj, Gospodin Isus Krist, »rođen od Djevice Marije«. Marija, dakle, pripada pologu vjere, pa se i s toga najužega teološkoga gledišta mora govoriti o Mariji.
DR. PARLOV: Sigurno da je u katoličkom teološkom govoru, a i u pobožnosti, tijekom stoljeća, posebno u prvim desetljećima 20. stoljeća, a još više u godinama nakon proglašenja dogme o uznesenju Bl. Djevice Marije 1950. godine, bilo pretjerivanja. Naime, zbog nedovoljno razvijene pneumatologije, tj. teološke razrade nauka o Duhu Svetom, često se Mariji, odnosno njezinoj ulozi u životu Crkve, pripisivalo čak i ono što pripada Duhu Svetomu, primjerice rađanje vjernika na život vječni, njihov egzistencijalni preporod i slično.
Ispravan govor o Mariji mora poći od Svetoga pisma. Sveto pismo je, kaže Drugi vatikanski koncil, duša čitave teologije, pa tako i mariologije. Drugi vatikanski koncil donosi i neke kriterije za ispravnu mariologiju. Osim biblijske utemeljenosti koju smo spomenuli, kao kriteriji spominju se i antropološko, ekumensko i pastoralno usmjerenje.
No za nas katolike govor o Mariji nikad nije samo teologija, akademski govor o ulozi Marije u povijesti spasenja, nego je on za nas životni govor; nije samo mariološki, nego i marijanski. To znači da, dok s jedne strane govorimo o Mariji, mi s njom pokušavamo uspostaviti osoban odnos: odnos duhovne djece s njihovom duhovnom Majkom. Od Marije dakle učimo, Mariji se molimo, na Marijinu se liku nadahnjujemo. Zato je Marija za nas katolike neizmjerno važna.
DR. PARLOV: Dobro je, i prema tome treba težiti, da teološki diskurs o Mariji i marijanska pučka pobožnost budu komplementarni, tako da jedno područje utječe na drugo, i radi uzajamne korekcije. Evo jednoga primjera koji svjedoči da je vjernički život ponekad ispred teologije. Teologija prvih stoljeća, naime, nije znala kako pomiriti istinu o Marijinoj bezgrješnosti, tj. da je Marija bez ikakva počinjena grijeha, i nauk o sveopćem Kristovu otkupiteljskom djelu. Drugim riječima, kako su se na Mariji mogli ostvarivati plodovi Kristova otkupljenja prije nego što se ono povijesno i vremenski ostvarilo po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Teologija je za to pronašla rješenje tek stoljećima kasnije, a tek je 1854. godine proglašena dogma o bezgrješnom začeću Bl. Djevice Marije. No pobožan je puk to uvijek vjerovao: Marija je »panaghia«, »sva sveta«.
Jednako je tako vjera Božjega puka dala odlučujući impuls i za drugu noviju dogmu o Mariji, onu o uznesenju u nebesku slavu koja je izravno povezana sa svetkovinom koju sada slavimo. Božji puk, vođen osjećajem vjere, odnosno pod vodstvom Duha Svetoga, Učitelja sve istine, najprije je vjerovao, a teologija je tek poslije dala ljudskomu razumnu plauzibilna objašnjenja, što i jest zadaća teologije.
No s druge su strane ponekad mariološki diskurs i marijanska praksa, dakle pučka pobožnost prema Mariji, u raskoraku. Znalo se dogoditi da se u toj pobožnosti pretjera, da se od Marije stvara neka božica, polubožica, ženski bog, dakle nešto za što nema temelja u Svetom pismu i u pologu kršćanske vjere. Teologija, u ovom slučaju mariologija, pozvana je tu davati usmjerenje i biti korektiv. Drugi vatikanski koncil poziva na zdrav pristup te upozorava da se treba čuvati svakoga krivoga pretjerivanja, čemu je sklona marijanska pobožnost, ali i »umne skučenosti«, čemu je sklona teologija.
DR. PARLOV: Primjer da takva umna skučenost može imati vrlo loše posljedice imamo u sjevernim zemljama zapadne Europe, gdje su nekoć cvale marijanske pobožnosti, gdje su se mnogi veliki samostani nazivali Marijinim imenom, gdje se i sada uzdižu njoj posvećene bazilike, katedrale i crkve, a sada se marijanska pobožnost gotovo ugasila. Proces toga gašenja nije krenuo od puka, nego od siromašnoga govora o Mariji. Kad je teološki govor o Mariji siromašan, ili ga čak nema, kad to traje desetljećima ili čak stoljećima, onda uloga Bl. Djevice Marije polako nestaje i iz svijesti vjernika. Kardinal Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svojoj knjizi intervjuu s Vittorijem Messorijem »Razgovor o vjeri« kaže da je tek kad je došao u Rim shvatio svu dubinu značenja pobožnosti prema Mariji. On u tom kontekstu kaže – govorim parafrazirano – da je ostao iznenađen time što u zemljama Mediterana ni jedna hereza nije uspjela uhvatiti ozbiljnijega korijena. Zašto? On tvrdi da je to zbog izrazite pobožnosti prema Mariji.
DR. PARLOV: Neke procese možda jasnije možemo sagledati s veće povijesne udaljenosti. Stoga ću navesti jedan dalji primjer. Nakon otkrića Latinske Amerike crkvene su strukture ulagale silne napore u pokrštavanje novootkrivenih naroda. Ponekad se to, nažalost, činilo i na krive načine, silom, često čak i, u sprezi s vlastima, služeći se bogohulnim ubojstvima. Rezultati, i zbog načina na koji se provodila kristijanizacija, bili su gotovo nikakvi. No nakon Gospina ukazanja u Guadalupeu 1531. godine u nekoliko je desetljeća tridesetak milijuna ljudi prihvatilo kršćanstvo bez ikakve prisile.
Svojevrsni znak vremena – nekomu to može biti čudno – jest i to što marijanska pobožnost cvjeta u moderno i postmoderno doba, kad se čini da je »ratio« pobijedio, da nema više mjesta za religioznu sentimentalnost i da će upravo ljudski razum demaskirati ljudsku potrebu za nekakvom nebeskom majkom. No ukazanja, od Rue du Back u Parizu preko La Salettea i Lurda pa do Fatime – a tu bih ubrojio i događanja u Međugorju – pokazuju da u vjernicima svakoga naraštaja postoji neutaživa žeđ za transcendentnim, za nadnaravnim, za božanskim. A tu se Marija predstavlja kao posrednica, kao ona koja može razumjeti potrebe svakoga ljudskoga srca, svakoga naraštaja.
DR. PARLOV: Gospa se ukazuje kao »morena«, kao tamnoputa, sa simbolikom koja je u srcu tih ljudi i tih naroda Južne Amerike. Oni »Morenu« prepoznaju kao onu koja im donosi ono za čime oni u dubini svojega bića tragaju. To nam rječito govori baš o posredničkoj majčinskoj ulozi Marije u Crkvi. Ona se pojedinoj kulturi, pojedinomu narodu, približava na način njima shvatljiv, njima dostupan. Nije se u Guadalupeu ukazala na isti način na koji se ukazala u Lurdu, nego sa sasvim drugačijim simboličkim i kulturnim jezikom. Riječ je u najdubljem smislu o inkulturaciji kršćanske vjere koja je univerzalna, a opet svakomu dopušta da bude ono što jest, da ostvari ono najbolje od svojega identiteta.
DR. PARLOV: Crkva je zajednica u kojoj, zato što su u njezinoj hijerarhiji muškarci, prevladava muški element. No upravo Marijin lik ne dopušta Crkvi da postane samodostatna, da prevlada muški element koji je sklon strukturama, organizaciji, logici, planiranju, djelovanju, programiranju radi programiranja. Opasnost je svih struktura da izgube iz vida konkretne ljude, da im oni postaju brojevi. Marija upućuje Crkvu da ne zanemari drugu stranu, pozivajući je da bude Crkva koja je okrenuta čovjeku, koja prepoznaje potrebe, koja prepoznaje trenutak, koja prepoznaje siromaštvo, koja hita u pohode Elizabeti, koja vidi da »vina nemaju« i odmah djeluje. Ako se »Petrova Crkva« bavi strukturama, onda se »Marijina Crkva« bavi ljudima i uvijek podsjeća Crkvu da je naviještanje kraljevstva Božjega ljudima jedini stvarni razlog postojanja Crkve u svijetu. Dakako, Crkva je zemaljska pa joj je Petrova dimenzija potrebna, ali ne može ni bez Marijine dimenzije, kao što ne može ni bez Ivanove, tj. karizmatske dimenzije.
DR. PARLOV: Problem je kad se službe u Crkvi percipiraju kao vlast. No ako se vlast percipira kao služenje, onda problema nema. Žena ne može biti svećenik u Crkvi jer Gospodin to nije tako zamislio. No koja su dva lika najsnažnije obilježila povijest Crkve, pa i čovječanstva u 20. stoljeću? Po meni su to Majka Terezija i Ivan Pavao II. Jedna redovnica i jedan prvosvećenik. Tko je bio veći, važniji? To samo Bog znade. No oboje su odigrali silnu ulogu za Crkvu, kršćanstvo i svijet. Majka Terezija je pokazala da ne mora biti svećenik, ne mora biti na oltaru, ne mora donositi crkvene zakone i propise i davati direktive dikasterijima Svete Stolice da bi odigrala veliku ulogu za Crkvu i čovječanstvo. Kao što ni Marija nikada nije željela zauzeti Petrovo mjesto, premda je veća od Petra.
DR. PARLOV: Dogma Marijina uznesenja u nebesku slavu govori o Marijinu uskrsnuću. To uskrsnuće, ta proslava odnosi se na cijelu Marijinu osobu, na dušu i na tijelo. Cijela je Marija u nebeskoj slavi. Dakako, na temelju te istine možemo razvijati cijelu lepezu govora o odnosu prema ljudskoj osobi, tijelu te prema zemaljskim stvarnostima općenito. Pogled na Mariju otkriva nam koliko je čovjek velik, da čovjek nije određen da se valja u blatu, nego je određen da po milosti Božjoj bude uzdignut u nebeske visine, zajedno sa svojim tijelom, kao čitava osoba i zajedno s drugim ljudima.
Katolički mislilac Jacques Maritain u katolički je svjetonazor uveo važan diskurs koji mi se čini vezan uz ovo pitanje. Prema njemu govor o pravima pojedinaca odraz je suvremenoga mentaliteta koji je izgubio transcendentnu perspektivu. Ustrajući na individualnim pravima, što je danas slučaj, toga se pojedinca zatvara u obzorje ovozemnoga, ovosvjetskoga i oduzima mu se perspektiva transcendentnoga, oduzima mu se »uznesenje« o kojem govorite, mogućnost da nadiđe ono što ga sputava. Na neki mu se način, kao surogat stvarnomu ispunjenju, nude nova prava: reprodukcijska, spolna, ekonomska… Maritain stoga predlaže da se radije govori o osobi i o pravima osobe. Jer kad se govori o osobi, onda se govori o pojedincu, ali o pojedincu kao biću odnosa: odnosa prema drugima koji počiva na temeljnom odnosu, odnosu prema Bogu. Govor o osobi, dakle, otvara perspektivu vječnosti.
Problem čovjeka bez perspektive vječnosti jest da ostaje sam. Može imati sva prava, ali nema smisla i nema zajedništva. A gdje toga nema, nema ni istinskoga radovanja životu, nema ni istinskoga ljudskoga napretka. Zato se ljudske stvarnosti koje nemaju perspektive vječnosti prije ili kasnije urušavaju.
Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.
DR. PARLOV: Mislim da ne bismo nikada trebali pristati na neke katastrofične poglede na našu sadašnjost i našu budućnost. Promatrana ljudskim očima, ona se ne čini svijetlom. No čovjek snuje, Bog određuje. Kao narod prolazili smo i kroz gora razdoblja. Sjetimo se turskih vremena i »reliquiae reliquiarum«. Vjerujem da kao kršćani moramo uvijek buditi nadu, pa ni noviji val iseljavanja mladih ljudi i obitelji ne treba uzeti tragično. Ali ni neozbiljno i olako. Moramo to shvatiti kao ozbiljan i hitan poziv da u Hrvatskoj stvorimo uvjete barem približno jednake onima koje naši iseljenici nalaze u drugim zemljama. Ako u tome uspijemo, vjerujem da će se proces preokrenuti.
Dakle, kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost. Jer posljednju riječ ima Bog. Upravo nam je Marija u tome najbolji primjer. Priprosta mlada djevojka iz Nazareta svojim »da« Bogu preokrenula je sudbinu svijeta. Poput nje, svatko od nas, na kojem god položaju bio, treba osluškivati Božji glas i reći mu »da«. »Ta Bogu ništa nije nemoguće.« Upravo nam Marija u svojem hvalospjevu »Veliča« progovara o tome kako je Bogu stalo do čovjeka i da Bog čak ne oklijeva uprljati svoje ruke blatom ovoga svijeta. I on to trajno čini. On silne obara s prijestolja, a uzvisuje neznatne, gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne. Marijin je Bog duboko zainteresiran za procese u svakom društvu. U takvoga Boga Marija vjeruje, s takvim Bogom surađuje i takav Bog i nas poziva na izgradnju boljega društva i boljega svijeta. Stoga mi tu posebno pada na pamet poziv koji papa Franjo često upućuje mladim ljudima, da ne gledaju na život »s balkona«, nego da se aktivno angažiraju u stvaranju boljih uvjeta za vlastitu budućnost.
