SPOZNAJE ANDREA RIEUA, NIZOZEMSKOGA »KRALJA VALCERA« »Da nema moje obitelji, bio bih na dnu«

Maestro André Rieu, »kralj valcera«, glasoviti violinist i voditelj najvećega privatnoga orkestra na svijetu

Nizozemski violinist i voditelj Orkestra »Johann Strauss«, najvećega privatnoga orkestra na svijetu, maestro André Rieu prvi je put u sklopu svoje svjetske turneje pred brojnom publikom nastupio u Zagrebu u četvrtak 15. lipnja te time potvrdio zašto ga se naziva »kraljem valcera«. Zagrebačku je publiku počastio i vrlo dojmljivom izvedbom hrvatske pjesme »Dobro mi došel, prijatel«, uz koju je pjevalo razdragano mnoštvo od oko deset tisuća posjetitelja. Svečarskomu ozračju zagrebačkoga koncerta pridonijelo je i to što se upravo toga dana navršilo 30 godina od prve probe njegova orkestra koji je svoj glazbeni put započeo probom u hladnoj dvorani mjesne škole u Maastrichtu, rodnom gradu maestra Rieua.

Riječ je o izvođaču klasične glazbe koji, nesumnjivo, stoji na vrhu mnogih ljestvica, o čemu govore podatci o prodanih 40 milijuna glazbenih albuma ili brojka od 600 tisuća ljudi pred kojima uživo godišnje nastupi, a ako se tomu broju pridodaju milijuni ljudi koji prate njegove koncerte preko malih televizijskih i velikih kinoekrana, onda se o njegovoj popularnosti ne treba previše govoriti.

Smatram da je za svaki narod iznimno važno čuvati baštinu! Važno je pjevati pjesme svojoj djeci. Važno je učiti narodne pjesme u školama. Važno je učiniti glazbu sastavnim dijelom života jer ona čovjeka uči o njegovoj povijesti, tradiciji i prošlosti.

Maestro Rieu rođen je prije 67 godina u nizozemskom gradu Maastrichtu u mnogočlanoj glazbenoj obitelji kao jedan od šestero braće i sestara (kada je to na zagrebačkom koncertu spomenuo, publika je spontano s oduševljenjem zapljeskala), odrastao je u krilu Katoličke Crkve, i ponosno ističe da je u sretnom braku više od 40 godina, otac je dvojice sinova te djed petero unučadi. Na razgovor za Glas Koncila rado je pristao uoči zagrebačkoga koncerta, na koji je stigao iz Ljubljane, a za kojim su slijedili koncerti u Budimpešti i Beču. 

Ključ je u harmoniji
Maestro Rieu, dopustite nam najprije zahvaliti Vam što ste unatoč svom vrlo zgusnutom rasporedu pronašli vremena za razgovor za Glas Koncila. Velika je čast ugostiti osobu s tako velikim glazbenim iskustvom.

MAESTRO RIEU: Zadovoljstvo je moje! Istinski se veselim vašim pitanjima i priznajem da sam vrlo uzbuđen što prvi put nastupam u Hrvatskoj.

Čitajući Vaš vrlo dojmljiv profesionalni životopis, ističete nešto što nije baš uobičajeno u biografijama velikih svjetskih umjetnika: Andre Rieu je 40 godina u braku, otac je i djed. Pitanje se možda komu može učiniti uobičajenim i donekle otrcanim, no vrlo je važno postaviti ga i zbog svih koji žele izgraditi karijeru u bilo kojem području. Kako je moguće usporedno zadržati profesionalni i obiteljski sklad? Možete li reći koje Vas to vrjednote vode kroz život?

MAESTRO RIEU: Prvo što mi pada na pamet kad je o vrjednotama riječ jest harmonija: dokle god postoji harmonija između obiteljskoga i profesionalnoga života, sve je dobro. Upravo je harmonija ključ svega što čovjek čini tijekom svojega života. No jednako su važni ljubav, poštovanje, gorljivost i naporan rad – i to sve zajedno s radošću, povjerenjem i vjerovanjem. Ali, također je važna odgovornost.

Kad bolje promislim, imam dvije obitelji za koje snosim veliku odgovornost: moju veliku obitelj čini na neki način moj orkestar i svi ostali zaposlenici, ljudi s kojima dijelim sve naše tuge i radosti. Naime, zajedno mnogo putujemo pa se osjećamo kao velika obitelj.

Moju pak malu obitelj čine moja supruga, djeca i unučad. Neizmjerno volim svoju suprugu jer da nema nje, mojih sinova i prekrasne unučadi, zacijelo bih bio negdje na dnu. Oduvijek sam se želio oženiti ženom s kojom ne samo da ću biti sretan, nego s kojom ću moći zajedno raditi. Marjorie i ja sve radimo zajedno. Moj mlađi sin Pierre potpredsjednik je moje tvrtke, i vrlo je zauzet u svemu što se tiče poslovanja, a osnovao je i dvije nove tvrtke: »André Rieu putovanja« i »Djelić čarolije«, koja je zadužena da se u kinodvoranama diljem svijeta prenose naši koncerti. Stoga su njih oboje vrlo uključeni u poslovanje. Moj stariji sin Marc je slikar. Prekrasno je imati još jednoga umjetnika u obitelji! Nastojim na oba područja, i profesionalno i u obitelji, davati onoliko pažnje koliko svako to područje zaslužuje: godišnje nam je cilj održati 100 koncerata, a treba izdvojiti vrijeme za probe i snimanja nosača zvuka.

I najzad, ne smijemo zaboraviti na radost i sreću u životu: svi koji smo na sceni nastojimo se čitavo vrijeme zabavljati i dokle god postoji taj osjećaj da nam je zabavno to što radimo, ne ćemo odustati od nastupanja jer izvođenjem glazbe ljude diljem svijeta želimo učiniti sretnima.

»Istina je da sam želio postati svećenik«
Svojedobno ste isticali da ste, dok ste bili mladić, željeli postati katolički svećenik. Ako uzmemo u obzir da je svećenik dušobrižnik, čovjek koji »vodi duše«, postoji li ikakva sličnost u vođenju orkestra i, u određenom smislu, vođenju tisuća duša koje diljem svijeta dolaze na Vaše koncerte?
MAESTRO RIEU: Možda postoji sličnost. Prije nego što koncert počne, čini se da nitko u publici ne poznaje osobu pokraj koje sjedi ili stoji. No nakon posljednjega izvedenoga bisa ljudi često grle jedni druge, a smatram da je tomu uvelike pridonijela glazba koju smo izvodili. Istina je da sam želio postati svećenik kad sam bio vrlo mlad, no onda sam otkrio žene pa sam zaključio s tim pozivom (smijeh).
No glazba je uvijek igrala ključnu ulogu u mojem životu. Smatram da je glazba umjetnost koja najviše može dodirnuti srca ljudi. I uvijek kada izvodim glazbu za svoju publiku, otvaram svoje srce. Kad me pitaju koja je tajna moga uspjeha, odgovarajući razmišljam o načinu na koji moj orkestar i ja stvaramo glazbu. Ne sviramo samo note, nego sviramo svim svojim srcem. I svećenik koji ljudima progovara iz čitavoga svojega srca mnogo je bliži vjernicima nego onaj koji možda samo bezosjećajno čita liturgijske tekstove. Ja osobno nisam dušobrižnik svoje publike, ne vodim njihove duše, ali publiku činim sretnom. Dobivam pisma od ljudi koji su bili na koncertu u kojima nerijetko svjedoče da im je bilo potrebno dva tjedna da se vrate u kolotečinu zbog radosti i poleta koji su doživjeli. Tajna je u komunikaciji. Iako je posve drukčije ozračje u crkvi za vrijeme mise i tijekom mojega koncerta, u određenom smislu zajedničko im je to što se stvara zajedništvo.
Presudan utjecaj katoličke vjere na život
Možete li nam reći što za Vas osobno, za Vas kao obiteljskoga čovjeka, ali i kao umjetnika, znači Vaša povezanost s katolištvom?

MAESTRO RIEU: Katolištvo je iznad svega igralo vrlo važnu ulogu u mojem odrastanju i imalo je važan utjecaj na moj cjelokupni život. Odgojen sam u katoličkoj vjeri, a i gotovo su svi u Maastrichtu katolici. U dobi od 5. do 11. godine pjevao sam u crkvenom zboru. I želim poručiti roditeljima: treba slati djecu u zborove jer to je najbolje što mogu učiniti za njihovu glazbenu edukaciju. Divne me uspomene vežu uz razdoblje pjevanja u crkvenom zboru. Sjećam se nezaboravnoga prizora iz djetinjstva kad smo izvodili veliku Haydnovu misu. U jednom trenutku zrake sunca prošle su kroz predivno oslikane vitraje, deset je svećenika bilo slijeva, a deset zdesna, tamjan je bio posvuda. To ozračje tako me se dojmilo da ga nikada ne ću zaboraviti. Postojala je i redovnica u mojem djetinjstvu koja me često držala za ruku dok smo šetali, a i danas mogu osjetiti kako sam ponosan bio u tim trenutcima. I danas rado rabim crkvene simbole na svojim koncertima, na primjer motive anđela ili crkvene arhitekture u pozadini, a izvodim i sakralnu glazbu poput Händelove Aleluje.

U našoj obitelji moja supruga Marjorie i ja nastojimo odgajati djecu da budu ljubazni prema svima i da poštuju svako ljudsko biće. Otac moje supruge je Židov, tako da nastojimo poštivati i sve drugačije utjecaje. Iako više nisam katolik u »kleričkom« smislu, njegujem kršćanske vrjednote. I iako zbog činjenice da dosta vremena provodim na putovanjima i turnejama nisam redovit na nedjeljnim misnim slavljima, povremeno odlazim u crkvu. Moj sin Marc studirao je povijest arhitekture i umjetnosti te mi je istaknuo ljepotu zagrebačke katedrale, koja je doista veličanstvena građevina. 

U crkvama više glazbe i više pjevanja!
Katolištvo je iznad svega igralo vrlo važnu ulogu u mojem odrastanju i imalo je važan utjecaj na moj cjelokupan život. Odgojen sam u katoličkoj vjeri, a i gotovo su svi u Maastrichtu katolici. U dobi od 5. do 11. godine pjevao sam u crkvenom zboru. I želim poručiti roditeljima: treba slati djecu u zborove jer to je najbolje što mogu učiniti za njihovu glazbenu edukaciju.
Što po Vašem mišljenju glazba govori o Bogu? Može li koncert u određenom smislu biti i religiozno iskustvo?

MAESTRO RIEU: Za vrijeme svojega dječaštva bio sam ministrant, a kasnije sam pjevao i u dječačkom zboru pa smo doista mnogo vremena provodili pjevajući u crkvama. U obitelji smo odrastali uz Crkvu, moj je otac bio dirigent simfonijskoga orkestra i sva moja braća i sestre sviraju jedan ili više instrumenata. Da, postoje trenutci kada na poseban način osjećam da postoji povezanost između glazbe i duhovnosti u religioznom smislu. Ipak, ne bih se usudio reći da su moji koncerti religiozno iskustvo: mnogo se emocija javlja tijekom mojih koncerata, i možda bi se za neke od njih moglo reći da potiču religiozna iskustva. Tijekom izvođenja moje glazbe čovjek se može smijati, plakati, plesati, pjevati – sve je dopušteno. Moja se publika zabavlja. Međutim, crkvena glazba jamačno može produbiti religiozno iskustvo. U crkvama bi trebalo biti daleko više glazbe! Više glazbe i više pjevanja! 

San o cijelom svijetu koji pleše valcer
U Vašem djelovanju, slobodno se može reći, kao glazbenika svjetskoga glasa, postoji vrlo dragocjena posebnost: dojam je da Vaša glazba ne donosi podjele među ljudima. Kako se dolazi do toga da se svi u dvorani, na trgu ili stadionu, bez obzira na stupanj svojega obrazovanja ili materijalno stanje, osjećaju jednako vrijednima i povezanima, a glazbu osjećaju kao svoju?

MAESTRO RIEU: Želio bih s Vama podijeliti sljedeće zapažanje. Prošle su godine na našim koncertima pod otvorenim nebom u Maastrichtu središnji gradski trg ispunili posjetitelji iz 79 zemalja svijeta. Budući da preko interneta možemo vidjeti u kojim su sve zemljama svijeta ljudi kupovali karte, doznali smo da su došli odasvuda, čak i s otočja Fidži. Glazba, poput športa, povezuje ljude. Iznimno ponosnim čini me upravo to što su se brojna prijateljstva među ljudima počela rađati baš tijekom mojih koncerata. Ljudi se, naime, osjećaju povezano jer dijele iste osjećaje. Glazba, a napose instrumentalna glazba, jedna je od onih posebnih vrsta umjetnosti kojoj ne trebaju riječi da bi ju brojni ljudi razumjeli. A uza sve to, dolazi i čarobni ritam valcera.

Prisjećam se, nakon što bi završio redoviti dio koncerta, moj bi otac zajedno sa svojim orkestrom za bis izveo valcer i tada bi se počelo događati nešto prekrasno: publika, koja je do tada čitave večeri apsolutno mirno sjedila na svojim sjedalima, počela se njihati s lijeva na desno. Isprva, kad sam tomu svjedočio bio sam zadivljen, no nakon nekoliko puta počeo sam tražiti objašnjenje i shvatio sam da je upravo ta glazba, taj tročetvrtinski ritam valcera u stanju očarati publiku. Nakon mnogih godina studiranja na glazbenom konzervatoriju odlučio sam posvetiti se valcerima i snivao da će jednoga dana čitav svijet plesati uz zvuke valcera koji će izvoditi moj orkestar. Moja publika, i moj orkestar i ja – nalazimo se na jednom mjestu samo s jednim ciljem: da provedemo nezaboravnu večer. Do toga se dolazi izvođenjem predivne glazbe, predivnih melodija, ali uvijek tako da se ljude može pogledati u oči. Moja mi majka uvijek govori: »Nemoj toliko gledati ljude u oči!« Ali baš to činim. Povezujem se s ljudima i vidim sve što se događa u publici. Zato, treba biti oprezan! (smijeh)

»Sam prema sebi budi istinit«
Glasoviti talijanski tenor, danas pokojni Giuseppe di Stefano, rekao je da se netko može zvati profesionalcem tek kada u određenom području djeluje najmanje 20 godina. Mnogo je na pozornicama svijeta bilo zvijezda koje su sjale koju godinu, a onda iščeznule. Neki kažu da se nisu uspjeli zadržati na sceni jer nisu znali reći »ne«. Prema Vašem iskustvu, kada je i u kojim okolnostima za glazbenika nužno reći »ne«?
Prvo što mi pada na pamet kad je o vrjednotama riječ jest harmonija: dokle god postoji harmonija između obiteljskoga i profesionalnoga života, sve je dobro. Upravo je harmonija ključ svega što čovjek čini tijekom svojega života. No jednako su važni ljubav, poštovanje, gorljivost i naporan rad – i to sve zajedno s radošću, povjerenjem i vjerovanjem. Ali, također je važna odgovornost.

MAESTRO RIEU: Dopustite mi citirati Williama Shakespearea, koji u Hamletu kaže: »Sam prema sebi budi istinit.« Glazbenik treba reći »ne« svaki put kada osjeća da nije u redu to što drugi ljudi od njega traže. Treba slušati svoje srce. Ne smije se dopustiti da itko nad ikim vrši pritisak, ali ne smije se dopustiti da itko ikoga obeshrabruje. Mogao bih dugo govoriti o svojim iskustvima kada su me kojekakvi menadžeri pokušali uvjeriti da trebam snimiti album s repertoarom za koji sam bio uvjeren da nije za mene; ili da trebam promijeniti svoj stil tako da na sceni izvodim drukčiju glazbu. No uvijek sam slušao svoje srce. Osluškujem svoje osjećaje, a povrh svega, slušam svoju ženu. Dopustite mi s Vama podijeliti tajnu: u brak treba stupiti s osobom koja supružnika poznaje bolje nego on samoga sebe, s osobom u koju čovjek ima najviše povjerenja.

Uza sve to, važno je i zdravlje. Osobno svakodnevno vježbam uz nadzor športskoga trenera, a pazim i što jedem i kada jedem. Događa se u svemu tome nešto vrlo lijepo. Mnogi članovi mojega orkestra svakodnevno sudjeluju sa mnom u športskim aktivnostima. Sudjelujemo na maratonima, plešemo zumbu u hotelima u kojima odsjedamo… 

»Ne smijemo zaboraviti da nas svijet gleda«
Postoji li recept kako unatoč zamamnim svjetlima pozornice ostati ponizan?

MAESTRO RIEU: Ne razumijem zašto bih se ponašao drukčije sada i bio drukčija osoba od one kakav sam bio mnogo godina? Ne podnosim kad slavne osobe misle da im je sada, kada su ostvarile karijeru, dopušteno činiti što god ih je volja. Ne smijemo zaboraviti da nas svijet gleda i onda kada ne nastupamo na pozornici. Presretan sam što živim u Maastrichtu jer to je jedan od gradova u kojima se žitelji na ulici najnormalnije pozdravljaju. U Maastrichtu nisam »zvijezda« i mogu živjeti vrlo normalan život. Nizozemci su, naime, prilično prizemljeni ljudi (smijeh).

Smatram velikom prednošću to što je moj uspjeh došao u doba kada sam bio odrastao čovjek. Bio sam oženjen, a sinovi su mi bili tinejdžeri. Dakle, imao sam obiteljski život, obitelj mi je davala sigurnost, bila je moja baza. No moram priznati, sve što sam izgradio nije prošlo bez brojnih ožiljaka.

Ove godine slavim 30. obljetnicu djelovanja svojega Orkestra »Johann Strauss«. Priznajem da me taj jubilej čini vrlo ponosnim, ali još sam ponosniji kada vidim da su mnogi glazbenici u orkestru više od 20 godina sa mnom. Naravno, ja sam im šef, ali vidim sebe i kao otčinski lik. Sve radimo zajedno: putujemo istim autobusom, spavamo u istom hotelu, jedemo istu hranu. A kada se vratim kući, kupujem u supermarketu ili na tržnici zajedno sa svima drugima. Smatram da sam skroman, i ne pada mi na pamet skupljati ferrarije ili Rolexove satove. Sve što zaradim ulažem u posao jer želim ljudima koji me okružuju omogućiti dostojan život. Moj je orkestar najveći privatni orkestar na svijetu, a na platnoj listi mi je 110 osoba. To čovjeka mora učiniti poniznim! Jasno, umjetniku je potrebna i određena mjera samopouzdanja, ali priznajem da sam nervozan svaki put prije nego što se popnem na pozornicu. No na sceni sam ista osoba kakva sam i doma.

Iznimno je važno čuvati narodnu baštinu
Postoji snimka Vašega koncerta iz Australije, kada su Vam potekle suze dok ste slušali desetke tisuća ljudi kako pjevaju glasovitu australsku nacionalnu pjesmu »Waltzing Matilda«. Taj prizor izaziva temu postojanja glazbenoga identiteta pojedinoga naroda. Kako danas, u doba globalizma, očuvati glazbeni identitet naroda?
MAESTRO RIEU: Da bi se očuvao glazbeni identitet naroda, ne treba odustati od izvođenja domaće i strane glazbe. Svaki put kad dolazim u posjet nekomu gradu, nastojim pomalo istražiti koja to glazba u tom gradu ljudima mnogo znači. Kao što sam već rekao, glazbi, a posebno instrumentalnoj, ne trebaju riječi da bi ju se razumjelo. Volim kada publika na mojim koncertima pjeva na melodiju svojih pjesama, i potičem to iz poštovanja prema državi u kojoj nastupam. Potpuno sam uvjeren da glazba pripada svima i znam da pjesmu »Waltzing Matilda« vole mnogi neaustralci, ljudi diljem svijeta – jer to je prekrasna melodija. No smatram da je za svaki narod iznimno važno čuvati baštinu! Važno je pjevati pjesme svojoj djeci. Važno je učiti narodne pjesme u školama. Važno je učiniti glazbu sastavnim dijelom života jer glazba čovjeka uči o njegovoj povijesti, tradiciji i prošlosti.
Stari, antički učitelji govorništva poučavali su da samo dobar čovjek smije biti govornik. Može li se to primijeniti i na glazbeni svijet?
MAESTRO RIEU: Postoji stih u njemačkoj narodnoj pjesmi koji kaže: »Odmori se tamo gdje se pjeva. Zli ljudi nemaju pjesama« (Wo man singt, da lass dich ruhig nieder. Böse Menschen haben keine Lieder). Ne mislim da su svi glazbenici dobri ljudi – postoje, jasno, dobri i ne tako dobri ljudi. No uvjeren sam da će biti upamćeni samo oni dobri; oni koji nisu voljeli samo glazbu, nego i ljude.