Nizozemski violinist i voditelj Orkestra »Johann Strauss«, najvećega privatnoga orkestra na svijetu, maestro André Rieu prvi je put u sklopu svoje svjetske turneje pred brojnom publikom nastupio u Zagrebu u četvrtak 15. lipnja te time potvrdio zašto ga se naziva »kraljem valcera«. Zagrebačku je publiku počastio i vrlo dojmljivom izvedbom hrvatske pjesme »Dobro mi došel, prijatel«, uz koju je pjevalo razdragano mnoštvo od oko deset tisuća posjetitelja. Svečarskomu ozračju zagrebačkoga koncerta pridonijelo je i to što se upravo toga dana navršilo 30 godina od prve probe njegova orkestra koji je svoj glazbeni put započeo probom u hladnoj dvorani mjesne škole u Maastrichtu, rodnom gradu maestra Rieua.
Riječ je o izvođaču klasične glazbe koji, nesumnjivo, stoji na vrhu mnogih ljestvica, o čemu govore podatci o prodanih 40 milijuna glazbenih albuma ili brojka od 600 tisuća ljudi pred kojima uživo godišnje nastupi, a ako se tomu broju pridodaju milijuni ljudi koji prate njegove koncerte preko malih televizijskih i velikih kinoekrana, onda se o njegovoj popularnosti ne treba previše govoriti.
Maestro Rieu rođen je prije 67 godina u nizozemskom gradu Maastrichtu u mnogočlanoj glazbenoj obitelji kao jedan od šestero braće i sestara (kada je to na zagrebačkom koncertu spomenuo, publika je spontano s oduševljenjem zapljeskala), odrastao je u krilu Katoličke Crkve, i ponosno ističe da je u sretnom braku više od 40 godina, otac je dvojice sinova te djed petero unučadi. Na razgovor za Glas Koncila rado je pristao uoči zagrebačkoga koncerta, na koji je stigao iz Ljubljane, a za kojim su slijedili koncerti u Budimpešti i Beču.
MAESTRO RIEU: Zadovoljstvo je moje! Istinski se veselim vašim pitanjima i priznajem da sam vrlo uzbuđen što prvi put nastupam u Hrvatskoj.
MAESTRO RIEU: Prvo što mi pada na pamet kad je o vrjednotama riječ jest harmonija: dokle god postoji harmonija između obiteljskoga i profesionalnoga života, sve je dobro. Upravo je harmonija ključ svega što čovjek čini tijekom svojega života. No jednako su važni ljubav, poštovanje, gorljivost i naporan rad – i to sve zajedno s radošću, povjerenjem i vjerovanjem. Ali, također je važna odgovornost.
Kad bolje promislim, imam dvije obitelji za koje snosim veliku odgovornost: moju veliku obitelj čini na neki način moj orkestar i svi ostali zaposlenici, ljudi s kojima dijelim sve naše tuge i radosti. Naime, zajedno mnogo putujemo pa se osjećamo kao velika obitelj.
Moju pak malu obitelj čine moja supruga, djeca i unučad. Neizmjerno volim svoju suprugu jer da nema nje, mojih sinova i prekrasne unučadi, zacijelo bih bio negdje na dnu. Oduvijek sam se želio oženiti ženom s kojom ne samo da ću biti sretan, nego s kojom ću moći zajedno raditi. Marjorie i ja sve radimo zajedno. Moj mlađi sin Pierre potpredsjednik je moje tvrtke, i vrlo je zauzet u svemu što se tiče poslovanja, a osnovao je i dvije nove tvrtke: »André Rieu putovanja« i »Djelić čarolije«, koja je zadužena da se u kinodvoranama diljem svijeta prenose naši koncerti. Stoga su njih oboje vrlo uključeni u poslovanje. Moj stariji sin Marc je slikar. Prekrasno je imati još jednoga umjetnika u obitelji! Nastojim na oba područja, i profesionalno i u obitelji, davati onoliko pažnje koliko svako to područje zaslužuje: godišnje nam je cilj održati 100 koncerata, a treba izdvojiti vrijeme za probe i snimanja nosača zvuka.
I najzad, ne smijemo zaboraviti na radost i sreću u životu: svi koji smo na sceni nastojimo se čitavo vrijeme zabavljati i dokle god postoji taj osjećaj da nam je zabavno to što radimo, ne ćemo odustati od nastupanja jer izvođenjem glazbe ljude diljem svijeta želimo učiniti sretnima.
MAESTRO RIEU: Katolištvo je iznad svega igralo vrlo važnu ulogu u mojem odrastanju i imalo je važan utjecaj na moj cjelokupni život. Odgojen sam u katoličkoj vjeri, a i gotovo su svi u Maastrichtu katolici. U dobi od 5. do 11. godine pjevao sam u crkvenom zboru. I želim poručiti roditeljima: treba slati djecu u zborove jer to je najbolje što mogu učiniti za njihovu glazbenu edukaciju. Divne me uspomene vežu uz razdoblje pjevanja u crkvenom zboru. Sjećam se nezaboravnoga prizora iz djetinjstva kad smo izvodili veliku Haydnovu misu. U jednom trenutku zrake sunca prošle su kroz predivno oslikane vitraje, deset je svećenika bilo slijeva, a deset zdesna, tamjan je bio posvuda. To ozračje tako me se dojmilo da ga nikada ne ću zaboraviti. Postojala je i redovnica u mojem djetinjstvu koja me često držala za ruku dok smo šetali, a i danas mogu osjetiti kako sam ponosan bio u tim trenutcima. I danas rado rabim crkvene simbole na svojim koncertima, na primjer motive anđela ili crkvene arhitekture u pozadini, a izvodim i sakralnu glazbu poput Händelove Aleluje.
U našoj obitelji moja supruga Marjorie i ja nastojimo odgajati djecu da budu ljubazni prema svima i da poštuju svako ljudsko biće. Otac moje supruge je Židov, tako da nastojimo poštivati i sve drugačije utjecaje. Iako više nisam katolik u »kleričkom« smislu, njegujem kršćanske vrjednote. I iako zbog činjenice da dosta vremena provodim na putovanjima i turnejama nisam redovit na nedjeljnim misnim slavljima, povremeno odlazim u crkvu. Moj sin Marc studirao je povijest arhitekture i umjetnosti te mi je istaknuo ljepotu zagrebačke katedrale, koja je doista veličanstvena građevina.
MAESTRO RIEU: Za vrijeme svojega dječaštva bio sam ministrant, a kasnije sam pjevao i u dječačkom zboru pa smo doista mnogo vremena provodili pjevajući u crkvama. U obitelji smo odrastali uz Crkvu, moj je otac bio dirigent simfonijskoga orkestra i sva moja braća i sestre sviraju jedan ili više instrumenata. Da, postoje trenutci kada na poseban način osjećam da postoji povezanost između glazbe i duhovnosti u religioznom smislu. Ipak, ne bih se usudio reći da su moji koncerti religiozno iskustvo: mnogo se emocija javlja tijekom mojih koncerata, i možda bi se za neke od njih moglo reći da potiču religiozna iskustva. Tijekom izvođenja moje glazbe čovjek se može smijati, plakati, plesati, pjevati – sve je dopušteno. Moja se publika zabavlja. Međutim, crkvena glazba jamačno može produbiti religiozno iskustvo. U crkvama bi trebalo biti daleko više glazbe! Više glazbe i više pjevanja!
MAESTRO RIEU: Želio bih s Vama podijeliti sljedeće zapažanje. Prošle su godine na našim koncertima pod otvorenim nebom u Maastrichtu središnji gradski trg ispunili posjetitelji iz 79 zemalja svijeta. Budući da preko interneta možemo vidjeti u kojim su sve zemljama svijeta ljudi kupovali karte, doznali smo da su došli odasvuda, čak i s otočja Fidži. Glazba, poput športa, povezuje ljude. Iznimno ponosnim čini me upravo to što su se brojna prijateljstva među ljudima počela rađati baš tijekom mojih koncerata. Ljudi se, naime, osjećaju povezano jer dijele iste osjećaje. Glazba, a napose instrumentalna glazba, jedna je od onih posebnih vrsta umjetnosti kojoj ne trebaju riječi da bi ju brojni ljudi razumjeli. A uza sve to, dolazi i čarobni ritam valcera.
Prisjećam se, nakon što bi završio redoviti dio koncerta, moj bi otac zajedno sa svojim orkestrom za bis izveo valcer i tada bi se počelo događati nešto prekrasno: publika, koja je do tada čitave večeri apsolutno mirno sjedila na svojim sjedalima, počela se njihati s lijeva na desno. Isprva, kad sam tomu svjedočio bio sam zadivljen, no nakon nekoliko puta počeo sam tražiti objašnjenje i shvatio sam da je upravo ta glazba, taj tročetvrtinski ritam valcera u stanju očarati publiku. Nakon mnogih godina studiranja na glazbenom konzervatoriju odlučio sam posvetiti se valcerima i snivao da će jednoga dana čitav svijet plesati uz zvuke valcera koji će izvoditi moj orkestar. Moja publika, i moj orkestar i ja – nalazimo se na jednom mjestu samo s jednim ciljem: da provedemo nezaboravnu večer. Do toga se dolazi izvođenjem predivne glazbe, predivnih melodija, ali uvijek tako da se ljude može pogledati u oči. Moja mi majka uvijek govori: »Nemoj toliko gledati ljude u oči!« Ali baš to činim. Povezujem se s ljudima i vidim sve što se događa u publici. Zato, treba biti oprezan! (smijeh)
MAESTRO RIEU: Dopustite mi citirati Williama Shakespearea, koji u Hamletu kaže: »Sam prema sebi budi istinit.« Glazbenik treba reći »ne« svaki put kada osjeća da nije u redu to što drugi ljudi od njega traže. Treba slušati svoje srce. Ne smije se dopustiti da itko nad ikim vrši pritisak, ali ne smije se dopustiti da itko ikoga obeshrabruje. Mogao bih dugo govoriti o svojim iskustvima kada su me kojekakvi menadžeri pokušali uvjeriti da trebam snimiti album s repertoarom za koji sam bio uvjeren da nije za mene; ili da trebam promijeniti svoj stil tako da na sceni izvodim drukčiju glazbu. No uvijek sam slušao svoje srce. Osluškujem svoje osjećaje, a povrh svega, slušam svoju ženu. Dopustite mi s Vama podijeliti tajnu: u brak treba stupiti s osobom koja supružnika poznaje bolje nego on samoga sebe, s osobom u koju čovjek ima najviše povjerenja.
Uza sve to, važno je i zdravlje. Osobno svakodnevno vježbam uz nadzor športskoga trenera, a pazim i što jedem i kada jedem. Događa se u svemu tome nešto vrlo lijepo. Mnogi članovi mojega orkestra svakodnevno sudjeluju sa mnom u športskim aktivnostima. Sudjelujemo na maratonima, plešemo zumbu u hotelima u kojima odsjedamo…
MAESTRO RIEU: Ne razumijem zašto bih se ponašao drukčije sada i bio drukčija osoba od one kakav sam bio mnogo godina? Ne podnosim kad slavne osobe misle da im je sada, kada su ostvarile karijeru, dopušteno činiti što god ih je volja. Ne smijemo zaboraviti da nas svijet gleda i onda kada ne nastupamo na pozornici. Presretan sam što živim u Maastrichtu jer to je jedan od gradova u kojima se žitelji na ulici najnormalnije pozdravljaju. U Maastrichtu nisam »zvijezda« i mogu živjeti vrlo normalan život. Nizozemci su, naime, prilično prizemljeni ljudi (smijeh).
Smatram velikom prednošću to što je moj uspjeh došao u doba kada sam bio odrastao čovjek. Bio sam oženjen, a sinovi su mi bili tinejdžeri. Dakle, imao sam obiteljski život, obitelj mi je davala sigurnost, bila je moja baza. No moram priznati, sve što sam izgradio nije prošlo bez brojnih ožiljaka.
Ove godine slavim 30. obljetnicu djelovanja svojega Orkestra »Johann Strauss«. Priznajem da me taj jubilej čini vrlo ponosnim, ali još sam ponosniji kada vidim da su mnogi glazbenici u orkestru više od 20 godina sa mnom. Naravno, ja sam im šef, ali vidim sebe i kao otčinski lik. Sve radimo zajedno: putujemo istim autobusom, spavamo u istom hotelu, jedemo istu hranu. A kada se vratim kući, kupujem u supermarketu ili na tržnici zajedno sa svima drugima. Smatram da sam skroman, i ne pada mi na pamet skupljati ferrarije ili Rolexove satove. Sve što zaradim ulažem u posao jer želim ljudima koji me okružuju omogućiti dostojan život. Moj je orkestar najveći privatni orkestar na svijetu, a na platnoj listi mi je 110 osoba. To čovjeka mora učiniti poniznim! Jasno, umjetniku je potrebna i određena mjera samopouzdanja, ali priznajem da sam nervozan svaki put prije nego što se popnem na pozornicu. No na sceni sam ista osoba kakva sam i doma.
