Hrvatska se dosad nije mogla pohvaliti rangom na ljestvicama sreće, ali u godini pandemije, čini se, doživjela je pravo proviđenje. Tako je u Jutarnjem listu Marina Klepo započela tumačiti rezultate izvješća o osjećaju sreće na svjetskoj razini koje je za UN napravila skupina vanjskih stručnjaka.
Rezultati su pokazali da je među 95 zemalja Hrvatska lani zauzela 23. mjesto, a u razdoblju 2017. – 2019. bila je na 61. mjestu. U prethodnom izvješću, iz 2019. godine, koje je bilo šire i obuhvaćalo je 156 zemalja, Hrvatska je bila na 75. mjestu. »Što je to Hrvatsku izdiglo na ljestvici sreće u godini tako teškoj za cijeli svijet? U opsežnom istraživanju koje se temelji na Gallupovoj anketi prošla je godina donijela promjenu utoliko što su se pitanja postavljala telefonski umjesto licem u lice (prije se tako razgovaralo u tri četvrtine zemalja). Iako je to razlog za oprez pri tumačenju rezultata, autori vjeruju da nije utjecalo na ukupni poredak jer su telefonske ankete bliske većini zemalja. Rezultati upitnika koji se odnose na procjenu života, njegove pozitivne (smijeh i užitak) i negativne sastojke (zabrinutost, tuga) upućuju da su pri vrhu zemlje u kojima je najviše pala učestalost negativnih emocija. Iako izvješće ne daje objašnjenje zašto se percepcija sreće u Hrvatskoj promijenila više nego i u jednoj drugoj zemlji, brojevi pokazuju da je bilo znatno više pozitivnih i znatno manje negativnih emocija, unatoč pandemiji i potresu.
Može se samo pretpostaviti da su upravo ti događaji malo izmijenili životne prioritete i preferencije, u skladu s definicijom da sreća znači imati što izgubiti«, zaključila je novinarka Klepo.
Pandemija je uvelike utjecala i na život hrvatskih školaraca. No nisu samo oni siti svega. Mirela Lilek u Jutarnjem listu piše da je i nastavnicima, najfinije rečeno, dojadila nastava na daljinu. U njoj nastavnici vide uzrok klasičnoga zapuštanja znanja, a mnogi ne sumnjanju da više vrijedi jedan školski sat licem u lice nego deset sati preko mrežnih tehnologija. Rad nije redovit, a takav pristup stvara neznanje, povećava rupe u znanju koje su teško nadoknadive. Komunikacija licem u lice potpuno je nezamjenjiva jer preko nje vidi se mimika dječjega lica, govor tijela, komu je što jasno, komu nije. Na nastavi na daljinu, smatraju, nastavnici čitaju između redova. »O tome kolika je uistinu praznina u đačkom znanju trebalo bi se više čuti u svibnju, po završetku nacionalnoga istraživanja o učincima pandemije i potresa kao uzrocima online nastave. Dotad su poznati rezultati ispitivanja stanja mentalnog zdravlja učenika zagrebačkih škola. Nude odgovor na pitanje: kako su nam zapravo djeca? Nešto što je do covida rijetko tko pitao. Rezultati pokazuju kako se troje od četvero djece u protekloj godini suočilo sa strahom, a 60 posto s anksioznošću u socijalnim situacijama. Dosad je covid preboljelo 11 posto učenika, a 60 posto ih je barem jednom bilo u samoizolaciji«, piše novinarka Lilek. Vrati li se nastava na daljinu, nastavnici već znaju da mogu računati na to da nekoliko učenika u virtualnom razredu ne će biti ni prisutno, a oni im za nepohađanje nastave ne mogu »stisnuti« ni opomenu. »Drugi dio polaznika elektroničkoga školovanja, koje neke podsjeća na sumnjive online studije raširene svijetom, pokupit će dobre ocjene, katkad dobrim dijelom zaslugom rada roditelja. Ocjene skupljene na online nastavi postale su, kažu u školama, odraz rada ili nerada roditelja.« No otvara se izazov i u budućnosti: »Kakve će novopridošlice najesen dobiti gimnazije, a kakve će isproducirati fakultetima, bolje je ne znati.«