U posljednje se vrijeme u medijima sve češće pojavljuju slike katastrofa, prirodnih nepogoda, ratova, bolesnih i umirućih ljudi po cijelom svijetu, ali i u vlastitom okruženju. Čak i stariji osjećaju napetost, strah ili nelagodu nakon ružnih vijesti. Djeci je još teže jer tek od desete godine mogu ispravno obraditi vijesti i pojmiti ih kao novinarski prilog. Djeca i adolescenti obrađuju poruke potpuno različito, ovisno o njihovoj dobi i spolu. Mala djeca često ne pokazuju strah od prikazanih slika jer ih još ne razumiju u potpunosti. Kako odrastaju, plaše se jer razumiju što se prikazuje.
I stajalište i ponašanje roditelja također igraju ulogu u tome kako djeca reagiraju na vijesti. Ako majka ili otac mirno sjede ispred vijesti i gledaju ih bez osuđujućih komentara, i djeca ostaju mirna. Međutim, ako je i samo jedan roditelj paničan ili ljut zbog poruke ili gunđa na političare, ta će se emocija proširiti i na djecu budući da roditeljski strah povećava djetetovu nesigurnost. Ipak, roditelji ne bi trebali skrivati vlastite strahove, ali im se ne bi smjeli prepuštati i tako svoj strah prenijeti izravno na djecu. Inače djeca imaju osjećaj da su odrasli koji bi se trebali brinuti o njima i štititi ih i sami bespomoćni. Postoji i strah da će se nešto slično dogoditi njima ili njihovim roditeljima. Posebno mlađa djeca ugrađuju strašne slike u vlastiti život i osjećaju se ugroženo. Stoga je bolje da roditelji procijene kritičnu situaciju što objektivnije i bez dodatnih nagađanja o strašnim posljedicama.
Kako onda razgovarati s djecom o ružnim vijestima? Prije svega važno je doznati ono što dijete već zna. Koje je slike vidjelo, što ga plaši, što ga posebno zaokuplja, gdje su otvorena pitanja? Ovisno o dobi dijete će biti zainteresirano za različite aspekte poruke. Nije dobro jednostavno ispričati svojemu djetetu sve što roditelji znaju o određenoj temi jer bi ih to moglo zbuniti ili dodatno uplašiti. Važno je da djetetov osjećaj straha i tuge roditelji shvate ozbiljno.
Ne treba smirivati ili umanjivati osjećaje vlastite kćeri ili sina, nego treba ozbiljno shvatiti dijete i njegove osjećaje.
Većinu vremena, nakon što doznaju loše vijesti, djeca žele upoznati način da sami procijene opasnost. Stoga su ciljani razgovori o onome što su vidjeli važni za mlađu djecu u osnovnoj školi. Roditelji mogu ukloniti strahove djeteta tako da mu objasne da će se lokalnomu stanovništvu pomoći i da će policija sve dovesti u red. Za stariju djecu od oko deset godina slušanje je najbolja pratnja. Potrebno je da roditelji dopuste djetetu da ispriča svoje doživljaje i da ohrabrujuće razgovaraju s djetetom, u skladu s djetetovim potrebama. Dobro je odgovoriti na moguća pitanja ili, ako je potrebno, zajedno se s djecom informirati na internetskim stranicama prilagođenim djeci ako roditelji sami nemaju odgovore na određena pitanja.
Djeca se ne mogu dobro informirati u formatima vijesti namijenjenim odraslima jer se tamo mogu očekivati slike koje nisu prikladne za djecu, jer su zastrašujuće i uznemirujuće zbog njihova eksplicitnoga, brutalnoga prikaza. Za odrasle se te slike uglavnom lakše podnose i stoga su opravdane u kontekstu izvještavanja. Ako je moguće, treba pratiti dječje emisije, u kojima su aktualni događaji predstavljeni primjereno djeci, gdje je objašnjeno na način koji je lako razumljiv, a ilustrirano je shemama i stripovima prilagođenim djeci. Vijesti primjerene djeci objašnjene su djeci u kontekstu i za njih nije potrebno nikakvo predznanje.
