Zahtijevajući odricanje od izvanrednih mističnih pojava Mistični naučitelj ne želi reći da one ništa ne vrijede i ničemu ne služe pa ih zato treba odbacivati nego, naprotiv, želi da se postigne učinak koji je Bog htio dajući viđenja, nagovore i sl. Drugim riječima, on želi uvjeriti osobe da će tako postupajući imati veće koristi i napredovati mnogo sigurnije u duhovnom životu (2 U 16, 11 sl).
Izvanredne pojave prolazne su stvarnosti koje Bog daje nekim osobama ako smatra da im je to potrebno za njihov duhovni napredak, ali ne daje ih zato da ih osoba prihvaća i da se vezuje uz njih nego zato što se u toj fazi duhovnoga života ona »sadržina duha« koju Bog želi priopćiti ne može primiti »mimo uporabe osjetilnih utisaka«, kao što su lokucije, viđenja i sl. (2 U 17, 9).
Distanciranost u odnosu na izvanredne fenomene također čuva osobu od zabluda. Jer, osim što takve pojave mogu biti od Boga, često su također plod vlastite podsvijesti, autosugestije i fantazije, a nije zanemariv ni utjecaj Zloga, kojemu je svojstveno da se »oblači u anđela svjetla«, te nailazi na »otvorena vrata« i »plodno tlo« kod osoba koje čeznu za takvim stvarima. To ipak ne znači da mnoge sumnjive pojave treba olako pripisivati đavlu, jer mnogo toga što se ponekad misli da je od đavla plod je jednostavno ljudske fantazije, podsvijesti ili parapsiholoških reakcija ljudske psihe.
Ako osoba želi hoditi sigurnim putem, a to je put teologalnih krjeposti, tj. put vjere, ufanja i ljubavi, onda se treba kloniti izvanrednoga i senzacionalnoga, to jest ne čeznuti za viđenjima, objavama i drugim sličnim pojavama, a još manje ih tražiti. No ako se komu takvo što događa, treba se povjeriti svojemu ispovjedniku, odnosno duhovniku ili kojoj drugoj kompetentnoj osobi te ne činiti ništa na svoju ruku nego slijediti u svemu savjete osobe kojoj se povjerila. Slučajevi kada će se trebati prihvatiti i slijediti nešto od onoga što se »čulo i vidjelo«, prema Ivanu od Križa, veoma su rijetki, a o tome ne odlučuje ta osoba nego njezin duhovnik.
Dakako, postoje i određene »nadnaravne komunikacije« koje u sebi ne kriju nikakvu opasnost te se za njih ne zahtijeva odricanje kao što su npr. »bitne riječi« (2 U 31) koje mnogo pridonose božanskomu sjedinjenju ili npr. objave Božjih svojstava-osobina, otajstava, i sl. (2 U 26, 1-10) koje se obično događaju u stanju mističnoga sjedinjenja. Riječ je o nadnaravnim »spoznajama i utiscima«, odnosno »božanskim dodirima« koji veoma ražaruju vjeru i ljubav te unaprjeđuju njihov rast.
