Kada djeca vele da idu praviti anđele, svatko će razumjeti da vani ima mnogo snijega. No kada je Bog pravio anđele, na umu je imao nešto mnogo toplije. »Sinovi Božji« – kako anđele nazivaju i Zakon i Proroci – kao čisti duhovi moraju sličiti svojemu Ocu; a čitavo Pismo upozorava da njegov dah – spaljuje. On je sam kao »oganj ljevačev«, »oganj što proždire«; riječ mu je »poput vatre«, a slava »kao vatra koja sažiže«. Psalmist dodaje da Bog za slugu svojega uzima »žarki oganj«, iz čega pisac Poslanice Hebrejima razabire da on i svoje nebeske sluge čini »plamenom ognjenim«. Lako je stoga razumjeti zašto je Stjepan prvomučenik tvrdio da se Mojsiju u gorućem grmu ukazao anđeo iako je Krist učio da mu je ondje prozborio sam Bog. Dvojnost božanskoga zova i anđeoskoga zora naglašava već i Knjiga Izlaska, a razjašnjava Pjesma nad pjesmama: žar je ljubavi – pa i one anđeoske – »žar plamena Gospodnjega«.
Čudnovata dvojnost možda je razlogom zašto su brojni slikari iz gorućega grma uklanjali svaki lik – kako Boga, tako i anđela. No samo se Austrijanac Ernst Fuchs toliko predao mašti da se sa svojega »Mojsija pred gorućim grmom« dosjetio skloniti – grm.
Ipak, na djelu koje je začetnik fantastičnoga realizma ostvario nanovo otkrivenom tehnikom starih majstora – nanoseći sloj uljane boje preko sloja tempere – bukti plamen Gospodnji. Božja okrunjena pojava, naime, izbija poput zlatnoga plamena s menore, neugasivoga hramskoga svijećnjaka čiju je izradu Gospodin povjerio upravo Mojsiju. A otmjenom je gestom slikar – dionik prorokova naroda – prikazao i anđela Gospodnjega: trećom rukom što zamjetno manjim sjajem proplamsava iz Božjega svjetlokruga. Međutim, prizorom vlada providno lice povrh čije božanske krune proročanski tinja – vatra. Grašcima znoja koji na Kralju blistaju krv se tek ima pridružiti.
Teško je previdjeti proročanski duh pobožnosti koja je u Pierini Morosini tinjala prema sv. Mariji Goretti – djevici što je svoju čistoću obranila krvlju. Talijanska blaženica rođena godinu nakon Ernsta Fuchsa – 1931. – i sama je u 26. godini učinila što i Marija: napasnika koji ju je jednoga popodneva zaskočio prvo je odvraćala riječju, a potom mu se toliko žarko oduprla da ju je zatukao kamenom. No mučeničku krv mogao je pripraviti tek znoj gorljivosti. Naime, kada je Pierina radi dobrobiti svoje siromašne obitelji pregorjela i poziv učiteljice i zvanje redovnice i zov misija, u skrovitosti se njezina života razgorio plamen Gospodnji. Odlučna da se »skloni od očiju ljudi«, u tajnosti je svoje kuće Bogu prikazala zavjete te je u malenosti svoje župe vjeru naviještala najmanjima. Stoga ju je i za običnim tkalačkim stanom mogla uputiti anđeoska ruka: »Kada me umor nadvlada, pokazat ću se radosnom.«
