ŠTO DONOSI DAN KRISTOVA DOLASKA I DAN SUDA? Razotkrit će se i djela na zemlji

Druga nedjelja došašća

Iz 40, 1-5. 9-11; 2 Pt 3, 8-14; Mk 1, 1-8

Prvo čitanje donosi početak drugoga dijela Knjige proroka Izaije, koji se ponekad naziva i Knjigom Izraelove utjehe. Takav naziv nadjenut joj je zbog njezina prvoga retka: »Tješite, tješite moj narod!« Te riječi pripadaju nekomu anonimnomu proroku koji se s Izraelcima nalazio u Babiloniji kad se već bližio kraj babilonskoga ropstva.

Navještaj oslobođenja i bogojavljenja

Ovonedjeljni odlomak sadrži navještaj oslobođenja i bogojavljenja. Treba tješiti narod Božji jer je došao kraj ropstvu Jeruzalema, a grad je okajao svoju krivnju te je dvostruko platio za svoj grijeh.

Pojam novih nebesa i nove zemlje podsjeća na riječi proroka Izaije koji tu sliku povezuje s nagradom za pravedne i kaznom za nevjernike, s radosnim životom u blagostanju, Božjom blizinom i odsutnošću zla. Takvo će stanje biti trajno i bit će obilježeno neprekidnim klanjanjem Gospodinu. Zato vjernici i nastoje da budu »neokaljani i besprijekorni«, što je već starozavjetni izraz za život prema Božjem zakonu i u skladu s njegovom voljom.

Prema Zakonu sadržanu u Knjizi Izlaska kradljivci su morali vratiti dvostruko od onoga što su ukrali. Tako je razdoblje babilonskoga ropstva shvaćeno kao izdržavanje kazne za prijestupe. Ta je kazna sada »odležana«. O tome treba govoriti »srcu Jeruzalema«, što je hebrejski izraz za dobrostivo, prijazno i blago govorenje. Nije više vrijeme oštrih i optužujućih proroštava. Stoga »glas«, poslušan pozivu s početka odlomka, nalaže da se pripravi, očisti put Gospodinu kroz pustinju (heb. midbar), to jest kroz čitav kraj na istok od Jeruzalema, te da se poravna staza (heb. izraz označava dobro pripravljenu stazu od kamena) u stepi (heb. arava), to jest u dolini oko rijeke Jordana i Mrtvoga mora. Očito se radi o povratku Boga koji poput pobjednika vodi narod u njegov grad, u svoje svetište. Tako, poput čudesnoga razdvajanja vodâ Crvenoga mora i zaustavljanja vodâ Jordana za prvoga Izlaska, i u ovom se drugom Izlasku također može očekivati da će se, i unatoč prirodnim zakonima, Bogu i njegovu narodu pripraviti put. U tom se povratku naroda objavljuje slava Gospodnja vidljiva svima. Nakon podsjećanja na Božju vjernost zadanoj riječi u redcima što ih liturgija ispušta, Jeruzalemu je upućen poziv da kao »glasnik radosne vijesti« i ostalim gradovima navijesti dolazak Boga koji dolazi u moći, a s njime dolaze »naplata« i »nagrada«, to jest oslobođeni narod koji, kao u procesiji, prati svoga Gospodina. Bog je predstavljen kao pastir, što je bila uobičajena slika vladara koji je odgovoran za svoj narod, no ovdje se ta odgovornost ostvaruje u dobrostivoj i blagoj zauzetosti, osobito u odnosu prema najslabijima. 

Posljednja vremena počinju s Isusom

Evanđelist Marko kaže na početku da navodi riječi proroka Izaije, iako se zapravo radi o kombinaciji navoda proroka Malahije i Knjige Izlaska s jedne strane te proroka Izaije s druge strane. Ta dva navoda služe određivanju uloge Ivana Krstitelja, u odnosu na Isusa, a opisuju Ivana kao onoga koji dolazi pred Gospodinom kako bi mu pripravio put. Podsjećanje na riječi Knjige Izlaska možda želi reći da će se događaji Izlaska ponoviti na kraju vremenâ. Navodeći Izaijine riječi, evanđelist kaže: »Glas viče u pustinji.« Tu pustinja nije samo zemljopisni prostor istočno od Jeruzalema, nego teološko mjesto priprave za Božji dolazak. Ivan je potom poistovjećen s »glasom«, a djelovanje mu se sastoji u propovijedanju krsta obraćenja na otpuštenje grijeha. Krst, odnosno uranjanje u vodu radi čišćenja, bila je uobičajena praksa u različitim židovskim zajednicama prvoga stoljeća. Imperfektom glagola »grnuti« i ponavljanjem riječi »sva« i »svi« evanđelist naglašava trajan i brojan odjek na koji Ivan nailazi. Svojim propovijedanjem Ivan upućuje na dolazak Mesije koji je jači od njega, što potvrđuje i slika o razvezivanju remenja na sandalama. U židovskoj tradiciji učenik je bio dužan učitelju činiti sve što rob čini gospodaru, osim razvezivanja sandala. Tako je Ivan ovdje prikazan kao rob, sluga Isusov. Osim toga, Isus će krstiti Duhom Svetim, što upućuje na starozavjetno poimanje Dana Gospodnjega kao dana izlijevanja Duha. Posljednja vremena, dakle, po Marku ne počinju s Ivanom Krstiteljem, nego s Isusom, jer tek će on o njima progovoriti. Ivan je tomu priprava.

Zašto vjernici trebaju biti »neokaljani i besprijekorni«?

Pisac Druge Petrove poslanice upozorava svoje čitatelje na lažne učitelje, koji sumnjaju u obećanje Gospodinova dolaska. Stoga ih podsjeća da je u Božjim očima pojam vremena drugačiji nego u ljudi. U prvi plan dolazi Božja strpljivost, koja proizlazi iz njegove želje da se svi ljudi obrate. No unatoč toj strpljivosti Božjoj, vjernik se ne smije prepustiti uživanju i požudama, jer Dan će Gospodnji – a to znači dan njegova dolaska i dan suda – doći iznenada poput lopova. Pritom će uminuti nebesa i počéla, a ni zemlja ne će biti pošteđena. Taj redak, tako, nagoviješta obnovu neba i zemlje, čitavoga svemira. Razotkrit će se i djela na zemlji, čime se označava sud pred kojim će se svi ljudi naći. Upravo zbog toga svi vjernici, bez razlike, moraju raditi na svojoj svetosti i pobožnosti jer to je stav iščekivanja, a ujedno i način ubrzanja drugoga Gospodinova dolaska. Pojam novih nebesa i nove zemlje podsjeća na riječi proroka Izaije koji tu sliku povezuje s nagradom za pravedne i kaznom za nevjernike, s radosnim životom u blagostanju, Božjom blizinom i odsutnošću zla. Takvo će stanje biti trajno i bit će obilježeno neprekidnim klanjanjem Gospodinu. Zato vjernici i nastoje da budu »neokaljani i besprijekorni«, što je već starozavjetni izraz za život prema Božjem zakonu i u skladu s njegovom voljom. Pritom moraju paziti da budu »u miru« jer to je znak Kristove prisutnosti među njima.

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakKOJI JE PRAVI SMISAO DOŠAŠĆA? Čovjek i vrijeme između dvaju Kristovih dolazaka
Sljedeći članakMOŽE LI AGROKOR SRUŠITI DRŽAVU? Temelji (ne)sigurnosti