ŠTO DONOSI NOVI ZAKON O ARHIVIMA? Vlada štiti »osobe koje su surađivale« s Udbom

Snimio: T. Vuković

Novi zakon o arhivskom gradivu i arhivima, koji je nedavno Vlada usvojila i poslala u saborsku proceduru, iako javno predstavljen kao veliki iskorak u dostupnosti opsežnoga gradiva iz doba socijalističke Hrvatske, zapravo ponovno zatvara arhive – upozorio je Siniša Pavlović, odvjetnik udovice Stjepana Đurekovića.

Vlada može bez objašnjena uskratiti podatke

Temu liberalizacije arhiva, posebno onih vezanih uz djelovanje Udbe, na proljeće je otvorio Most, a njihove izmjene dotadašnjega zastarjeloga zakona, koje su progurali netom poslije raspada koalicije s HDZ-om, stupile su na snagu 20. svibnja.

»Automatski su zatvorili dosjee za golem broj ljudi koji su surađivali s Udbom, a nisu bili suradnici«, upozorio je odvjetnik Siniša Pavlović.

No u HDZ-ovu prijedlogu zakona na prvi pogled izgleda da su arhivi napokon dostupni bez ograničenja, ali ako se detaljnije prouči novi zakon, jasno je da on donosi znatne promjene u odnosu na aktualni Mostov dokument. Mostove izmjene tako su propisale da je javno arhivsko gradivo nastalo do 22. prosinca 1990., kada je donesen hrvatski Ustav, dostupno bez ograničenja, odnosno 30 godina od nastanka, uz neke mjere zaštite osobnih podataka. A novi zakon propisao je da su ti arhivi dostupni do 30. svibnja 1990., što znači da je javnosti potpuno nedostupna dokumentacija iz razdoblje tranzicije vlasti iz komunističkoga poretka u demokratski ustroj države. »Sada ne ćemo moći znati kako je tekla primopredaja vlasti, kako se formirala vlast, tko je ostao od starih struktura, što su predali, što se dogodilo s oružjem Teritorijalne obrane, zašto je baš Stipe Mesić išao u Beograd, s kojim uputama…« nabrojio je Pavlović. Osim toga problematičnoga stavka, novi zakon u odnosu na Mostov zapravo štiti osobe koje su surađivale s Udbom. U Vladinu prijedlogu stoji odredba da se ne štite osobni podatci za osobu koja je obnašala javne dužnosti te bila pripadnik ili suradnik službe sigurnosti, a »osobe koje su surađivale« s Udbom i »suradnici« nisu ista stvar. Suradnici su bili formalno na zadatku, ali postojali su i oni koji su surađivali s Udbom, ali nisu bili suradnici. Postojalo je nešto što se zvalo prijateljska veza (to je onaj koji poznaje suradnika pa mu dostavlja podatke), zatim društvena veza (predsjednici komiteta za općenarodnu obranu u poduzećima) i operativna veza (ljudi koji su u pripremi da postanu suradnici). »Time su automatski zatvorili dosjee za golem broj ljudi koji su surađivali s Udbom, a nisu bili suradnici«, upozorio je odvjetnik Pavlović i dodao da osobni dosjei tim prijedlogom, u odnosu na Mostov, postaju dostupni s danom smrti osobe, a ne 10 godina nakon smrti. Novi prijedlog omogućuje također Vladi da se bez objašnjenja neki podatci koji ne odgovaraju nekoj vlasti mogu proglasiti podatcima od nacionalnoga interesa, uz ostalo naveo je novinar Goran Penić.

Važnost prevoditelja za gluhe
Ako nam se ponekad život čini težak, treba se okrenuti onim drugima, kako je Petra Plivelić navela u »Jutarnjem listu«, na margini, a radi se o provedenom danu na nastavi s gluhim Markom (14) i Lorenom (7), kojima odgovara naslov »Gluhi smo a ne glupi«. Prema podatcima Hrvatskoga registra osoba s invaliditetom oštećenje sluha imaju 13 463 osobe. Samo 217 učenika s oštećenjem sluha uključeno je u redovit osnovnoškolski sustav, a samo 40 % te djece pohađa nastavu uz pomoć prevoditelja i dobiva sve potrebne informacije da može normalno sudjelovati u nastavi. Marko Niče (14) iz Zagreba, koji je osnovnu školu pohađao u Centru za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj«, do ove školske godine nije imao prevoditeljicu znakovnoga jezika. »Profesore koji ne znaju znakovni jezik mogu samo gledati, a obraćaju se samo učenicima koji čuju«, žali se Marko. U njegovu je razredu sedmero učenika, od čega pet gluhih, a dvoje normalno čuju… »Srećom sad imam prevoditeljicu, jedini u svojem razredu. Naravno, i drugi gluhi učenici gledaju kad ona prevodi nastavu na znakovni jezik. Kada su vidjeli da je u razred došao netko takav, bili su oduševljeni jer mogu s nekim komunicirati, a ne samo međusobno«, hvali se prevoditeljicom Pavlom Maksan koja je s njim od početka godine. »Ona me informira ako netko nešto govori u razredu, a uz njezinu pomoć sada mogu postavljati pitanja. Kad je došla, neki su profesori bili ljuti, a neki zbunjeni oko toga koja je njezina uloga, no na kraju su je uglavnom prihvatili i ne obraćaju puno pažnje na nju. Profesori ne znaju hrvatski znakovni jezik pa normalno govore, ne doživljavajući gluhe učenike. Pokušavao sam im pročitati s usana što govore, ali uglavnom nisu okrenuti prema meni kako bih mogao jasno vidjeti.« Zanimljivo je poslušati stručnjake koji se slažu u tome da je vrijeme da se prestane ponižavati gluhe. »Gluha, nagluha ili gluhoslijepa djeca školuju se u ustanovama i socijalnoj skrbi u kojima su programi znatno skraćeni, pojednostavnjeni i nepoticajni, a odnos prema njima je pokroviteljski i pomalo ponižavajući«, ističe dr. Sanja Tarczay, predsjednica Hrvatskoga saveza gluhoslijepih »Dodir«. Ona dodaje da je potrebno stvoriti jednake uvjete za gluhu djecu, a to se može postići njihovim uključivanjem u redovit sustav obrazovanja i osiguravanjem prevoditelja znakovnoga jezika za svako dijete od najranije dobi, i to u punom opsegu potreba. Srž je problema manjak prevoditelja. U Ministarstvu znanosti i obrazovanja potvrdili su da je sredstvima Europskoga socijalnoga fonda u školskoj godini 2017./2018. osiguran rad samo 23 stručna komunikacijska posrednika, a u Hrvatskom savezu gluhih i nagluhih trenutačno su registrirana 64 prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika u RH, a potreba time nije zadovoljena. Ista je situacija i u savezu »Dodir« koji ima samo 17 prevoditelja. Točan broj raspoloživih prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika u Hrvatskoj ne postoji jer ne postoji zajednički registar. A prevoditelji se zapošljavaju na razne načine, kao asistenti u nastavi, kao komunikacijski posrednici ili kao prevoditelji. Neki se zapošljavaju preko udruga, a neki preko gradova i općina. »Dodir« sada u Zagrebu ima četiri prevoditelja u vrtićima te četiri prevoditelja u školama.
PEN – pomoć piscima u zatvoru

Svjetski PEN ima razgranate odbore za pomoć autorima u zatvoru, a u Hrvatskoj su organizirali dva važna skupa 1933. i 1993. godine. Od ove godine novi je predsjednik PEN-a Tomica Bajsić, s kojim je ususret 20. obljetnici osnivanja Hrvatskoga PEN-a razgovarao Denis Derk. »Hrvatski PEN je ‘već star, ali i tako mlad’, da parafraziram Tina Ujevića« kaže Bajsić, »jer iako mu je devedeset ljeta, sama ideja kojom se vodi, druženje ljudi od knjige u razmjeni iskustava raznoraznih kultura, solidarnost prema drugom i različitom, obrana slobode, uvijek će biti mlada kao što je to i poezija, kolijevka sporazumijevanja, izvorna iskra slobodarskoga duha i prvo slovo kratice PEN-a. Prije 90 godina zagrebački list ‘Riječ’ pisao je da su se u Gradskom podrumu u Zagrebu 7. siječnja 1927. na osnivačkom sastanku kluba PEN-a ‘prvi put okupili mnogi inače nepomirljivi literarni protivnici’. Novinar zagrebačke ‘Riječi’ tada je nehotice ocrtao jednu od osnovnih zadaća PEN-a: ‘… braniti pravo pisca na razliku u mišljenju i umjetničkom izrazu kao svojstva slobodnog čovjeka’.« Na pitanje kakav je interes za učlanjivanje u PEN Bajsić je odgovorio: »Društvo, i naročito mlade, trebamo upoznati s radom najstarije i vodeće međunarodne zajednice književnika, koja se proširila na više od stotinu zemalja i u korak s izvornim principima osnivača iz 1921. promiče slobodu izražavanja, mir i prijateljstvo. Međunarodni PEN je nepolitička zajednica koja danas ima posebni savjetodavni status pri UN-u i pridruženi pri UNESCO-u i vodi se među ostalim i načelom da književnost ne poznaje granice pa usprkos političkim i međudržavnim previranjima ostaje zajedničko dobro čovječanstva.« Mnogi govore da je svjetski PEN danas u krizi, no Bajsić opovrgava takva mišljenja: »Svjetski PEN razvija se više u pozitivnom smjeru iako administrativni dio zauzima sve više prostora nasuprot kreativnom, te ima razgranate odbore za pomoć piscima u zatvoru, na raznim kontinentima, za mir, za prevođenje i zaštitu manje protočnih jezika, vodi niz kampanja opismenjavanja, školovanja i slobode riječi svuda po kriznim žarištima i partner je s ICORN-om, mrežom od već 60 gradova skloništa za progonjene i izbjegle pisce u svijetu. Bilo bi izvrsno kada bi i Zagreb postao dio te mreže. (…) Radimo niz programa, što uključuje škole, primjerice natječaj za strip u obranu drugog i različitog, jer likovni je izguran u kut kutova, ima ga i do četiri puta manje nego u nekim drugim zemljama koje drže do razvoja kreativnosti, samostalnosti.« Bila su inače dva važna međunarodna kongresa: u Dubrovnik 1933. i šezdeset godina kasnije 1993. nakon agresije na grad.

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakŽUPA BEZGRJEŠNOGA ZAČEĆA BDM U VALPOVU Zaboravljena slavonska utvrda
Sljedeći članakLIKOVNA UMJETNICA MARGARETA KRSTIĆ Jaslicama »osvojila« Rim i Vatikan