Više nego sve ostale djevice ona mu omilje. (Est 2, 17)
Kamo god se čovjek iz svoga časa osvrne, ne će naći doba bez laži. Budućnost ga navodi na maštarije, prošlost ga vodi u sanjarije, a i u sadašnjosti ga zavode tek nešto providnije – tričarije. Najprovidnija od njih nesumnjivo je jednostavnost. Za suvremena čovjeka pojednostavnjivanje se, naime, više tiče nošenja nego ponašanja. Pa namjesto da se sam okiti niskom razmetljivosti, kolajnu svoje jednostavnosti on nameće – drugima.
Nakitom su se u Izraelu resili i žene i muškarci, i siromasi i silnici, pa čak i životinje. Ipak, prorok Jeremija navodi da su se bez nakita teško mogle zateći jedino – djevice. I Izaija i Ezekiel popisivali su njihovo raznovrsno uresje: prstenove, narukvice, ogrlice, naušnice, vijence… No i božanska su se zdanja dičila svojim uresom. Posljednji je prorok, Ivan, Kristovu zaručnicu vidio nakićenu kao zlatni grad s temeljima od dragulja i vratima od bisera. A pošto je u prah satro tele koje je od zlatnih uresa načinio izabrani narod, prvak je među prorocima, Mojsije, »djevici Izraelovoj« naložio da nakitom uresi Šator sastanka sa svojim Kraljem.
Djevica Estera perzijskomu je kralju Ahasveru omiljela jednostavnošću svojih uresa. No tek kad ih je zamijenila kostrijeću i pepelom, bilo joj je dano sklonuti ga da poštedi Izraelce koje je nakanio pomoriti. Darujući tako svoje uresje, Estera je predoznačila Kraljicu djevica – Mariju. I ona je nebeskomu Kralju omiljela jednostavnošću s kojom je nosila ures svoje bezgrješnosti. No kraljevsku je čast zaslužila darežljivošću s kojom služi grješnomu čovjeku. Za života zaodjenutoj kostrijeću molitve i posutoj pepelom posta, Djevici je zanavijek dano biti Kristovim gradom i Šatorom Duha – mjestom gdje Otac čovjeka resi vječnošću.
