Svaka otvorena posuda koja ne bude zatvorena poklopcem neka je nečista. (Br 19, 15)
Da ljudske krjeposti podliježu mjerenju, današnji bi rezultati jedva koga iznenadili. Suvremenomu je čovjeku jasno da je u maločemu umjeren, a to će reći da mu ni jakost nije jača strana. O razboritosti, dakle, nema zbora. No nerado će priznati da je nepravedan. Ta koje je doba bilo bogatije redom i mirom – plodovima pravednosti – nego njegovo? Ipak, mira u srcu gotovo i nema; a sve to zbog nereda u umu. Čini se, u odredbi pravednosti – »dati svakomu što mu pripada« – ono »što« u jednom je trenu zamijenilo »koliko«. I tako se pravednost svela na pravo da čovjek sam odredi svoje granice.
Izraelski je narod mnogo držao upravo do strogoga poštovanja granica koje je Zakonom odredio sam Bog, pa tako i do čistoće posuda svake vrste. A među posudama svojom se ulogom isticao Kovčega saveza: on je, naime, čuvao ploče s deset zapovijedi i manu – Božju riječ i kruh nebeski. Međutim, čak bi i on bez poklopca koji mu određuje granice bio izložen opasnosti od nečisti. Upravo zato nije to bio puki poklopac. Izraelci su ga zvali Pomirilištem – jer on je bio i podnožje na koje je Bog silazio u svojoj slavi da se s njima pomiri.
Marija je odvajkada u predaji Crkve štovana kao Kovčeg saveza: poput njega, i ona je u sebi nosila milosni dar Riječi i Kruha. Pa ipak, kao ni Kovčeg, Marija nije zaslužila poštovanje tek onim što se krilo iznutra, nego i svojim »poklopcem« – onim čemu je dopustila da je prekrije odozgo. Bila je to prava pravednost: volja da ljubi Boga preko svake granice, pa i one koja je razdijelila njezino srce. I više od pravednosti – milosrđe: volja da čovjeku pribavi svaku milost, pa i onda kad je zaslužio suprotno. Tek je na takav poklopac mogao sići Bog da se pomiri sa svim ljudima.
