U reformu mirovinskoga sustava ušlo se 1998., ali s nerealnim obećanjima i od stvorenoga stanja sve veće nezaposlenosti, niskih mirovina i neplaćanja doprinosa, djelomice kao posljedica rata i privatizacije. Svaka je dosadašnja vladajuća politička struktura preko medija širila mišljenje da su na mirovinskom području za sve krivi mirovinski fondovi, koji su rastrošni glede prevelikih prava, zbog čega su mirovine niske. Tako se podržavala klima za radne i mirovinske restrikcije, koje se pogrješno nazivalo reformama. Istodobno pojedinim skupinama za koje se ocijenilo da su najugroženije ili su možda bile samo najglasnije davane su posebne mirovinske povlastice. Tako su se takve skupine izdvajale od sve težih životnih uvjeta većine. Nažalost u posebnu povlaštenu skupinu prvi su se stavili saborski zastupnici i državni dužnosnici, a protiv posebnih povlaštenih mirovina zastupnika odmah prvi i jedini reagirao je Glas Koncila. Ta želja za izlaženjem zastupnika iz zajedničkoga mirovinskoga sustava s jednakim uvjetima za sve bila je upozorenje na opasnost od otuđivanja tada »uvaženih zastupnika« od većine ostalih građana. Takvo ponašanje potaknulo je i druge skupine na traženje posebnih mirovinskih povlastica kojima bi bile izuzete od opće neimaštine.
Istodobno se građanima nametalo obvezno mirovinsko osiguranje u tzv. II. mirovinskom stupu. Kako je postajalo sve očiglednije da većini građana mirovinska sigurnost nije zajamčena, ideolozi reforme unaprijed su se ograđivali sintagmom »da je svaki pojedinac sam odgovoran za izbor svojega mirovinskoga fonda«, dakle sam je odgovoran za svoju sigurnost u starosti. Održavani su javni i tajni sastanci, savjetovanja i simpoziji, na kojima su tobožnji »svjetski stručnjaci« uvjeravali građane kako će mirovinskim reformama poboljšati svoj ekonomski položaj i osigurati svoju sigurnost u starosti.
Pogrješno i neodgovorno polazili su od pretpostavke idealnoga gospodarskoga rasta (čak 10 %), ne uzimajući u obzir sva moguća negativna iznenađenja. Prije svega najavljeni rast gospodarstva nije se ostvarivao u skladu s predviđanjima, a to je bio temelj za uspješnost reforme. Političari nisu razumjeli niti predviđali nedorečenosti i opasnosti koje dolaze s gospodarskim zaostajanjem. Sada se političari pokušavaju izvući na teret građana povećanjem uvjeta starosti na 67 godina i povećanjem stope doprinosa za obvezni II. mirovinski stup na 10 %. U tome im pomažu bankari i financijski menadžeri.
Kreatori mirovinske reforme u Hrvatskoj pokušavaju pod pritiskom i na zahtjeve Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda štedjeti na prosječnim građanima. Za njih su bitni samo veći prinosi mirovinskih fondova koji bi svojom kapitalizacijom trebali pridonositi stabilnosti tržišta kapitala. Međutim, ni to nije dovoljno pa je zato uvedena i povećana starosna granica na 67 godina. Dakle, ljudi bi trebali raditi tri godine duže, što znači mirovinu uživati tri godine kraće. Većina europskih država to nije prihvatila.
Iskustva sa svjetskom gospodarskom krizom prije deset godina pokazuju da multinacionalne kompanije bježe u svoje matične države i zatvaraju svoje pogone u kriznim zemljama, a radnici ostaju bez posla. Dakle ostaju bez mogućnosti ispunjavanja punoga mirovinskoga staža od 41 godine, što znači moraju čekati, odnosno raditi (ako mogu ili imaju sreću) do 67. godine ili pobjeći u znatno manju prijevremenu mirovinu.
Uspjeh sindikalne inicijative »67 je previše« potvrđuje da je narod shvatio da ne valja nekritički prihvaćati sve što nam se nudi, makar i od razvikanih financijskih i bankarskih stručnjaka i uspješnih poslodavaca. Građani su naučili da se uvijek treba pitati tko i zašto govori ili predlaže nešto, i to u pravilu na svoju korist. Shvatili su da argumenti vladajućih struktura u odvraćanju građana glede prihvaćanja inicijative za referendum nisu uvjerljivi. Zahvaljujući sindikalnoj upornosti i uvjerljivosti nasuprot agresivnoj bahatosti brojnih političara i državnih dužnosnika ispravno su odlučili komu dati povjerenje. Temeljna poruka političarima treba biti da su važniji građani kao radnici i umirovljenici nego interesi bankarskoga i financijskoga kapitala. Politika treba shvatiti da je čovjek najvažniji bilo kao pojedinac bilo kao skupina građana. Naglašava se da je solidarnost osnovni preduvjet za ostvarivanje socijalne pravde. Da bi se ispravili promašaji s niskim mirovinama, nije potreban obvezan rad do 67. godine. Neka radi tko želi i ako može.
Međutim, pod naletom divljega neoliberalnoga kapitalizma uz poticanje bankarskoga lobija i MMF-a, aktivno se stanovništvo stimuliralo ili tjeralo u mirovine na više načina. Prijetilo se s jedne strane povećanjem starosnih granica, ukidanjem ili smanjivanjem pojedinih prava ili stečajevima, a s druge strane davalo se mogućost da mlađi kupovanjem staža ranije ispune uvjete za mirovine. To je imalo učinak, metaforički rečeno »utjerivalo se zaposlenike u mirovinski sustav kao ovce u tor«. Nije se mislilo na posljedice pa je takva »proizvodnja umirovljenika« dovela hrvatski mirovinski sustav u težak položaj. Taj položaj još je više pogoršalo smanjivanje stope doprinosa za zakonsko obvezno osiguranje i preusmjeravanje dijela doprinosa u korist novoosnovanoga II. mirovinskoga stupa.
Dakle poteškoće I. mirovinskoga stupa, utemeljenoga na bazi međugeneracijske solidarnosti, samo su posljedica takve politike. Zato pohvale Međunarodnoga monetarnoga fonda i drugih financijskih institucija na koje se pozivaju predstavnici vlasti nisu prihvatljive s gledišta interesa radno aktivnoga stanovništva, a ni budućih umirovljenika. Očito ja da postoji uvjetno rečeno sukob interesa političkih vlasti i interesa prosječnoga »maloga čovjeka«, a to bi mogao biti odlučujući čimbenik kod skorašnjih izbora, odnosno odluke komu dati povjerenje za ulazak u europski parlament.
