Vjernici se uglavnom slažu da je osam blaženstava jako važno za ljudski zemaljski i nebeski život. Poštujući različitost mišljenja, ali ne i kriva tumačenja i zaključke, molim naše vrijedne teologe GK-a u rubrici »Naši razgovori« da nam objasne i protumače pravo značenje osam blaženstava i primjenu u svakodnevici. Danas o svemu imamo mnogo informacija i krivih tumačenja, zato se obraćamo na pravu adresu uvjereni da ćete nam pomoći.
Jure Kesedžić, München
Ne znamo na što točno mislite kada spominjete različita tumačenja Isusova govora na gori – ili blaženstava – pa tek možemo pretpostaviti da mislite na različita teološka mišljenja. Uz tu pretpostavku, vežemo i drugu: da ste naišli na neko teološko djelo koje ne navodite ili ste razgovarali s prijateljima koji su vjernici poput Vas pa su oni ponudili svoje tumačenje Isusova govora na gori i njegovih osam blaženstava. Imajući u vidu te dvije pretpostavke, mi ćemo se ipak ponajprije osloniti na ono što je u veljači 2019., tumačeći biblijske poruke, napisao naš suradnik bibličar dr. fra Darko Tepert tumačeći šesto poglavlje Lukina evanđelja (Lk 6, 17. 20-26).
Dr. Tepert započinje tumačenjem: »Evanđeoski odlomak donosi Isusovu nastupnu besjedu, koja podsjeća na dio govora na gori i blaženstva u Matejevu evanđelju. Ipak, u Lukinoj redakciji taj govor nije održan na gori niti je riječ samo o blaženstvima.« Pri tome se dr. Tepert poziva na rečenicu iz Lukina evanđelja u kojoj doslovno piše: »Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu« (Lk 6, 17), dakle – ne piše da se popeo na goru, no dr. Tepert ne polemizira s tom rečenicom, nego nastavlja tumačiti ono što je važno i što bi svima nama trebalo biti, da tako kažemo, u prvom planu: »Evanđelist izvješćuje da Isus progovara ponajprije učenicima, a govor, slično starozavjetnim blagoslovima i prokletstvima, ima dva koraka: najprije spominje četiri blaženstva, a potom i četiri ‘jao’. U središtu te konstrukcije nalazi se poziv na radost.« Kada bismo zastali samo na toj rečenici dr. Teperta, bilo bi nam jasno kakav kršćanin mora biti u svakodnevnom životu, unatoč svim problemima i protivštinama: kršćanin mora biti radostan! Na žalost mnogo je vjernika danas, bez obzira na njihov položaj u Crkvi, koji nisu radosni, nego su pesimisti, pa često taj pesimizam i šire među drugima. Toga poziva na radost trebali bismo se sjetiti češće u svom životu i češće bismo tu radost trebali širiti u svojim zajednicama.
Dr. Tepert potom tumači da »za razliku od Matejeve inačice blaženstava, Luka ne govori u trećem licu (npr. ‘Blago siromasima duhom’), nego se Isus izravno obraća svojim slušateljima te ih tako neposredno uključuje u svoju poruku«. »Ona nije nešto izvan čovjeka, nešto što čovjek može pratiti sa strane, nego se neizostavno mora u odnosu na tu poruku opredijeliti: može izabrati blaženstvo ili prijetnju.« I ovo je vrlo konkretan poziv: Isusovu poruku treba posadašnjiti, aktualizirati, moramo se »otresti« razmišljanja da je to rekao u jednom određenom povijesnom kontekstu, kao da nije govorio nama danas, jer je na nama svaku Isusovu poruku prihvatiti kao poziv da ju provedemo u život i da ona ima – kao što pišete – važnost za sadašnji ovozemaljski, ali i za nebeski život.
»Također, dok Matej govori o duhovnom i moralnom stanju čovjeka, Luka govori o životu na mnogo konkretniji način«, piše dr. Tepert i jasno tumači: »Blaženstvo se tako odnosi na siromahe, gladne, uplakane, omrznute, a sastoji se u zadobivanju onoga što im nedostaje: siromasi, koji su bez ičega, već sada posjeduju kraljevstvo nebesko; gladni će se nasititi; uplakani smijati; a onima koje ljudi mrze upućen je poziv na radovanje, što se zapravo odnosi na sva blaženstva. Svi koji su bilo kako potlačeni i zakinuti trebaju se radovati jer, kaže im Isus: ‘Plaća je vaša velika na nebu’«, pa možemo reći da je prva poruka blaženstava da budemo – radosni.
»S druge strane, četiri ‘jao’ donose stanje suprotno od onoga koje zaslužuje blaženstvo: bogatstvo, sitost, smijeh, ljudske pohvale. Isus upozorava na prolaznost takvih dobara, a trajnost slabosti i malenosti. I dok su pravedne i slabe kroz povijest progonili, premda su bili pravi proroci, moćne su hvalili, a bili su lažni proroci. Isus poziva svoje učenike da budu proroci istine, bez obzira na okolnosti.« Ne odnosi li se to i na nas, na vjernike danas? S jedne su strane oni koji su bogati, siti, naoko radosni i oni koje ljudi hvale; s druge su strane oni koje i danas proganjaju – na što vrlo često podsjeća papa Franjo – i koji su često žrtve »kulture odbacivanja«, na rubu egzistencije i žive na periferijama – kako egzistencijalnim tako i duhovnim – i kojima i mi moramo priskočiti u pomoć, spominjući se često blaženstava koja vrlo konkretno pozivaju ne na teoretiziranje, nego na djelovanje. Taj bi govor – kao što je na općoj audijenciji u siječnju ove godine rekao papa Franjo – trebao biti »svjetlo u životu vjernicima, pa i mnogim nevjernicima«, jer »blaženstva sadrže kršćaninovu ‘osobnu iskaznicu’ – to je naša osobna iskaznica – jer ona oslikavaju lice samoga Isusa, njegov način života«, a on blaženstvima »ništa ne nameće, nego otkriva put sreće – svoj put – ponavljajući osam puta riječ ‘blago‘«, pri čemu »razlog blaženstva nije sadašnja situacija, nego novo stanje koje blaženi primaju na dar od Boga: ‘njihovo je kraljevstvo nebesko’, ‘oni će se utješiti’, ‘oni će baštiniti zemlju’«. Riječ »blago« u izvornom značenju »ne označava nekoga komu je pun trbuh ili mu dobro ide, nego je osoba koja je u stanju milosti, koja napreduje u milosti Božjoj i koja napreduje na Božjem putu: strpljivost, siromaštvo, služenje drugima, utjeha… Oni koji napreduju u tim stvarima sretni su i bit će blaženi«, rekao je papa Franjo, dajući još jednom svima nama odgovor na Vaše pitanje.
