»Kao u anđela«, i danas će starine reći u pohvalu ljupka ili mila lica. No ljupkost i milota u biblijskoj su starini tek nalič anđeoske krjeposti. Besmisleno je, jasno, mudru izreku da »veselo srce razvedrava lice« ne primijeniti i na anđele; ta kakvo bi i moglo biti srce duhova što »na nebu uvijek gledaju lice Oca« nego ispunjeno radošću? A ipak njihova vedrina i blagost ne će biti tek plodom pravde i čestitosti, slobode od spletki i izostanka straha – redom znakova otkrivena lica Gospodina. U sjaju lica njegova, tumači psalmist, hodi tek narod »vičan svetomu klicanju«: pohvali i popijevci, ali i – podrhtavanju. Upravo se zbog drhtaja poniznosti anđeo i može kao »ugljevlje plameno« užgati »od blijeska pred licem njegovim«, te mu lice »kao munja« postaje prijetnjom opakima, a »kao sunce« obećanjem pravednima – čak i kada se »puno dostojanstva« učini tek licem Božjega čovjeka, a ne anđela.
Takav je pričin ljudskosti zatekao Manoahovu ženu, neimenovanu nerotkinju kojoj je anđeo navijestio da ima roditi Samsona. Nije stoga čudno da je njegovo tajanstveno lice najumješnije prikazao onaj kojega je i sama uresila tajnost. Barokno ulje na platnu »Manoahova žrtva« danas se, naime, pripisuje Abrahamu van Dijcku, Nizozemcu o kojem se zasigurno zna tek da je ponikao u Rembrandtovoj radionici. Sliku su tako dugo pripisivali Rembrandtu, a potom i njegovim učenicima Janu Victorsu i Willemu Drostu. Posljednji je, doduše, bio odan širini Rembrandtovih poteza i tamnini Riberinih preljeva, a prethodni je bio vičan grandioznoj draperiji i dramatičnim gestama; ali libertinac Drost teško bi prikaz anđela propustio polakirati, a puritanac Victors na njega ne bi ni pristao. Baš je van Dijck zablistao slikajući žene u molitvi: molitvi čiji žar nadjačava čak i plamen žrtve što Manoahu razotkriva lice anđela.
Četverogodišnjoj Mohawkinji Tekakwithi – Onoj Koja Se Spotiče – velike boginje nisu tek nagrdile lice i razorile vid, nego i oduzele roditelje. Ali molitve koje je kći irokeškoga poglavice – preminula 1680., kada i Abraham van Dijck – upravljala Bogu žareći se trnjem očuvale su živim plamen pouke njezine majke: Bog je jedan, i čovjek mu mora služiti srcem. Za Kateri, kako je prva kanonizirana sjevernoamerička Indijanka prozvana na krštenju, to je značilo i da joj u srcu nikada ne će poniknuti ljubav prema muškarcu. Ne pristajući na udaju, postala je kamenom spoticanja za svoju rodbinu, a kada je nakon potpunoga obraćenja počela propuštati rad svetkom, pleme ju je porugom i potvorom prinudilo na odlazak u isusovačku misiju u Kahnawakeju. Ondje ju je razvedrila riječ koju je cio život žudjela – »redovnica«; ondje je zadrhtala pred obećanjem koje je cio život živjela: »Samo će me Isus imati za ženu!«
