ŠTO PODRAZUMIJEVA VJERA? Duhovnost graditi na vjeri

Foto: Shutterstock

Duhovni život nije život u nekakvim »mističnim oblacima«, u nekakvim uzvišenim osjećajima, nego je to veoma praktičan i konkretan život; život u vjeri koja je ljubavlju djelotvorna. Tu vjeru – rečeno je u prošlom broju – treba graditi na Božjoj riječi i njegovim obećanjima, a ne na osjećajima koji su čisto ljudski, a time varljivi i nepostojani.

Što to konkretno znači? To znači da čovjek u različitim situacijama i prigodama života treba vjerovati onomu što kaže riječ Božja, a ne kako on to osjeća ili shvaća. Konkretnije. Riječ Božja odnosno sam Isus veli: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« Kršćanin treba vjerovati Isusovoj riječi, tj. vjerovati da mu je Bog blizu, jer Isus to obećava, i onda kada sve – u njemu i oko njega – govori drugačije. Nadalje, kršćanin treba vjerovati u neizmjernu Božju ljubav prema njemu ne zato što to osjeća, nego što mu to tvrdi Božja

riječ; u konačnici što mu to svjedoči Isusov život, njegova muka, smrt i uskrsnuće. Slično vrijedi i za sve ostalo. Treba živjeti od vjere, od povjerenja i pouzdanja u Božju riječ i Božja obećanja. Tko gradi zgradu svoga duhovnoga života na »goloj« vjeri koja se isključivo oslanja na Božju riječ i učiteljstvo Crkve, istom tada može doživjeti, iskusiti i spoznati da je to što vjera uči i zaista tako. Dvojici učenika koji ga pitaju: »Učitelju, gdje stanuješ?« Isus odgovara: »Dođite i vidjet ćete!« Ne veli: »Vidite pa dođite!« nego: »Dođite i vidjet ćete!« U vjeri se prvo hoda, a onda »gleda«, tj. prvo se ima povjerenje u Božju riječ, najprije se vjeruje, a onda se dolazi i do iskustva.

Stoga, kršćanin se u mnogim situacijama života treba pitati komu to više vjeruje: svojim osjećajima, svojemu razumu, svojoj logici ili Božjoj riječi i Božjim obećanjima?

Vjera podrazumijeva potpuno predanje i povjerenje u Boga, u njegovu ljubav i dobrotu, ne samo kad ide dobro u životu, nego i onda kada stvari krenu naopako. Zapravo, lako je vjerovati kada sve ide glatko, ali kada nadođu nevolje i križevi, tada se traži čvrstoća i postojanost u vjeri. Kako vjerovati u Božju ljubav i dobrotu kada osoba mora podnositi nepravdu, kada je snađu nesreće i nevolje za koje joj se čini da ih nije prouzročila? To je kušnja vjere! Isusu su bile poznate te kušnje. Zato je rekao: »Blago onome tko se ne sablazni nada mnom« (Lk 7, 23). I tada treba ostati stamen u vjeri i povjerenju u Boga i njegovu ljubav i dobrotu vjerujući da »onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro« (Rim 8, 28).

IZVORGlas Koncila br. 18/2018.
Prethodni članakPRED IZAZOVOM MIROVINSKOGA I ZDRAVSTVENOGA SUSTAVA Restrikcije i kopiranje nisu reforme
Sljedeći članakVINKO RAČKI, PASTORALNI I EKONOMSKI VIJEĆNIK U FUŽINAMA »Nastojim pridonositi vjeri i vjerskoj baštini svojega kraja«