ŠTO POKAZUJE SLUČAJ ULJANIK Zašto država odustaje od restrukturiranja brodogradnje

Foto: Shutterstock
Dr. Branimir Lokin: »Odgovornost za brodogradnju u razvojnom smislu trebaju snositi, pa i rješavati političke strukture – od lokalnih do državnih, a operativna vodstva trebaju počivati na menadžmentu. Nema u svijetu brodograđevne industrije koja nije subvencionirana državnim i drugim intervencijama.«

Hoće li se verificirati plan financijsko-vlasničkoga restrukturiranja Uljanik grupe, što može i smije država učiniti te na koji se način treba uključiti u taj proces – neka su od još uvijek neodgovorenih pitanja koja se postavljaju vezano uz budućnost pulskoga i riječkoga brodogradilišta. U tjednu u kojem je ministar gospodarstva u Bruxellesu na sastanku Vijeća za konkurentnost Europske unije tražio odgovore Glas Koncila zatražio je pojašnjenje cijele situacije od ekonomista dr. Branimira Lokina, koji je bio zaposlen u Hrvatskoj gospodarskoj komori, a bio je aktivan i u Hrvatskoj narodnoj banci, kao i predsjednik skupštine »Jadranbroda« te član nadzornoga odbora »Trećega maja«.

Gutanje javnoga novca

Budući da sektor brodogradnje nije moguće analizirati izvan cjelovitoga nacionalnoga ekonomskoga i društvenoga okvira zbog dominantnoga utjecaja na strukturu gospodarstva te geopolitičkih sastavnica koje ju prate, dr. Lokin kaže da »brodogradilišta prema općem uvjerenju gutaju silan novac javnih provenijencija, pa se u skladu s tim izvode računi o razarajućem utjecaju brodogradnje na stopu rasta i standard građana«.

»Odustajanjem države od uloge strateškoga partnera u restrukturiranju brodogradnje, pa tako i Uljanika, pretvaranje je brodograđevne industrije u obrt s već poznatim referencama nekompetentnosti – proizvodnje nižih faza prerade i izostanka razvoja, što prate stečajevi.«

»Pritom se međutim ne uzimaju u obzir međusektorske relacije koje generira i održava ta djelatnost. Brod, posebice luksuzni kruzer, izjednačen je u opremi s jednim gradom, a takve je brodove gradilo brodogradilište u Splitu prije nego što je privatizirano i prije nego što je dobilo ‘strateškoga partnera’. U primjeru Uljanika ponavlja se stigma da je brodogradilište opterećeno enormnim dugom, što naravno diskvalificira pokušaj bilo kakve sanacije i restrukturiranja brodogradilišta. Vulgarizacija toga problema ide tako daleko da se već na početku sučeljavaju gubitci društva izraženi u broju škola, dječjih vrtića, bolnica i slično«, kazao je dr. Lokin.

Odgovarajući na upit jesu li već unaprijed svi napori sanacije i restrukturiranja osuđeni na propast, sugovornik Lokin kaže: »Kada se uzmu u obzir ‘nevidljivi prihodi’ koje brodogradilište ostvaruje, ta se slika bitno mijenja. Naime, brodogradnja već od uvođenja kune koja je dugoročno precijenjena valuta gubi znatan dio dohotka. Isto vrijedi i za porezno opterećenje koje je iznad prosjeka njezinih konkurenata. Treba pridodati multiplicirajuće učinke na nacionalni dohodak koje ostvaruju njeni kooperanti i zaposlenost. Uz to utjecaj je brodogradnje na platnu bilancu također visok i značajan. Već površan račun nabrojenih činitelja omogućuje prosudbu prema kojoj oko 25-30 posto vrijednosti godišnje proizvodnje brodograđevne industrije nije obuhvaćeno u bilanci prihoda brodogradnje. Današnji dug Uljanika kumuliran je tijekom godina pa je logično da ga svedenoga na godišnje obroke navedeni dohodovni učinci premašuju. Međutim takvih kvantifikacija nema.«

Obnova i unaprjeđenje
Snimio: B. Čović | Dr. Branimir Lokin

Uz navedene ekonomske učinke, kada je riječ o brodogradnji postoje i geopolitički, tradicijski, nacionalni i regionalni razlozi koji govore u prilog brodogradnji… O tome naš sugovornik kaže: »Značaj je brodogradnje naglašen na području geopolitičkih odrednica zbog duge i razvedene obale, potrebe održavanja stabilnosti prostora u obrambenom pogledu te specifičnosti kojima je obilježen hrvatski Jadran. Tu su i kontroverzne političke namjere koje se učestalo tijekom vremena reproduciraju, kojima smo i danas svjedoci. Valja uzeti u obzir i tradiciju pomorstva koja se veže uz edukaciju i pomorsku orijentaciju razvijanu tijekom stoljeća te regionalnu orijentaciju zemlje u cijelosti. Konfiguracija naše obale takva je da traži poseban vid ratne i interventne flote, što se potvrdilo u Domovinskom ratu, a potvrđuje se zorno i danas. Tu je i simbioza znanstvene sfere i njezine operativne primjene.«

Dr. Lokin zastupa stajalište da je reindustrijalizacija jedini put izlaska iz gospodarske krize i da je upravo brodogradnja njezin oslonac. »Brodogradnja povlači sustavno kompleksno pitanje industrijskoga sektora u cijelosti. Naime, uporno se ističe teza o potrebi reindustrijalizacije gospodarske strukture koja je imperativ obnove gospodarstva – potreba da se prerađivačka industrija poveća od sadašnjega udjela sa 13 na 18 posto BDP-a. Zahtjev za reindustrijalizaciju temelji se najvećim dijelom upravo na obnovi i unaprjeđenju brodogradnje, što je istodobno obveza nositelja nacionalne politike. U slučaju brodogradnje nije potrebno kao u većini novih industrijskih djelatnosti izgrađivati proizvodnu infrastrukturu, kadrove i otkrivati nova tržišta.«

Država kao strateški partner

Na upit kakav je obrazac za restrukturiranje i sanaciju brodogradnje izvediv i moguć dr. Lokin je rekao: »U definiranju razvoja brodogradnje mora se odbaciti obrazac temeljen na gospodarskom subjektu – brodogradilištu i zamijeniti ga obrascem brodograđevne industrije kao cjeline. Polazeći od takve premise, razumljivo je i imperativno da odgovornost za brodogradnju u razvojnom smislu trebaju snositi, pa i rješavati političke strukture – od lokalnih do državnih, a operativna vodstva trebaju počivati na menadžmentu. Iluzorno je očekivati u djelatnosti dugih proizvodnih ciklusa da budu ‘konkurentne’ na tržištu kapitala, što potvrđuju i sva naša iskustva kada su nastali dugovi morali biti zatvarani državnom intervencijom. Uostalom nema u svijetu brodograđevne industrije koja nije subvencionirana vodoravno, ako ne i vertikalno neovisno o prihvaćenim načelima, bez državne i druge intervencije.

»Preko konzorcija ‘Fincantieri’ – budući da je njegov većinski vlasnik – talijanska bi država preuzela vlasništvo nad Uljanikom. Jedini subjekt koji može podnijeti istodobno i dužničko opterećenje, ali i ostvariti ciljeve restrukturiranja jest država, što znači da je država objektivno jedini strateški partner Uljanika, ali i brodogradnje u cijelosti.«

Jesu li onda suradnja sa strateškim partnerima – DIV grupom i Fincantierijem – put izlaska iz postojeće pat-pozicije? »Poslovni subjekti – brodogradilišta i konzorciji – nisu u stanju kada je riječ o Uljaniku odigrati ulogu zamišljenoga strateškoga partnera dijelom zbog tereta dugova kojima je brodogradilište Uljanik opterećeno, ali drugim dijelom i zbog konkurentskih pozicija kojima ni sami nisu dorasli. Jedini subjekt koji može istodobno podnijeti dužničko opterećenje, ali i ostvariti ciljeve restrukturiranja jest država, što znači da je država objektivno jedini strateški partner Uljanika, ali i brodogradnje u cijelosti. Kada se radi o strateškim partnerima koji su iskazali spremnost preuzimanja Uljanika, valja naglasiti da bi upravo preko konzorcija Fincantieri – budući da je njegov većinski vlasnik – talijanska država preuzela vlasništvo nad Uljanikom. Odustajanjem države od uloge strateškoga partnera u restrukturiranju brodogradnje, pa tako i Uljanika, pretvaranje je brodograđevne industrije u obrt s već poznatim referencama nekompetentnosti – proizvodnje nižih faza prerade i izostanka razvoja, što prate stečajevi. Takvu ‘strategiju’ teško će biti objasniti iole upućenim hrvatskim građanima.«

Zamjena brodogradnje turizmom

Kao temeljni problem Uljanika trenutačno se navodi kumulirani dug koji se penje i na vrijednost od oko 5 milijardi kuna. »Dimenzija toga duga blokira gotovo sve strateške opcije. Neprijeporno, riječ je o velikom dugu, međutim u uvjetima relativne globalne konjunkture, niske cijene kapitala i ponovnoga buđenja deflacije taj bi dug bilo moguće relativno lako ‘reprogramirati’. Uostalom, zar bi smanjenje otplate vanjskoga duga bilo korisnije od otplate reprogramiranoga duga brodogradnji?« pita se sugovornik. Pristao je osvrnuti se i na čestu napomenu da je brodogradilište Uljanik tehnološki zaostalo, s čime se on ne slaže.

»Brodogradilište Uljanik tehnološki je razvijena djelatnost. Svjetska brodograđevna scena nije tako ograničena kao što se to najčešće kod nas tvrdi. Kina poskupljuje proizvodnju i time otvara prostor za konkurenciju, ali također najavljuje strategijsku orijentaciju prema Europi, a upravo se Hrvatska nalazi na jednom od triju pravaca njezine europske orijentacije«, kaže dr. Lokin.

Nemoguće je ne postaviti pitanje o odgovornosti poslovnih, ali i političkih čimbenika u slučaju Uljanika koji su doveli do sadašnje situacije, na što dr. Lokin odgovara: »Teško je oteti se dojmu da su vlasničke i rukovodne strukture godinama skrivale probleme do kojih je došlo u proizvodnom i kapitalskom ciklusu reprodukcije računajući da će sanaciju preuzeti država i ostali vjerovnici. U pozadini pak takvoga ponašanja probija se i namjera o zamjeni brodogradnje turizmom. Naime, već u najskorijoj budućnosti ta će se namjera moći s većom pouzdanošću provjeriti.«

Nepovjerenje prema brodogradnji
Uljanik završava u stečaju – jedna je od neželjenih opcija za brodograđevnu industriju, pa je na upit dr. Branimiru Lokinu što ako nastupe takve okolnosti slijedio odgovor: »Ako dođe do stečaja, vjerovnici se ne će ni približno moći namiriti iz stečajne mase, a država će kao najveći i solventni jamac morati pokriti preuzete obveze. U takvoj situaciji varijanta države kao strateškoga partnera najbolja je solucija. Ta uloga omogućuje joj da realizira makroekonomske ciljeve, reindustrijalizaciju, te da istodobno osigura restrukturiranje brodogradilišta polazeći od mnogo jasnije situacije samoga brodogradilišta.«
No što je s povjerenjem u gospodarsku politiku gledano iz pogleda brodogradnje? »Javnost, ali nažalost i stručni i politički krugovi iskazuju snažno nepovjerenje prema brodogradnji, ali na taj način implicite i prema industriji i pitanjima gospodarskoga restrukturiranja. U prilog tomu idu i stalne negativne prosudbe različitih eksperata, posebice financijskih, ali i onih koji se bave restrukturiranjem. Naime, sadašnja konjunktura koja se temelji na turizmu i potrošnji stvara simbiozu javnoga mnijenja o potrebi zamjene brodogradnje i proizvodnje turizmom, što se potiče i politikom financiranja iz europskih fondova, ali i iz obilato raspoloživoga kapitala koji se kumulira u bankovnom sektoru«, zaključio je dr. Lokin.

IZVORGlas Koncila br. 9/2019.
Prethodni članak»INICIJATIVA POJAS I CESTA« Zašto nije čudno što Kinezi nemaju razumijevanja za metode zapadne demokracije?
Sljedeći članakUZ SKUP »ZAŠTITA MALOLJETNIKA U CRKVI« Treba li se katolik stidjeti svoje Crkve?