Otkako je 22. kolovoza na osam svjetskih jezika objavljena, knjiga »Sinodski proces: Pandorina kutija« izaziva interes dijela katoličke javnosti u svijetu. Riječ je o knjizi koja je besplatno dostupna, među ostalim, i na engleskom jeziku, a preko društvenih mreža njezin sadržaj počeo se dijeliti i komentirati i među dijelom vjernika u Hrvatskoj. Popularizaciji knjige, kojoj je dodatnu pozornost pridalo to što joj je predgovor napisao američki kardinal Raymond Leo Burke, vjerojatno je pridonijelo i to što su o njoj izvijestili podosta utjecajni katolički mediji, među kojima prednjače oni s engleskoga govornoga područja (npr. Catholic Herald i National Catholic Register), a veću joj je pozornost dao i vrlo čitan portal »Crux«. Taj portal, koji nije u vlasništvu neke crkvene ili katoličke ustanove, slovi kao »umjeren«, a uređuje ga ugledni vatikanist John Allen ml., čime je na neki način temi drugačijega pogleda na Sinodu dao podosta velik legitimitet. Dok se još iščekuju moguće konkretnije crkvene reakcije na tvrdnje iznesene u toj publikaciji, tim više što su mahom u suprotnosti s naravlju Sinode koju smo proteklih mjeseci iscrpno predstavljali na stranicama Glasa Koncila – uključujući i veliki razgovor s generalnim tajnikom Sinode kardinalom Grechom – već se iz naslova može zapaziti da su za autore problematični proces i sinodnost koji će svoj vrhunac doživjeti u dva zasjedanja XVI. Općega redovitoga zborovanja Biskupske sinode na temu »Za sinodsku Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje« u listopadu ove i iduće godine.
Dvojica autora knjige, novinari i publicisti južnoameričkoga porijekla Jose Antonio Ureta i Julio Loredo, vezani su uz udruženje »Tradicija, obitelj, vlasništvo«, koje zagovara ne samo vjernost tradiciji, nego i obnovu kršćanske civilizacije (»cristianitas«, latinska riječ za koju ne postoji pravi standardizirani prijevod na hrvatski). Njihovu su usmjerenju stoga tuđe sve revolucije koje su se događale od 16. stoljeća naovamo, od protestantske preko Francuske i komunističke pa sve do kulturne revolucije 1969. godine, kao i teologije koje bi u njima pronalazile svoje nadahnuće, posebno teologija oslobođenja. Što dakle, u najkraćim crtama, stoji u knjizi koja budi interes u javnosti?
Knjiga naime izražava bojazan koju je u predgovoru izrazio kardinal Burke. »Sinodnost i njezin pridjev, sinodski, postali su sloganima iza kojih se prikriva revolucija koja želi korjenito promijeniti samopoimanje Crkve, u skladu sa suvremenom ideologijom koja niječe mnogo toga što je Crkva uvijek naučavala i prakticirala. Nije riječ samo o teoretskom pitanju jer je ta ideologija u posljednjih nekoliko godina već pretočena u praksu u Crkvi u Njemačkoj, uz opće širenje zbunjenosti i pogrješaka zajedno s njihovim plodom, tj. podjelom – pa i raskolom – uz veliku štetu za mnoge duše. Sa Sinodom o sinodnosti moguće je s pravom se bojati da će se ista zbunjenost, iste pogrješnosti i ista podjela obrušiti na univerzalnu Crkvu. Zapravo se to već dogodilo u pripremi Sinode na lokalnoj razini«, napisao je među ostalim kardinal Burke, kojega prati glas oštroga kritičara nekih novijih crkvenih usmjerenja.
Prvi i temeljni argument knjige teološke je naravi. Autori ne prihvaćaju sinodnost kao »konstitucionalnu dimenziju« Crkve, nego su njezina konstitutivna obilježja isključivo ona iz vjerovanja: »jedna, sveta, katolička i apostolska«. Slika koju protagonisti Sinode o sinodnosti rabe, a koju autori također ne prihvaćaju, jest »izokrenuta piramida«, tj. uvjerenje da Duh Sveti, po krsnom dostojanstvu svih krštenika, progovara kroz njihova različita iskustva te se po uzajamnom slušanju i potom po razlučivanju dolazi do ishoda koje bi hijerarhijska Crkva morala usvojiti. Za autore to u sebi nosi opasnost da se umjesto mjerodavnosti Krista uvede mjerodavnost demokratskoga konsenzusa.
Autori ustraju na hijerarhijskom ustroju Crkve jer na vrhu hijerahijske piramide nije puka ljudska instanca nego – Krist. Knjiga je ustrojena poput vodiča sa sto pitanja i jednako toliko odgovora koji najčešće započinju s jednostavnim »da« ili »ne«, nakon čega slijedi kraće obrazloženje.
Tako, primjerice, u 14. točki autori postavljaju pitanje: »Postoji li tradicionalni smisao ‘slušanja’ vjernika od strane pastira?« Odgovor glasi: »Da. Nema sumnje da se dobar pastir mora prignuti nad svoje ovce kako bi ih poslušao i razumio njihovo duhovno stanje i njihove težnje. Ipak, suvremeno značenje ‘slušanja’ podrazumijeva obvezu da bude u skladu s ovcama. Mjerilo vrjednovanja prestaje biti objavljena Istina i ispravnost savjesti, a postaje prihvaćanje težnja vjernika.« Na taj način »Crkva prestaje biti Majka i Učiteljica koja prenosi Kristova naučavanja po glasu svojih pastira (‘Tko vas sluša, mene sluša’, Lk 10, 16) te postaje Crkvom koja sluša, dijalogizira i pita se, bez straha da će dovesti u pitanje istine koje su se do sada smatrale neupitnima«, smatraju autori.
»Katolička je Crkva«, nastavljaju, »uvijek kretala sa suprotne strane: uzima kao temelj istine vjere, spoznate preko objave i tradicije, primjenjujući ih potom u konkretnom životu, u skladu s okolnostima vremena i mjesta, kako bi prosvjećivala osobe i vodila ih prema vječnomu spasenju. Sinoda o sinodnosti naginje k tomu da čini suprotno: polazi od konkretnih situacija kako bi potom razradila pastoral i disciplinu koje su s njima u skladu. Takva metoda podrazumijeva historicističko poimanje koje ne polazi od objavljene istine, nego od konkretne povijesne situacije kojoj se Crkva mora prilagoditi.«
Autori, među ostalim, pojašnjavaju tradicionalno tumačenje pojma »osjećaja vjere«, odnosno istinu da se cijeli Božji narod ne može prevariti u pitanjima vjere. U središtu je međutim pitanje može li se ono što većina ili znatan dio krštenih misli smatrati osjećajem vjere. Ne može, smatraju autori. Na taj će se način dobiti više-manje preslika stajališta prevladavajuće kulture. Neka ovdje budu citirane samo riječi njemačkoga kardinala Waltera Brandmüllera kojima su se autori poslužili: »Kad katolici masovno legitimnim smatraju ponovno vjenčanje nakon rastave, kontracepciju ili druge slične stvari, to nije svjedočanstvo masovnosti u prilog vjere, nego masovnoga udaljavanja od nje.«
Sličnom se logikom autori služe kad odbacuju mjerodavnost uključivosti: Crkva, smatraju, ne može mijenjati svoj nauk o braku i spolnosti samo zato da bi se u njoj ugodnije osjećali rastavljeni i ponovno vjenčani katolici, oni koji prakticiraju poligamiju ili pripadnici LGBTQ zajednice. Slično se rezonira i kad je u pitanju zahtjev za ređenjem žena. Uzme li se uključivost kao temeljni kriterij, nužno će doći do promjene nauka, a učitelj opet ne će biti Krist, nego društvo sa svojim mijenama, smatraju autori.
Vrlo oštre kritike, uključujući i onu o ideološkoj pristranosti, služeći se najčešće izjavama pojedinih biskupa ili novinara, autori su uputili na račun Radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu sinodskoga hoda. Posebno je zanimljivo 37. pitanje koje glasi: »U teoriji bi sinodski proces trebao konzultirati čitav ‘Božji narod’. Je li to učinjeno?« Ne, jednoznačno su odgovorili autori. »Zapravo su samo oskudne manjine mogle intervenirati u savjetodavnom procesu Sinode. Slučajno ili namjerno, uglavnom je bila riječ o progresističkim manjinama koje su već radile na reformi Crkve«, kažu autori. I navode brojke: U Francuskoj je u raspravama sudjelovalo 3,47 % vjernika koji nedjeljom dolaze na misu, ili 0,35 % svih francuskih katolika; u Španjolskoj 7,7 % onih koji idu na misu ili 0,77 % svih katolika; u Austriji 1,04 % svih katolika, u Belgiji 0,54, Irskoj 1,13, Engleskoj 0,79, Latinskoj Americi 0,21, a u »vrlo katoličkoj« Poljskoj 0,58 % svih katolika. U Njemačkoj je svoj potpis potpore Sinodskomu putu preko interneta pružilo 12 000 osoba, od 21,6 milijuna katolika. Sve to autore navodi na pitanja: »Može li se govoriti o savjetovanjima s ‘Božjim narodom’ ili samo o malim manjinama? Tko su te manjine? Tko ih pokreće?« Na ta se pitanja izravan odgovor ne daje, ali se postavlja novo pitanje: »Je li to ‘sekta’ u srcu Sinode?«
Vrlo velik prostor autori daju Sinodskomu putu Katoličke Crkve u Njemačkoj te događajima i raspravama koje se oko njega vode. Dojam je da je autorima stalo pokazati da njihove temeljne bojazni nisu neutemeljene jer se u Njemačkoj već »de facto« na mnogim poljima događa reforma čiju »agendu« autori sažimaju u dvije točke: »dekonstrukcija katoličkoga morala i crkvene hijerarhije«. No autori se s bojažnju također pitaju može li doći do kompromisa »u rimskom stilu«, na razini univerzalne Crkve, s umjerenijim zahtjevima njemačkoga Sinodskoga puta. Analizirajući izjave uključenih – među ostalim i iz intervjua generalnoga relatora na sljedećem zborovanju Biskupske sinode kardinala Jean-Claudea Hollericha Glasu Koncila u ožujku ove godine – navode da je takav rasplet, koji smatraju tragičnim, moguć.
Suočeni s opasnošću, kako pišu autori, (samo)uništenja Katoličke Crkve, neki se vjernici u svojoj zbunjenosti povlače u samodostatnost, drugi napuštaju Crkvu, a »većina upada u ravnodušnost: prepuštaju Crkvu njezinoj žalosnoj sudbini«. »Takvi strašno griješe. No ‘pouzdani se prijatelj u nevolji prepoznaje’: Upravo sada Majka Crkva treba svoju ljubljenu i neustrašivu djecu koja će je braniti od njezinih neprijatelja, vanjskih i unutarnjih. Bog će od nas za to tražiti račun«, kaže se u knjizi. Bit će važno i medijski pratiti hoće li i na koji način uoči ili tijekom nadolazećega sinodskoga zasjedanja doći izravniji crkveni odgovor na tvrdnje iznesene u knjizi. U međuvremenu je svoj komentar, zapravo prijedlog, dao spomenuti vatikanist John Allen ml. na portalu Crux, navevši da je zajedničko ostrašćenim promicateljima velikih promjena na Sinodi i onima koji se njima protive to što jedni druge nazivaju hereticima i shizmaticima. Pozvao je, ističući da je svjestan da će njegov prijedlog teško proći, da se na zasjedanju članovi međusobno prihvate ponajprije kao oni koji imaju različite poglede na katoličke teme. Njegov prijedlog glasi: »Tko prvi na sinodskom zasjedanju svoje protivnike nazove shizmaticima ili hereticima – gubi.«
Moguć odgovor, implicitan i barem djelomičan, na knjigu »Sinodski proces: Pandorina kutija«, ili šire gledano, na kritičare sinodskoga procesa, neki su skloni prepoznati u riječima pape Franje na susretu s talijanskim novinarima u Vatikanu koji se dogodio nakon objavljivanja knjige u subotu 26. kolovoza, kad je Svetomu Ocu dodijeljena novinarska nagrada »E giornalismo« (»To je novinarstvo«). Ističući da je već kao nadbiskup odbijao slične nagrade, a s tom je praksom nastavio i kao papa, Sveti je Otac istaknuo da je razlog iznimke »hitna potreba za konstruktivnom komunikacijom, koja promiče kulturu susreta, a ne sukoba; kulturu mira, a ne rata; kulturu otvorenosti prema drugomu, a ne predrasude«.
